Naslovnica Priče

Udba je u svojoj kartoteci emigracije imala oko 150 tisuća dosjea

Treba napomenuti i to kako ni jugoslavenske vlasti nisu imale dovoljno precizne podatke o tome koliko je osoba na kraju rata napustilo zemlju
03. svibnja 2018. u 10:10 9 komentara 4620 prikaza
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Fokusirajući se na suvremeni period, hrvatske zemlje bile su zahvaćene snažnim iseljeničkim valovima još od druge polovice 19. stoljeća, nastalima ponajprije iz ekonomskih razloga, no nakon Drugog svjetskog rata nastaje i vrlo brojna politička emigracija. Nju nisu sačinjavali samo dužnosnici i pripadnici vojnih formacija propale Nezavisne Države Hrvatske, nego i članovi Hrvatske seljačke stranke, simpatizeri raznih drugih političkih opcija, ali i brojne osobe bez znatnijeg političkog ili nekog drugog angažmana, koje su strahovale zbog komunističke osvete i represije, odnosno oni koji naprosto nisu željeli živjeti u komunističkoj varijanti jugoslavenske države. 

Slavko Grubišić Brigadir Slavko Grubišić 'Određeni oblik Udbina djelovanja protegnuo se do današnjih dana'

Iako još uvijek postoji nedostatak detaljnih istraživanja ovog fenomena koji se odnosi na numeričku odrednicu, odnosno koliki je bio taj iseljenički val, elaborat koji je napravila savezna Uprava državne bezbednosti 1963. godine navodi da se u inozemstvu trenutačno nalazi oko 1,607.000 osoba porijeklom iz Jugoslavije (ne računajući članove njihovih obitelji), dok od toga na Hrvatsku otpada dvije trećine. Drugi pak elaborat taj broj smanjuje na oko milijun i pol, od toga 1,250.000 predratnih ekonomskih iseljenika, 130.000 ratnih i oko 120.000 poslijeratnih emigranata. Udio po narodima bio je sljedeći: Hrvata – 61 posto, Slovenaca – 18 posto, Srba – 14 posto i ostalih – sedam posto. Neka novija istraživanja kažu da je Hrvatsku u razdoblju od 1939. do 1948. godine napustilo 157.000 ljudi, dok je u Italiju u tri poslijeratne godine (1945. – 1948.) otišlo oko sto tisuća osoba, bez izbjeglih Talijana.

U prvih nekoliko godina nakon rata, hrvatska politička emigracija bila je relativno neugodan protivnik za novu Jugoslaviju. Jedan od razloga bio je taj što su dijelovi političke emigracije, uglavnom prije vezani uz NDH, nastojali surađivati s križarskim otporom u zemlji, pa čak i rukovoditi njime. Križarska gerila nije uspjela ugroziti komunistički režim, ali je neko vrijeme uspješno priječila potpuno smirivanje situacije i prelazak na mirnodopsko stanje. Drugo, Beograd je gajio sumnje kako bi zapadni saveznici u mogućem okršaju s komunizmom na istoku Europe mogli upotrijebiti hrvatske političke emigrante za rušenje komunističke Jugoslavije. Međutim, do novog svjetskog rata nije došlo, križarski pokret je ugašen, a Jugoslavija je nakon izbacivanja iz bloka komunističkih država i snažnog sovjetskog pritiska stekla određenu naklonost Zapada, a onda od njega stala dobivati i raznovrsnu pomoć, tako da je i spomenuta bojazan znatnim dijelom iščeznula. Uskoro je upućen i poziv za repatrijaciju, odnosno povratak emigranata, što je određen broj osoba i prihvatio.

Ipak, pedesetih godina nastavljaju se ilegalni bjegovi iz Jugoslavije, sve više je mladih osoba koje bježe, a koje nisu povezane s događajima iz Drugog svjetskog rata. Motivirani su ekonomskim razlozima ili avanturizmom, ali postojao je i onaj politički trenutak – neslaganje s režimom, progon ili zapostavljanje od sustava i slično. Niz takvih osoba u inozemstvu uključio se u rad postojećih organizacija političke emigracije ili je stvarao neke nove oblike antijugoslavenskog djelovanja. 

Kako je to izgledalo npr. 1958. godine, govore sljedeći podaci. U inozemstvo je te godine ilegalno pobjeglo, odnosno ondje trajno ostalo legalno prešavši granicu, 3997 osoba. Informacija se odnosi na područje Hrvatske, a ono na što treba podsjetiti jest i to kako su Hrvati u daleko najvećem postotku od svih ostalih bježali i iz BiH. S druge strane, tijekom prethodne 1957. godine u Hrvatsku su se repatrirale 2423 osobe. Pravu sliku toga otkrivaju daljnji podaci koji kažu da je od tog broja njih čak 2005 izručila austrijska i talijanska policija, a za 63 je utvrđeno ili se sumnjalo da su se vratili po zadacima stranih obavještajnih službi, policija ili pak političke emigracije. Slični brojevi vrijede i za drugu polovicu 50-ih i početak 60-ih. Nadalje, sve većim otvaranjem Jugoslavije Zapadu počeo je proces tzv. odlaska na privremeni rad u zemlje zapadne Europe, što se u mnogim slučajevima pretvaralo u legalan bijeg i trajan ostanak na Zapadu. Zbog ovih i sličnih procesa jedan od citiranih elaborata zaključuje: "Svjedoci smo procesa pomlađivanja bivše političke emigracije legalnim putem".

Stoga su jugoslavenske vlasti donijele Zakon o amnestiji, koji je bio neka vrsta odgovora na spomenute procese, pa je trebao utjecati na dio političkih emigranata da se vrati u zemlju. Naravno, niz emigranata nije imao tu mogućnost, a bila je riječ u prvome redu o onima koje je Jugoslavija proglasila ratnim zločincima. Tu su se našli nalogodavci, poticatelji, promicatelji i izvršitelji zločina u NDH, ali i oni čije je sudjelovanje u takvim radnjama bilo dubiozno te oni koji u njima nisu sudjelovali, ali ih je jugoslavenski režim takvima okvalificirao budući da su bili ocijenjeni ideološkim, političkim ili klasnim neprijateljima. 

Zakon je ciljao na one koji su mogli postati članovi organizacija političke emigracije, dakle na neki način je išao za time da što više odvoji neupitne neprijatelje komunističke Jugoslavije od običnog članstva njihovih organizacija te mladih ljudi koji su im pristupali, kao što se obraćao i onima koji su tražili vlastite političke putove u inozemstvu. Ipak, jugoslavenski je režim bio spreman u iznimnim situacijama i proširiti Zakon na neke visoke ustaške dužnosnike koji su se u emigraciji pasivizirali u svojem antijugoslavenskom radu budući da bi njihova svojevrsna kapitulacija i povratak u zemlju bio znatan udarac na moral barem dijela političke emigracije. Tako su vođeni pregovori s bivšim ministrom NDH Edom Bulatom koji se u nekim pitanjima, posebno onima vezanima uz Dalmaciju, i za vrijeme NDH sukobljavao s Pavelićem, o njegovoj posjeti Jugoslaviji, no to ipak nije realizirano. 

Iako je hrvatska državotvorna emigracija bila najjača i najbrojnija, treba podsjetiti kako su u inozemstvu djelovali političari koji su zastupali potrebu rušenja komunizma u Jugoslaviji, ali i očuvanja, zatim razne četničke organizacije te malobrojne slovenske i makedonske. Isto tako, ne smije se zaboraviti informbiroovska emigracija, koju su činile osobe izbjegle iz Jugoslavije u Sovjetski Savez i neke druge komunističke zemlje nakon izbacivanja Jugoslavije iz komunističkog bloka.

Dvije godine od donošenja Zakona rekapitulirani su podaci o njegovome učinku na Hrvatsku, a među njima stoji: "S teritorija Hrvatske do sada su evidentirana 59.132 uglavnom politička emigranta". Ipak, podatak o tome koliko je u određenom trenutku bilo političkih emigranata vrlo je varijabilan. Isto tako, političkim se emigrantima mogu smatrati svi oni koji su napustili matičnu zemlju iz političkih razloga ili samo oni koji su u nekom trenutku bili aktivni ili jesu aktivni u radu protiv nje, bez obzira na motive emigriranja. 

Treba naglasiti i to kako ni jugoslavenske vlasti nisu imale dovoljno precizne podatke o tome koliko je osoba na kraju rata napustilo zemlju. Ustanovljeni broj ne može se smatrati pouzdanim. Važno je naglasiti kako je 1960. godine odjel Udbe zadužen za emigraciju naveo kako se u kartoteci emigracije nalazi oko 150 tisuća dosjea. No prva brojka uzeta je kao okvir za elaboriranje učinaka zakona, a detalji kažu kako od tog broja u istočnoj Europi boravi 987 osoba, u ostatku Europe 26144, u Sjevernoj i Južnoj Americi 21245, u Australiji 9016, u Africi 215, u Aziji 163, na Novome Zelandu 79, dok je nepoznato boravište 1283 osobe. 

Što se tiče broja u zapadnoj Europi, najveći broj emigranata smjestio se u Italiji, pa u Saveznoj Republici Njemačkoj te u Francuskoj. Do trenutka skupljanja podataka za izradu elaborata, zahtjev za reguliranje državljanstva podnio je 1061 emigrant ili 1,79 posto. Od toga je državljanstvo dobilo njih 740, otpust iz državljanstva 275, šest zahtjeva bilo je odbijeno, a 40 u postupku. Treba naglasiti kako se ovi podaci ne odnose samo na one emigrante koji su se javili jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima na osnovi Zakona o amnestiji, već na sve iz predratne, ratne i poslijeratne emigrante. Od stupanja Zakona na snagu, na područje SRH repatrirala su se samo 484 emigranta. Iako se od Zakona realno nisu mogli očekivati spektakularni uspjesi, ove brojke nedvojbeno sugeriraju njegov neuspjeh, odnosno da se državljani s područja SRH, u daleko najvećem broju Hrvati koji su uspješno pobjegli u inozemstvo vodeći se prije svega političkim motivima, nisu željeli vratiti u Jugoslaviju.

Upravo suprotno, u nastavku 60-ih, a onda i poslije, doći će do prave eksplozije u porastu broja osoba na tzv. privremenom radu. Podaci iz 1971. govore kako je te godine iz Hrvatske na privremenom radu bilo čak 224.300 osoba. Može se navesti i podatak da je između 1961. i 1981. godine iz Lijepe Naše u prekomorske države otišlo oko 70 tisuća ljudi. Jugoslavenski represivni aparat morao je gotovo iz godine u godinu tražiti veća sredstva i više zaposlenika da bi se mogao nositi s novim prijetnjama političke emigracije. Taj je proces pratio i sve veći broj novovrbovanih doušnika. Iako je politička emigracija bila podložna konstantnim svađama, razdorima i trzavicama, iako nije uspijevala ostvariti niz svojih mnogo puta nerealnih planova, ipak joj je polazilo za rukom ostati aktivnom i baviti se raznim oblicima protujugoslavenskog djelovanja. U tome su vrlo važnu ulogu imali novi, mladi emigranti.

Josip Knežević Josip Knežević Ispod vagona Orient Expressa u slobodu Ante Glibota Ante Glibota 'Tuđman je htio dijasporu, no mnogi ljudi oko njega nisu željeli dijasporu u domovini' Mate Gabelica Mate Gabelica Uspjeh hrvatskog iseljenika u Francuskoj: Od robijaša do predsjednikovog poznanika
  • Pajo1203:

    Pitanje jesu li baš svi bili neprijatelji ili su tu bili i popisi suradnika UDBE i KOS-a , bojim se da je ovih drugih bilopuno više, Sova , kolega -------

  • Avatar southman
    southman:

    A te dosjee su vodili kako bi im priredili "dobrodošlicu" ako se ikada odluče vratiti u domovinu ??

  • Malenkost:

    Ne otvoriti te Arhive i pustiti ubice da se secu po HR slobodno uzivajuci penzije, jest Izdaja, Veleizdaja, prokleta da si na vijekove HR Drzavo. Ovaj val iseljenika ili izbjeglica iz HR je ogroman, jedva cekam da e shrva ta ... prikaži još! Tvorevina Krivoustog.