U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država.
Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima.
Raspitivala se o temi jer je željela, ako je podatak točan, napisati članak za općinski bilten.
Čuo sam nešto jer su naši ljudi svojedobno o tome pričali, ali nisam znao detalje.
Znao sam samo da se spomenuta vinarija nalazi negdje u blizini gradića Sheppartona, dvjestotinjak kilometara sjeverno od Melbournea.
Obećao sam joj da ću doznati više od Vlade Molnara, jer taj je čovjek živa enciklopedija kada je riječ o povijesti Hrvata u Australiji.
Iste večeri nazvao sam Vladu i pitao ga što zna o priči da je izvjesni Hrvat dizajnirao australski grb.
Ispostavilo se, prema njegovim riječima, da je stvarno neki Trojano Darveniza iz Trnovice kod Dubrovnika, imao goleme nasade vinograda u mjestašcu Mooroopna u Victoriji i da je on dizajnirao naljepnicu za svoja vina koja su bila poznata čak i u Europi.
Na toj naljepnici emu i klokan držali su štit njegove vinarije. Navodno je poslije australska vlada, vjerojatno nakon uspostave federacije, otkupila taj dizajn i prilagodila ga u australski grb.
Cijela ta stvar činila mi se izuzetno zanimljivom i predložio sam Aniti da u nedjelju krenemo put Mooroopne i doznamo istinu.
Mooroopna je danas gradić od dvadesetak tisuća žitelja na obali rijeke Goulburn i s još ponešto farmera koji su se smjestili na tamošnjim ovećim imanjima.
Mjesto nije ni najmanje sličilo na vinorodni kraj, jer nigdje u blizini nije bilo brežuljka. To ravno polje činilo mi se pogodnijim za uzgoj pšenice i kukuruza nego za vinovu lozu.
Stali smo u mjesnoj gostionici odmah na ulazu u grad, u kojoj je bilo dvadesetak ljudi, koji su – kao i u svakoj krčmi na svijetu – uz čašu piva raspravljali o sportu i događajima iz okolice. Sjeli smo za šank i naručili piće.
Kad nas je konobar poslužio, pitao sam ga znali li on nešto o izvjesnom poznatom vinogradu tu u Mooroopni, čiji je vlasnik bio ili još uvijek jest neki Hrvat?
Čovjek nas je pogledao i pitao jesmo li mi od Zelenih, budući da je, kako smo kasnije doznali, baš preko tog imanja trebala proći trasa nove autoceste.
Kad smo mu objasnili da smo samo obični građani, Hrvati koje zanima malo povijesti u tom kraju, konobar se samo dobronamjerno osmjehnuo i pozvao nekog Paola.
Približio nam se stariji gospodin u sedamdesetima, s obaveznim velikim i masnim farmerskim kožnim šeširom te u izlizanim trapericama.
Konobar nam ga je predstavio kao "profesora" povijesti za ovaj kraj.
Kad smo mu objasnili o čemu želimo pisati, Paol nas je s tipičnom ljubaznošću australskog farmera pozvao za stol, rekao da nismo jedini koje to zanima i obećao da će nas odvesti na imanje, ali kako nam prije toga želi reći nešto otkriti...
Imanje je kupio i na njemu zasadio vinograd Hrvat Trojano Darveniza, što je bilo talijanizirano hrvatsko ime Trojan Drvenica.
Trojan je 1850. emigrirao najprije na Novi Zeland, gdje se bavio kopanjem zlata, a onda ubrzo u Australiju. Već je 1871. godine imao dovoljno novca za kupnju većega posjeda koji je poslije proširivao.
Imanje je prozvao Excelsior Winery i nema sumnje da je imao dovoljno pojma o vinogradima i vinu kad su ubrzo njegove kapljice privukle pozornost ne samo australskih već i europskih potrošača, pa su shodno tome Excelsior vina dobila brojne medalje diljem Australije i Europe.
Trojan Drvenica postao je član različitih komisija za ocjenjivanje vina i dodjelu nagrada u Australiji, a napokon je bio imenovan i članom Glavnog žirija za ocjenjivanje vina u Francuskoj.
Darveniza Bros Excelsior Vineyard, kako se točno vinarija zvala do 1970. godine, kad se proizvodnja ugasila, osvojila je više od 300 raznih nagrada, uključujući i devet zlatnih medalja.
Excelsior Winery bilo je jedno od rijetkih imanja koja su u 19. stoljeću u Australiji izbjegla sveopći napad filoksere iz Amerike.
"Je li vam možda poznata priča o tome kako je australska vlada preuzela glavne elemente s etikete za njegova vina da bi kreirala grb svoje države?" pitao sam Paola.
"Vi mislite na legendu da je Trojanova etiketa postala australski grb? Čuo sam za tu priču, ali to, nažalost, nije točno. Možda je čak sasvim dobronamjerno i sama Trojanova obitelj lansirala tu teoriju, tko zna? Zna se da je Drvenica registrirao svoju etiketu i zaštitni znak 1871. godine, a elementi kasnijeg australskog grba s emuom i klokanom bili su već na nekim novčićima 1850. Prvi put se taj motiv s emuom i klokanom pojavio još 1806. na Bowmanovoj zastavi, što znači da je Drvenica preuzeo te detalje kako bi dao svome vinu jasan australski predznak. Žao mi je što sam vas morao razočarati, ali tako nekako izgleda prava istina o tome", naglasio je ljubazno naš sugovornik, iskreno žaleći što nije mogao potvrditi legendu koja bi nama Hrvatima mnogo značila.
Moja primjedba da je australski grb dizajniran i registriran mnogo kasnije od Drveničine etikete i da navodno postoji prepiska tadašnjih australskih vlasti s Drvenicom u vezi s ustupanjem tih simbola, nije na Paola ostavila nikakav dojam.
On je ostao pri svome, a mi pri uvjerenju da je ipak jedan uspješan Hrvat dizajnirao australski grb.
Paol nas je odveo na mjesto gdje je do 1970. bilo imanje Excelsior sa svojim vinarijama. Cesta koja iz glavne ulice u Mooroopni vodi prema njemu zove se Excelsior Avenija, prema Drveničinu imanju.
Nažalost, cijelo gospodarstvo bilo je obraslo visokom gustom travom. Tu i tamo vidjeli su se listovi neke stare vinove loze koja se borila za malo svjetla i zraka u toj gustoj travi.
Same hale za proizvodnju sa svojom drvenom građom bile su nakrivljene svaka na svoju stranu i sve je izgledalo sablasno, ruševno i staro.
"Nažalost, Drveničin imperij 1970. godine došao je svome kraju iz mnogih razloga, od kojih je najveći bio nedostatak kvalitetnih gospodara. Naime, Trojan Drvenica ili Trojano Darveniza, nije se nikada ženio i nije imao izravnih potomaka. Imanje su naslijedili njegovi nećaci koji nisu pokazali mnogo interesa za gospodarenje. Osim toga, upravo preko tog mjesta trebala bi uskoro proći moderna autocesta i od njega u tom slučaju neće mnogo ostati", zaključio je pomalo sjetno Paol, kojemu smo ljubazno zahvalili na vremenu koje je potrošio na nas.
Gledali smo kroz usijani zrak to propalo imanje. Sjajni dio hrvatske povijesti u Australiji umro je upravo ovdje.
