Pojava memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti te dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije predstavljaju 1986., odnosno 1987. godine ulazak komunističke Jugoslavije u ubrzanu fazu njena raspada, u kombinaciji sa sve većim brdom poteškoća od ekonomskih nadalje.
Spomenuti dokument iznosio je viđenje novog uređenja Jugoslavije i redefiniciju položaja srpskog naroda u njoj. Naravno, prijedlog za promjenama nužno je u sebi sadržavao kritiku postojećeg stanja, pa je tako Srbija prikazana kao teritorijalno osakaćena cjelina s autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom koja ne može na pravi način artikulirati svoje interese u sustavu koji je inauguriran Ustavom iz 1974. godine, a za koji je ustanovljeno da je Jugoslaviju pretvorio u konfederaciju.
Nadalje, Srbe izvan Srbije držalo se posebno ugroženima, nadasve na Kosovu i u Hrvatskoj. Jasno, službene su se vlasti negativno očitovale o dokumentu, no srbijansko će vodstvo uskoro prihvatiti memorandumske postavke i pokušati ih provesti u djelo. S druge pak strane, reakcija hrvatskog državno-partijskog vrha bila je mlaka, a hrvatski disidenti, intelektualci i književnici koje se označavalo "nacionalistima" nisu poduzeli nikakvu akciju koja bi bila odgovor na memorandum. Naime, jedan od glavnih uzroka tome bile su još uvijek snažne posljedice takozvane "hrvatske šutnje", odnosno učinaka široke represije koja je zahvatila Hrvatsku nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta, popularno poznatog pod nazivom hrvatsko proljeće, ugušenog krajem 1971. i početkom 1972. godine.
Ipak, kao što je to bilo s mnogobrojnim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i o ovome dokumentu oglasila se brojna hrvatska politička emigracija. U to je vrijeme Hrvatsko narodno vijeće vjerojatno bila najveća i najagilnija organizacija u emigraciji, sastavljena od niza manjih organizacija i nezavisnih pojedinaca.
U Vjesniku HNV-a čelna osoba organizacije u osamdesetima i tada predsjednik Izvršnog odbora, Mate Meštrović (sin poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića) opisivao je otpor nekih slovenskih intelektualaca izljevima srbijanskog unitarizma, upozoravajući kako je u Hrvatskoj situacija drukčija. Važno je istaknuti da je Meštrović na otpor, suprotstavljanje, pozivao i hrvatske intelektualce u nemilosti režima, kao i pripadnike istog tog režima u Hrvatskoj ili pak Katoličku Crkvu! O ovoj je problematici pisao i Jakša Kušan, koji je obavljao razne funkcije u Vijeću, a bio je pokretač i glavni urednik londonske Nove Hrvatske, od polovice sedamdesetih vjerojatno najutjecajnijeg hrvatskog političkog časopisa u inozemstvu. Slično kao i Meštrović, upozorio je na nedostatak reakcija s hrvatske strane, pa je među ostalim i pomalo proročanski, anticipirajući važnost memorandumskih postavki za politiku Srbije u sljedećim godinama, napisao: "Zašto na memorandum Srpske Akademije nije odgovoreno smireno i znanstveno s nekog nerežimskog mjesta, prije nego što to postane biblija i izvor novih zabluda mnogih Srba?"
Taj je vakuum, barem donekle, odlučio popuniti HNV. Izdao je brošuru Hrvatsko stanovište o memorandumu Srpske akademije znanosti i umetnosti. Autori su se najprije ulovili u koštac s postavkama memoranduma koje su se odnosile na ustroj države i funkcioniranje ekonomije. Dok memorandum vidi uzroke krize u ograničenoj liberalizaciji i decentralizaciji, pisci brošure ističu da su korijeni krize upravo u suprotnome – u nedostatku ekonomskog liberalizma.
"Očito je da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne zastupa. Razlog je očit: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana ekonomija", ističe se.
Dok memorandum napada konfederativni oblik države i Ustav iz 1974. godine koji ga je inaugurirao, autori brošure uzvraćaju da se radilo tek o "nizu administrativnih propisa" te da Jugoslavija u stvarnosti zapravo nije konfederacija. U brošuri su izneseni i neki brojčani podaci kojima se dokazivala postavka da Jugoslavija nije konfederacija, naglašavajući da republike nisu samostalne u nizu važnih polja, kao što je zakonodavstvo, vanjska i unutrašnja politika, vojska i slično. Potom se podcrtava važnost koju za centralističku notu Jugoslavije ima komunizam kao sustav: "Nametnuti jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim ograncima KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika".
Sljedeći je dio teksta odgovora na memorandum bio rezerviran za pobijanje teze kako je Srbija u Jugoslaviji ekonomski diskriminirana, podređena te politički inferiorna. Stoga se podsjećalo kako je baš Beograd jugoslavensko središte u koje se slijevaju ogromna ulaganja, ondje se nalazi savezna uprava koju čine uglavnom Srbi, ondje se kontroliraju banke, izvozne tvrtke i devize. Sve su te tvrdnje potkrijepljene statističkim podacima, od kojih je najveći dio bio pušten u javnost od strane jugoslavenskih službenih institucija. Autori brošure pobijali su i teze memoranduma koje su se odnosile na tobožnju dominaciju Slovenaca i Hrvata u Komunističkoj partiji Jugoslavije od međuraća nadalje, što zaista nije bio težak zadatak, s obzirom na obilje provjerljivih protuargumenata.
Daleko opširnije odgovoreno je na memorandumsku tvrdnju kako Srbija nije bila protežirana u kraljevinskoj Jugoslaviji. Autori su opširno prenijeli niz podataka, uglavnom iz poznatog djela ekonomista Rudolfa Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja iz 1938. godine. Iz te šume informacija bilo je više nego razvidno kako je Srbija imala dominantan položaj u novoj državi.
Kao što je već rečeno, memorandum je govorio o navodno teškom položaju Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, pa je tako u njemu stajalo: "Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas". Na to je odgovoreno ovako: "Utvrđene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj odrađenoj preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog osjećanja itd." Objašnjeno je da su sve nacionalne manjine u određenoj mjeri podložne asimilaciji tako da to nije nikakva posebnost Srba u Hrvatskoj te da je kod svake nacije u Jugoslaviji izražen trend seljenja prema vlastitome nacionalnome centru.
U zaključnim zapažanjima o memorandumu u brošuri stoji: "Zato nas ove teze vode do jedinog mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda, da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih 'istorijskih ciljeva'. U memorandumu egzistira teza kako "srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi", o čemu u brošuri piše: "Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenje ustavno zajamčenog hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem ili poništenjem autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti, promjenom Ustava iz 1974. Ovakvu 'srpsku državu' mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu Srbiju".
U daljnjem tumačenju ove problematike kaže se kako su Hrvati i Slovenci "sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i druge Jugoslavije". Potom se izriče i upozorenje: "Svako ustrajanje u suprotstavljanju volji ovih naroda postojećom politikom vlasti ili pooštrenjem u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi ostvarenje ovih težnji – uz cijenu novih, pooštrenih sukoba i novih obostranih žrtava i stradanja – ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih naroda niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima". Uz to poziva se na dijalog sa Srbima i ostalim narodima u Jugoslaviji "koji danas s nama suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom razgraničenju".
Zaključna misao glasi ovako: "Memorandum SANU predstavlja upozorenje narodima Jugoslavije da znatni dio srpske inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom 'integralnog federalizma'. Nadamo se ipak da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost".
Svetosavska mudrolija!Ne bi me iznenadilo da je to djelo spc-a!SPC ni dan danas ne priznaje RH u njenim granicam,niti ikad hoće!A svi ostali koji misle da se mogao izbjeći rat ja kažem da su komedijaši!