Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije.
Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova i tajnicom Dinkom Sidić, dakle 14 godina prije osnivanja države Hrvatske.
Svrha otvaranja veleposlanstva u jednom od najotmjenijih kvartova Canberre, gdje su uglavnom bila smještena diplomatska predstavništva svih većih država u tom gradu, bila je skrenuti pozornost na stremljenje hrvatskoga naroda k samostalnosti i samobitnosti.
Veleposlanstvo Hrvatske iznenadilo je i razbjesnilo jugoslavensko državno rukovodstvo, a za Australiju je predstavljalo sramotu zbog njezinih dobrih odnosa s tadašnjom Jugoslavijom.
Najzanimljivije je bilo to da unatoč pritisku Jugoslavije australske vlasti nisu mogle zatvoriti naše veleposlanstvo. Budući da se nikada nitko nije nečemu takvom dosjetio, jednostavno nije bilo zakona po kojem je tako nešto bilo zabranjeno.
Australija se našla u vrlo neugodnoj situaciji. Vodile su se mnoge rasprave za i protiv hrvatskoga veleposlanstva i na kraju je cijeli pravni državni stroj morao biti stavljen u pogon.
Tako se po kratkom postupku donio zakon po kojem se mogu otvarati jedino predstavništva onih država koje postoje te da ta ista moraju biti akreditirana od postojećih zemalja. Zakon je prihvaćen u australskom parlamentu tek u kolovozu 1978. godine.
Uskoro je Mario Dešpoja zaprimio obavijest koju su dostavila dvojica policajca od državnog odvjetništva. Ako se veleposlanstvo ne zatvori u roku od dva tjedna, podignut će tužbu protiv njega, a ured će prisilno biti zatvoren.
Dešpoja je uložio žalbu na odluku državnog odvjetništva iako je znao da će slučaj izgubiti. Bilo mu je jasno da je jugoslavenski utjecaj daleko snažniji od njegova veleposlanstva iza koga je stajala tek nedovoljno organizirana hrvatska zajednica Australije.
Konačno, 7. kolovoza 1979. Federalni sud Australije donio je presudu protiv Marija Dešpoje s nalogom da se Hrvatsko veleposlanstvo mora zatvoriti. Sudske troškove snosio je sam Dešpoja koji je ponovno uložio žalbu – ista je odbijena dva mjeseca poslije.
Zatim, 25. listopada 1979., pod okriljem mraka, Dešpoja je bio prisiljen s unajmljene zgrade skinuti znakovlje hrvatskog veleposlanstva i našu zastavu, čime se završio jedan jedinstveni projekt australskih Hrvata.
Inače, junak naše priče pristigao je u Australiju 1959. i to kao politički emigrant, bez imalo znanja engleskog jezika.
Već 1963. osvojio je prvu nagradu na televizijskom kvizu iz povijesti Australije. Posljednje pitanje koje mu je donijelo pobjedu bilo je da nabroji svih pet britanskih zatvorenika protjeranih u Australiju 1794., kasnije poznatih kao "Škotski mučenici".
Na pitanje kako je moguće da je znao njihova imena i prezimena, Dešpoja je odgovorio da mu se to usjeklo u pamćenje jer je spomenuta petorka pripadala političkim izgnanicima kao i on.
Iznos od tri tisuće funti koji je zaradio predstavljao je tada golem novac, s obzirom na to da je kao radnik u Chrysleru primao plaću od samo 12 funti mjesečno.
S osvojenim novcem kupio je zemljište na kojem je poslije sagradio kuću. Također, uložio je u školovanje te je završio fakultet s posebnom pohvalnicom i dugo se ubrajao među najškolovanije Hrvate u Australiji.
Upravo na tom kvizu Mario Dešpoja upoznao je mladu australsku novinarku Shirley Stott kojom se oženio.
Kći koja je proistekla iz toga braka, Nataša Stott Dešpoja, inače ponosna Hrvatica, bila je senatorica Demokratske partije Australije od 1995. do 2008. godine, a pred kraj svog mandata imenovana je i predsjednicom australskih demokrata.
Mario Dešpoja prestao se baviti politikom u našoj zajednici nastankom hrvatske države, 1995. godine, jer je smatrao da se sada nova država mora boriti sama za svoj opstanak.
Danas živi povučenim životom kao posebno cijenjena osoba u hrvatskoj zajednici Australije.
Ti ljudi zavrijeđuju više od pišljivog članka koji se može tu ibtamo naći .Zar rijeka ljudi koji su otišli iz Hrvatske ne spadaju u dijasporu?Tako su mnogi morali otići pateći za rodnim krajem i Donovinom ,tebi se sigurno mota po glavi ona besmislica i "umotvorina" zašto bi netko tko ne plaća porez u RH odlučivao tko će biti na vlasti!!?Naravno to je zločesta pličina razmišljanja kad se svede na plaćanje poreza .Naši ljudi iz dijaspore su poslali milijune dolara za vrijeme Dom.rata i time pomogli nemjerljivo u naoružanju onda su njihovi novci valjali a sad bi ih se šutnulo kad nam ne trebaju . Dok srpska manjina ima zagarantirana tri zastupnika koja svojim mandatima trguje i ucjenjuje a takav slučaj da manjne imaju zagarantirana tri mjesta nema NIGDJE! Tebi smetaju Hrvati iz dijaspore koji i danas pomažu Hrvatskoj svojom vezama i novcem a mi njihovo znanje i kapital preziremo kao da imaju kugu .Dok Talijani i Irci živo surađuju sa svojom dijasporom mi našu držimo dalje od Domovine Admine mudroslove.