Naslovnica Priče

Tko je bio Bogdan Radica? U Americi je nastojao afirmirati Tita, no sve se promijenilo kada se vratio u Jugoslaviju

U emigraciji je postao jedan od najcjenjenijih hrvatskih intelektualaca. Objavljivao je priloge u američkim novinama i časopisima u kojima je razotkrivao diktatorsku vlast Jugoslavije
14. ožujka 2019. u 09:47 3 komentara 2243 prikaza
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/5

Istaknuti književni povjesničar Božidar Petrač priredio je knjigu Bogdana Radice "Živjeti – doživjeti" (2018.) u kojoj je sabrao važne eseje velikog književnika koji je završio život u dijaspori. 

Mate Meštrović Memorandum SANU Dok su neki hrvatski intelektualci šutjeli, reagirala je naša brojna politička emigracija

Bogdan Radica (Split, 26. kolovoza 1904. – New York, 5. srpnja. 1993.) bio je esejist, publicist, kritičar i prevoditelj. Nakon Prvog svjetskog rata surađivao je u poznatim časopisima "Nova Europa", "Obzor", "Hrvatska prosvjeta" i "Hrvatska revija". U Kraljevini Jugoslaviji radio je jedno vrijeme kao ataše za kulturu u Ateni, a od 1935. do 1939. bio je član delegacije Kraljevine pri Društvu naroda u Ženevi. Godine 1940. upućen je u New York kao djelatnik u jugoslavenskom poslanstvu. U to predratno vrijeme isticao se svojim političkim i publicističkim radom, polazeći s ljevičarskih pozicija. Stoga je u Americi nastojao afirmirati Tita i njegov partizanski pokret. Kada se 1945. vratio u novu komunističku Jugoslaviju vrlo brzo došao je do spoznaje kako je riječ o diktatorskoj komunističkoj tvorevini u kojoj ne može živjeti. Uz to, shvatio je za razliku od mnogih hrvatskih književnika toga vremena kako se ova država temelji na supremaciji srpstva. 

Erudit kozmopolitske orijentacije

U emigraciji je postao jedan od najcjenjenijih hrvatskih intelektualaca. Objavljivao je priloge u američkim novinama i časopisima u kojima je razotkrivao diktatorsku vlast Jugoslavije. Došao je do spoznaje kako unatoč proklamiranom bratstvu i jedinstvu hrvatski narod nije ostvario pravo na svoju slobodu te je zbog toga odlučno zastupao hrvatsku državnu neovisnost kao njezin pobornik. O tome je objavljivao izvrsne članke i eseje u Nikolićevoj "Hrvatskoj reviji". Božidar Petrač s pravom ističe kako je Bogdan Radica "svakako jedan od najutjecajnijih i hrvatskih izvandomovinskih političkih i kulturnih poslenika koji je svojom širokom naobrazbom, gotovo enciklopedijske naravi, djelovao u hrvatskoj emigraciji". U pogovoru upoznaje hrvatske čitatelje s nizom vodećih europskih intelektualaca onoga vremena s kojima se Radica družio i prijateljevao. Bio je intelektualac europske razine, upoznat sa svim intelektualnim procesima toga vremena, a kao prijatelj najvažnijih kreativnih ljudi svoga vremena i osobno je dao doprinos kulturnoj baštini starog kontinenta. Po uzoru na velikoga španjolskog književnika Miguela de Unamuna, Radica je pripremio svoju knjigu razgovora i susreta s uglednim europskim misliocima, a dao joj je naslov "Agonija Europe". Znakovito je kako ovo važno djelo koje dovršava 1940. nije mogao objaviti u Zagrebu te ga je objavio u Beogradu, na ćirilici i na srpskom jeziku. Nikada nije prežalio taj svoj čin. 

Podaci iz 1960. Udba je u svojoj kartoteci emigracije imala oko 150 tisuća dosjea

Mediteranac iz Splita

Radica je sebe doživljavao kao "čovjeka s periferije", iz vječnog Splita, toga mediteranskog bisera. Petrač s pravom piše kako je Radica "misleći kao pravi intelektualac promišlja europsku budućnost sa željom da od nje odagna krvavu stvarnost i posljedice versajskih dogovaranja". No, to se ipak nije dogodilo. Svaki od njegovih sugovornika, Ferrero, Valery, Thomas Mann, Croce, Gide, Berdjajev, Duhamel, Ortega y Gasset, Julijen Benda, Charles Maurras, Jacques Maritain, Papini, Mauriac, Gorki, Sforza, Marinetti, Merežkovski, Tilgher i Unamuno imaju odgovore na Radičina pitanja, samo što ti odgovori nisu nimalo optimistični: "Zar sa starom Europom koja umire u neodređenosti Pariza, u neizvjesnosti Londona, na jednostavnoj volji Berlina, u sumraku Rima, u ognju Madrida, i u svakom kutku blijedoga Zapada umire i mit o pobuni anđela i mit o izlišnosti vječnoga Prometejeva revolta, besmisao Sokratove žrtve i, naposljetku, besciljnost Kristova poslanja". 

Premda je dobio odgovore koji su točno predviđali budućnost Europe toga vremena, naš Bogdan Radica vjerovao je kako će na kraju pobijediti vedrija misao i plemenitiji život: "Možda ćemo ipak – jednoga dana – poslije duga lutanja stazama Zapada, izmoreni i izgladnjeli od traženja, pronaći okvir i zadovoljstvo dalekog otoka? Možda će ipak iz sutrašnje Europe iskrsnuti bolji čovjek". Nažalost, ništa se od ovoga nije dogodilo. 

Vodeća figura dijaspore u SAD-u

Božidar Petrač s pravom ističe važnost Radičinih primjedbi o Krleži, Vidi, Andriću, Dučiću, Crnjanskom, Esihu, Haleru, Đilasu... Vrlo je nadahnut Petračev zaključak: "Kako više ne živimo, na našu sreću, s totalitarističkim režimima ni kao gujama u njedrima ni s crvenim i crnim kapama, danas nam ostaje borba u zlatnom edenu potrošačkoga društva i hedonizam u kojem, da Bogdan Radica danas živi, od takve borbe svakako ne bi odustajao. Ustrajavao bi na poštovanju dostojanstva svake ljudske osobe kao slike i prilike Božje i posebnostima i potrebama za neovisnošću ne samo svojega, hrvatskoga naroda, nego i svih drugih sputanih i ropskih ugnjetavanih naroda".

Posveta slavnom piscu u egzilu

Kao predsjednik DHK slažem se s Petračevim zaključkom: "Ovom knjigom Društvo hrvatskih književnika odaje počast svojemu nekadašnjem članu, ali ni izbliza ne vrednuje i ne objavljuje njegov ukupni prinos hrvatskoj politici, duhovnosti, kulturi i književnosti, kao svojevrstan hommage 25. godišnjici njegove smrti". U knjizi koju predstavljamo objavljeni su sljedeći eseji Bogdana Radice. Iz knjige "Agonija Europe" (1940.) objavljen je vrlo znakovit "predgovor". Slijedi "Autoportret Bogdana Radice" koji je napisao također veliki hrvatski intelektualac iz dijaspore Karl Mirth. Riječ je o razgovoru koji su vodila dva emigranta, a objavljen je u Hrvatskoj reviji (965.) 

U drugom dijelu knjige naslovljenom "Kulturološki eseji" objavljeni su sljedeći Radičini radovi: "Slovo o hrvatskome slovu", zatim slijede eseji o Miroslavu Krleži: "Otvoreno pismo Miroslavu Krleži"; i "Miroslav Krleža: od presudba kroz rasudbe do prosudba"; "Sukob stvaraoca i čovjeka" i "Krleža: Post mortem". Svi navedeni Radičini tekstovi iznimno su značajni za shvaćanje književnog i povijesnog značenja Miroslava Krleže i njegova djela u ukupnoj hrvatskoj književnosti. To je posebno važno i danas kada obožavatelji Krleže i dalje nastoje na svetome pijedestalu nedodirljivosti držati njegov uzvišeni lik. 

Hrvatsko narodno vijeće Osnutak Hrvatskoga narodnog vijeća Bolna iskustva hrvatske političke emigracije: Nismo dobivali samo prijetnje smrću

Radica je ovako zaključio svoju prosudbu Krležina života i djela: "On je poslušni i odani vjernik 'historičkog materijalizma', koji je sav svoj život utrošio u uvjeravanju i hrvatske i ostale omladine da je ta ideologija jedini put k oslobođenju čovjeka od političkog, socijalnog i idejnog ropstva, koje nije nikada koliko upravo u marksističko-lenjinističkom sistemu doživjelo strašnije granice apsolutnog totalitarizma. Pokraj svih trenutačnih utjeha u čovjekovo stvaranje koje nam je Krleža ostavio, on je ipak najodgovorniji u ostvarivanju kod nas jedne od najstrašnijih zabluda čovjeka. Tu leži i dubok razlog uslijed kojega je Hrvat u traženju oslobođenja Hrvatske i u ostvarenju njezine nezavisnosti morao gledati na Krležu ne samo s neslaganjem, nego i s uvjerenjem da je njegovo prisustvo u duhovnom i nacionalnom životu suvremene Hrvatske podložno razočaranju i nesuglasnosti, što ne znači da njegovo književno djelo nije obogatilo Hrvatsku stvarateljskim vrednotama". ("Hrvatska revija", 1986., br. 2, str. 269 – 274.).

Sjajni politički eseji

Treće poglavlje prema Petračevu izboru čine Radičini politički eseji. Uvršteni su sljedeći: "Zlokobni prosinac 1971.", "Titov nokturno", "Vjera u pobjedu nezavisnosti – vjera u budućnost Hrvatske" i "Živjeti i – doživjeti". U ovome posljednjem eseju objavljenom 1990. godine, dakle nakon osamostaljenja Hrvatske, mudri Radica je napisao: "I uistinu, najdublji i najznačajniji problem današnjih dana u Hrvatskoj, kao uostalom u svim zemljama gdje je strahovao komunistički režim, bilo 70 godina kao u Sovjetskom Savezu, bilo 50 godina u ostalim zemljama u istočnoj Europi i na Balkanu, suživljavanje je inteligencije koja je sudjelovala u oprečnim režimima, malo demokratskim, ali uglavnom totalitarnim fašističko-komunističkim. Oni još uvijek na životu, sasvim prirodno, nastoje da se izvuku golim životima van svakog vodećeg položaja. Iako komunisti nekada, oni su prošli kroz komunističke najstrašnije muke i patnje, s čitavim desecima godina po tamnicama gorim od onih malograđanskih. Ne spominjući njihova imena, proces koji se i u njihovu slučaju odigravao poslije sloma komunizma, dozivlje nam uvijek u pamet slučajeve Ignazija Silonea, Arthura Koestlera ili, točnije Ligačeva, pa možda i Đilasa, čija je 'Nova Klasa' još uvijek aktualna, razumije se na Zapadu. Razgovarajući s bivšim komunistima, naročito s onima koji su u Hrvatskoj zauzimali vodeće položaje, osjeća se zabrinutost, ali i, u isti mah, težnja da se prevali i ovaj period bez težih žrtava. Obraćenici zauzimaju lakše pozicije ili uživaju da ne budu suviše zapaženi. Mnogi od njih napuštaju jugoslavenske simpatije i prihvaćaju Hrvatstvo, ne samo uobičajenih Hrvata, nego i Ante Starčevića, pa i Budaka. U razgovorima čak i s nekima koji su razgovarali s Miroslavom Krležom, uvjeravaju me da je Krleža umirao uvjeren da će komunizam zahvatiti ne samo Europu, nego i svijet. Sjećam se da je i mene uvjeravao da se ne vraćam u Ameriku i da prihvatim komunizam, a ne 'najgluplju hrvatsku emigraciju na čelu s HSS-om'. Da je Krleža živ, ne mislim da bi pronašao takve dijalektičke trikove, koji bi bilo koga mogli uvjeriti da će komunizam preživjeti neizbježivu smrt".

Optimizam životnog puta

Mudri Radica pred smrt nam je poručio: "Na raskrsnici smo, kad vam se pruža prilika, a i mogućnost da konačno budemo svoj na svome. Pomognimo sve one koji se nalaze u vodstvu". 

Bruno Bušić Petak Na Interliberu zanimljiva knjiga o hrvatskoj političkoj emigraciji

Bogdan Radica veliko je ime hrvatske književnosti i političke misli. Njegovo djelo zaslužuje objavljivanje u reprezentativnim sabranim djelima kako bi poslužilo za proučavanje, ali i za poučavanje. Kao bivši diplomat otvoreno tvrdim kako bi Radičine političke tekstove i njegov pristup, odnosno pripreme za diplomatski posao, trebao pročitati i prihvatiti svaki od naših diplomata, a poglavito oni koji se namjeravaju baviti kulturnom diplomacijom. 


Đuro Vidmarović 

  • Avatar Mabolimekrac
    Mabolimekrac:

    Da, al zanimljivo je da i danas, 2019. godine, ne mozemo realno, kao drustvo, sagledati sto i kako je vladao komunizam u Hrvatske. Cim se pojavi neki tekst o losoj strani komunizma, odmah se pojave “branitelji” socijalistickog raja i bijele ... prikaži još!e ljubicice. Naime, logicki je jasno da je socijalizam s godinama postajao blazi i meksi. Zasto? Pa zato jer je u prvim godinama napravio sve pokolje i poubijao vecinu protivnika. Isto tako, i Njemacki Treci Reich da je potrajao ne bi vise ubijao Zidove, jer bi ih u nekom trenutku sve pobio. Hocemo li onda reci da je postao “manje zlocinacki” jer vise ne ubija? Isto tako i Titova Jug. S vremenom se rastocila i umrtvila. Kao i sve sto nastane na zlu...

  • Avatar messerschmidt
    messerschmidt:

    Zanimljivo da mu je pasala stara Jugoslavija, s kraljem koji je uveo diktaturu (nit kad je ubijen nije bilo bolje), gdje je uostalom obnašao najviše funkcije do kraja, dočepao se Amerike kad je zaratilo, a na poziv Krleže da se ... prikaži još!se vrati - nije htio , jer mu nova Jugoslavija nije pasala, a razlog- bila je nedemokratska!