Danas objavljujemo putopis s 15. dana vožnje po Americi. Za upravljačem automobila su hrvatski franjevci Jozo Grbeš i Robert Jolić, a godina je 2000.
Subota, 15. srpnja 2000.
Odlazimo s prijateljima na obalu Pacifika. Fra Robert, Josip Kučan i Matthew surfaju. Voda je hladna, a valovi se neprestano kotrljaju i često su dosta visoki. Stoga se ovdje i ne može kupati nego samo na dasku pa krenuti surfati.
Tihi ocean sasvim je drukčiji od Atlantskoga, gdje smo bili prije šest dana. Pacifik iskazuje snagu koja kao da je posljedica njegove nepregledne veličine – to je najveća morska površina na svijetu. Tamo negdje u daljini pokušavam možda ugledati Japan, Australiju... Bog zna kamo sve ta voda ne odlazi!
Nakon surfanja, sunčanja, razgledavanja plaže i atrakcija uličnih zabavljača, odlazimo. Nakon "goodbye" uzimamo Pacific Highway (br. 1) i krećemo na sjever prema San Joseu. Prolazimo kroz Malibu, gdje opet žive brojne američke zvijezde, uključujući poznatog glumca i hrvatskog prijatelja Martina Sheena. Prolazimo kroz Venturu, Santa Barbaru, Santa Mariju. Sva ta mjesta nekoć su utemeljili franjevci, u 17. i 18. stoljeću. Trebalo bi ovu cestu prozvati "Franciscan Highway!"
Naša su braća osnivala misije i davala su im imena svetaca, a na tim mjestima kasnije su se razvili suvremeni gradovi. Ostala su imena: San Gabriel, San Diego, San Fernando, San Bonaventura, Santa Barbara, Los Angeles (izvorno se ovaj grad zvao zapravo Madona de los angeles, što znači Gospa od anđela; no ostali su samo "anđeli")...
Fratri su od San Diega (1769.) do San Francisca (1823.) utemeljili 20 misija koje su danas uglavnom poznati američki gradovi. Župe se u tim mjestima – zbog tih povijesnih razloga – još uvijek nazivaju "misijama". Danas ovdje uglavnom više nema franjevaca ili ih ima vrlo malo. Ali iza njih ostala su imena. Nikakva novost u Americi!
S ceste br. 1 prelazimo na nešto širu br. 101. Vrlo su slične našoj Jadranskoj magistrali. Desno od nas su brežuljci, tisuće njih. I planinski lanci nose imena svetaca: Santa Monica Mts, San Rafael Mts, pa onda Santa Lucia Mts. Približavamo se gradu Santa Maria.
Nakon pustih brda nailazimo na prve doline s vinogradima i voćkama. Područje kojim smo proputovali uopće ne podsjeća na prebogatu i zelenu Kaliforniju kakvu si inače svi mi zamišljamo.
Takva (zelena) je središnja Kalifornija, zeleni pojas uz nešto zapadniju autocestu br. 5. Na našem putu, nakon škrtih brda i dolina, tek se u nekim predjelima odjedanput ukažu miljama dugi i divno uređeni nasadi vinove loze. Nisu rijetki ni oni koji su tek zasađeni.
Svraćamo u gradić San Luis Obispo (42 tisuće stanovnika). Ovdje se nalazi stara franjevačka misija iz 1772. godine, druga po starini u Kaliforniji. U crkvi je misa. Više u franjevačkoj misiji nema franjevaca. Župnik je svjetovni svećenik, uz to još i Indijac – što je također postala vrlo raširena pojava u Americi, zbog nedostatka vlastitih svećenika.
Misionari u Indiju – Indijci u Ameriku! Zanimljivo. Gradić se razvio uz malenu rijeku. Vjerojatno je da su i inače fratri upravo na takvim pogodnim lokacijama osnivali misije. Fotografiramo se ispred kipa fra Junipera Serra, najpoznatijeg franjevačkog misionara na ovim prostorima.
U San Miguelu (Sv. Mihovil) prelazimo 6000. milju putovanja! Izuzetno ugodna kalifornijska klima, bez velikih vrućina, u ovo je subotnje predvečerje u brdima kojima prolazimo prešla u hladnoću.
Prvi put na našem putovanju potrebno je nešto dugih rukava. Nakon prilično dugog subotnjeg putovanja, kasno navečer stigli smo u hrvatsku župu u San Joseu. Fra Dujo Boban, župnik, izuzetno je srdačan domaćin.
I sto je pisac htio reci. Cemu si ti prodavaci magle doprinjeli civilizaciji ili boljitku ljudskog roda osim sto su ga unazadili?