Škvadra okupljena oko udruge "Stari hrast" svake godine svečano proslavlja 15. siječnja, dan međunarodnog priznanja Hrvatske. Prema riječima glasnogovornika Jure, taj je dan jedan od rijetkih sigurnih datuma u našoj novijoj povijesti koji se ne može izmijeniti. Naime, svako malo mijenjaju se datumi državnih praznika, koji sve više dijele naciju na "prave" i "krive".
Iz arhiva "Starog hrasta" posudili smo zapis iz ratne 1991., a aktualan je i danas. Tako tadašnji kroničar između ostaloga piše: "Uspostavom demokracije mnogo se toga, do jučer još nezamislivog, promijenilo. Hrvat koji dugo nije bio doma teško to može odjedanput shvatiti i često ponavlja, sam za sebe: 'Bože, je li moguće da smijem slobodno reći ono što osjećam i ono što jesam?' Deseci tisuća Hrvata, koji nisu smjeli prekoračiti prag domovine samo zbog toga što su je previše voljeli zahvaljuju Bogu što je uslišao njihove molitve i vapaje. Mnogi su majci domovini, nakon godina izbivanja, poletjeli u naručje uvjereni da ih više nikakva sila razdvojiti neće".
Tražeći junaka za ovu priču sjetili smo se susjeda Stanka koji je nakon višegodišnjeg neodlaska kući osvanuo, nenajavljen, u Zagrebu.
"Sjeli smo supruga i ja u Berlinu u zrakoplov za Zagreb. Bili smo među posljednjima pa smo dobili mjesta tik do motora. Kada je zrakoplov poletio, nisam znao od čega mi je veća buka u ušima: od motora ili uzbuđenja što nakon 25 godina izbivanja letim u zagrljaj majci i majci domovini. Jedno me pitanje strahovito mučilo: je li zbilja istina ono što piše u novinama da je u Hrvatskoj pobijedila demokracija i da se svi Hrvati mogu slobodno vratiti kući? Takva i slična pitanja toliko su zaokupila moju pozornost da sam došao k sebi tek onoga trenutka kada su kotači zrakoplova dodirnuli pistu zagrebačke zračne luke.
Moja strahovanja o mogućim problemima pala su u vodu onoga trenutaka kada sam u pristanišnoj zgradi ugledao hrvatsku trobojnicu kako se ponosno vijori i želi nam dobrodošlicu. Rekoh ženi: 'Istina je, istina, imamo Hrvatsku!' Prvih dana boravka u rodnome gradu bilo mi je teško. Ne poznaješ novac, a ne smiješ to javno pokazati jer će te svatko prevariti. Strašno je kad se osjećaš kao stranac u rodnom gradu i imaš osjećaj da ti se svi iza leđa smiju i pitaju te gdje si tako dugo bio da ne poznaješ svoj grad? Takav me osjećaj progonio danima pa smo odlučili krenuti na jug, na naš plavi Jadran, da konačno upoznamo Lijepu Našu.
Vozeći se po nesnosnoj vrućini u neudobnom, rasklimanom autobusu prvi put u životu imao sam prilike vidjeti Velebit i tek sam tada shvatio zašto je taj goli kamen toliko prirastao hrvatskom srcu. Visoko gore vidio sam divokoze i bio im na neki način zavidan što su tako sretne i zadovoljne u tom nepreglednom kršu. Pustoš koju je za sobom ostavio veliki požar u blizini Vodica (našeg odredišta), izgorjela crnogorica, masline i vinogradi sablasno strše u noći i optužuju ljude koji u vatri i nasilju nalaze zadovoljstvo. Uznemireni zbog požara, a još više zbog prijetećih crnih oblaka iz smjera Knina, odlučili smo se prije vremena vratiti u Zagreb, gdje smo se ipak najsigurnije osjećali, a takav je osjećaj imao i noćni autobus kojim smo se vraćali jer nije svratio u Obrovac nego je nečujno klizio Ličkom magistralom kako ne bi probudio usnule balvanaše.
Na dan povratka u Berlin, rodbina i prijatelji zaželješe nam sretan put s molbom da se što prije vratimo i da zajednički gradimo novu Hrvatsku. Zakleli smo se sebi i Bogu da ćemo se vratiti jer, voljena Kroacijo, mi smo tvoja djeca koja su zbog ljubavi prema tebi bila proganjana, zatvarana i ubijana".
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
Moja domovina ❤