Doktorica Marina Budimir, iločka gradonačelnica, rođena Iločanka, sedmo je dijete u obitelji nakon šestero braće. Roditelji su joj se doselili u Ilok 1961. godine iz Hercegovine.
Školovala se u Iloku i Osijeku, a tijekom ratnih godina u Rijeci, gdje je završila Medicinski fakultet 2002. Zatim je otišla suprugu u Linz gdje je živjela i radila od 2003. do 2013. kada se vratila u rodni Ilok. Kao liječnica opće prakse radila je u Domu zdravlja Vukovar, u ambulantama Lovas i Opatovac. Na lokalnim izborima 2017. kandidirala se za gradonačelnicu i bila izabrana u drugom krugu.
Majka je dvaju sinova i s ponosom govori o povratku u domovinu, životu u rodnome Iloku i izazovima s kojima se kao gradonačelnica svakog dana susreće.
Povratnica ste u domovinu uz iskustvo u izbjegličkom životu?
Tijekom Domovinskoga rata Ilok je bio okupiran sedam godina, što je bio strašno dugo i teško razdoblje u kojem se većina mojih sugrađana raselila po Hrvatskoj i svijetu. Moja dva brata otišla su još prije početka rata u Njemačku i Nizozemsku. Majka mi je umrla 1989., a nakon što je rat počeo, i ostatak obitelji se raselio. Prvo sam bila kod brata u Njemačkoj, no nikako se nisam mogla naviknuti na život u tuđini i molila sam oca da me upiše u Rijeku u medicinsku školu kako bih mogla nastaviti pohađati 2. razred, što je učinio. Nakon završetka fakulteta i vjenčanja za supruga, koji je također Iločanin, opet sam "privremeno" otišla u Austriju u Linz.
Kako je bilo vaše ratno iskustvo u Iloku?
Početak rata došao je iznenadno. Tada mi je bilo teško povjerovati da će nas napasti jugovojska i odmetnuti Srbi jer su u Iloku složno živjeli Hrvati, Slovaci, Srbi i drugi narodi. Noću su, glavnom ulicom, prolazili tenkovi u smjeru Vukovara, danju su nas prelijetali avioni, a na vijestima smo pratili početak oružanih sukoba diljem Hrvatske. Autobus, kojim sam putovala u Osijek u školu, bio je zaustavljan na barikadama u Boboti i Veri. Sjećam se dana kada je JNA napala avionima hrvatske branitelje na Principovcu, pri čemu je poginuo 20-godišnji Međimurac Predrag Jurčec. Drugu večer je opet bilo pucnjave. Tenk JNA je s mosta između Bačke Palanke i Iloka zapucao na policijski automobil na ulazu u grad, pri čemu je poginuo policajac Goran Štipak, a još dvojica bila su ranjena. Tu večer sa svojom najboljom prijateljicom otišla sam pomoći u lokalnu ambulantu jer smo obje išle u medicinsku školu i smatrale smo da nam je to dužnost. Ona je imala 17, a ja 15 godina. Nagorjelo tijelo policajca ležalo je na samom ulazu u ambulantu. Liječnik Grgić, koji je tada dežurao, bio je iznenađen kada nas je vidio i naravno da nas je potjerao doma blago nas nazivajući djecom. Nekoliko tjedana nakon toga, na inzistiranje moga oca, izašla sam iz Iloka u vozilu policije jer su policajci išli posjetiti ranjene kolege koji su bili prebačeni u bolnicu u Slavonskom Brodu. Više se nisam mogla vratiti u Ilok jer su se borbe u Vukovaru i okolici rasplamsale pa je moj grad bio okružen. Stanovnici su nakon pregovora 17. listopada 1991. godine u koloni napustili Ilok. Ostalo je nešto stanovništva, a s njima i nedavno preminuli fra Marko Malović koji je odlučio biti uz svoje vjernike tijekom teškog razdoblja okupacije. Od moga izlaska iz Iloka do povratka živjela sam na 13 adresa u šest gradova i tri države.
Kako biste nam ukratko opisali svoj život u Austriji?
Za Austriju i Linz vežu me lijepe uspomene. Dobili smo dvoje djece o kojima sam se brinula dok nisu krenuli u školu i učila njemački jezik. U međuvremenu sam nostrificirala diplomu na Medicinskom fakultetu u Innsbrucku te se zaposlila u struci. Marljivo smo radili, imali dobre prijatelje i radne kolege, dobru povezanost s Katoličkom Crkvom. Jedino što mi je nedostajalo bio je Ilok pa smo koristili svaki produženi vikend da ga provedemo u domovini.
Zbog čega ste se odlučili vratiti u domovinu imajući u vidu žalosnu činjenicu da je više od 300 tisuća Hrvata napustilo domovinu u posljednjih nekoliko godina?
Nikada nisam radila što i drugi, već ono što sam mislila da trebam učiniti. Jednostavno sam stalno imala osjećaj da sam gošća u Austriji. Mislila sam da će taj osjećaj popustiti, no godine su prolazile, a ja sam se osjećala isto. Svaki put kada bih prešla granicu i nalazila se na tlu Hrvatske, imala sam osjećaj da je to moj dom i da tu želim biti. Pogotovo zbog svih onih života žrtvovanih da bismo imali domovinu.
Što vas je potaknulo da se bavite politikom?
Politiku nisam voljela ni u komunizmu, ni za vrijeme Domovinskoga rata, a ni sada. Častan je to posao, ali su ga okaljali oni koji su "zasjeli" na položaje i godinama donose odluke koje imaju porazne posljedice za razvoj Hrvatske. Moj politički angažman isključivo je lokalni te sam odlučila ove četiri godine ustrajati na tome da pomognem rodnom gradu. I u svome poslu liječnika, a sada i dužnosti gradonačelnice, sve se svodi na služenje ljudima. Ovaj posao je i financijski opsežniji od liječničkog, ali i na svim drugim poljima, no mislim da mogu više pridonijeti svome gradu i građanima obavljajući dužnost gradonačelnice. Trudit ću se dok god budem vidjela smisla u tome što radim.
Možete li se osvrnuti na neke pomake u gradu za vrijeme svoga mandata?
Prva godina bila je teška. Posvetila sam se vraćanju duga koji je bio visok, organizaciji gradske uprave, nastavku onih projekata koji su započeti u bivšem mandatu, ali i stvaranju novih projekata. Otegotno je to što je Ilok, najistočniji grad Hrvatske, prometno izoliran te se gospodarski vrlo sporo oporavljamo. Imamo veliki turistički potencijal zbog bogate kulturno-povijesne baštine i enološko-gastronomske ponude koja je specifična, pripremljena od plodova koji dozrijevaju na puno sunca, na našoj plodnoj srijemskoj zemlji. Blizina Dunava i obronaka Fruške gore utječu na iznimno povoljnu mikroklimu koja svima godi te sve pozivam da nas posjete. Ovdje je vrijeme u vašim rukama, sve vas poziva da zastanete, uživate u pogledu na vinograde, Dunav, zelenilo, izlaske i zalaske sunca koji su mene fascinirali od djetinjstva, ali jednako i sada. Nabrojit ću ukratko neke od aktivnosti koje smo pokrenuli u Iloku: usvojili smo nove programe za razvoj gospodarstva, turizma i poljoprivrede, kao i socijalni program. Nadamo se da će nam biti odobren projekt izgradnje infrastrukture u poslovnoj zoni koji smo prijavili na natječaj EU. Time želimo biti što korisniji našim gospodarstvenicima i olakšati život sugrađanima. Omogućili smo dolazak liječnika specijalista u grad. U sklopu projekata i javnih radova zaposlili smo 90 ljudi, omogućili besplatne knjige za školsku djecu, povećali naknadu za novorođenčad na šest tisuća kuna. Organizirali smo još dvije nove manifestacije, Iločki polumaraton i obilježavanje Međunarodnog dana Dunava. Radimo na obnovi stare jezgre i poboljšanju turističke ponude. Potičemo rad udruga, KUD-ova, nacionalnih manjina, kao i svih crkvenih zajednica koje djeluju u našem gradu i s kojima imamo jako lijepu suradnju.
Možete li nam istaknuti neke od programa koje želite provesti u djelo?
Najviše treba raditi na oporavku gospodarstva te na demografskom oporavku. Nažalost, odljev stanovništva izrazito je velik. Vinarstvo i turizam zasad su nam jedine gospodarske grane koje čine okosnicu gospodarstva Iloka. Izrazito nam je bitna izgradnja brze ceste koja bi se, prema obećanjima Vlade Republike Hrvatske i Vukovarsko-srijemske županije, trebala početi graditi sljedeće godine. Ta cesta spojila bi naš grad s autocestom, olakšala dolazak u Ilok te skratila vrijeme putovanja. Negdje oko dvije trećine stanovnika bilo je prognano iz Iloka. Neki su se vratili, a neki su se i nakon povratka opet odselili. Procjenjuje se da imamo oko 4500 stanovnika, a prije rata bilo je oko šest tisuća. Zato je izrazito bitno da što prije stvorimo uvjete da se zaustavi iseljavanje i da se eventualno omogući povratak svima koji to žele. Nešto što bih voljela ostvariti sljedeće godine jest susret iseljenih Iločana. Planiram organizirati taj događaj u prvom vikendu u kolovozu ako bi bilo interesa naših iseljenika. Voljela bih da ih ugostimo, da vidimo kako žive u svojim novim sredinama, planiraju li se vratiti u Hrvatsku, a možda dobijemo ideje kako mogu i ulagati u Ilok. Posebno je važno da dobivaju informacije te ako se požele vratiti u Ilok, da dobiju punu potporu i pomoć u traženju posla, kuće, škole, zdravstvene skrbi i svega što će im olakšati da se lakše uklope u društvo. A svakako da požele, u stare dane, mirovinu provesti u svojoj domovini.
Namjeravate li se natjecati za drugi mandat?
Nisam klasična političarka niti ću to ikada biti. Osjećam se odana domovini, vjeri i ljudima. Ne postoji stranka koja bi mogla pisati zakone koji bi bili bolji i potpuniji od vrijednosti koje su utkane u hrvatski narod i koje nam nalaže naša vjera.
Zato nikada neću ući ni u jednu stranku, iako znam da je to teži put, po nekima gotovo nemoguć, no za mene jedini. Dok budem mogla svojim radom pridonositi svome gradu, svojoj domovini i ljudima, bit ću tu. Ne razmišljam o mandatima, razmišljam o Hrvatskoj koja će biti pravi dom, prosperitetna, ponosna, pravedna. Onakva kakvu smo je svi željeli devedesetih godina.
Tanja Miočević Trošelj
