Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Povratnica iz Afrike otkriva: 'Domicilno društvo uvijek ti postavlja granice'

Obiteljska tvrka u kojoj kći Anamaria vodi posao s krstarenjima, dok je sin Daniel direktor marketinga, lani je proslavila 25 godina rada, raste iz godine u godinu i ima plan ulaska u hotelijersko poslovanje
19. listopada 2018. u 09:04 0 komentara 466 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/5

Ako vas je u posljednjih 25 godina put nanio na prekrasnu hrvatsku obalu, njezine otoke i gradove nanizane poput bisera, zasigurno ste negdje morali primijetiti bijelu flotu jedrenjaka vezanih u luci ili kako kitnjastih jarbola jedre našim morem. Ako ste malo bolje pogledali, vjerojatno ste na njima vidjeli i natpis "Katarina Line". 

Obitelj Jakić Povratnici iz Kanade Vratili se u domovinu koja ih je teško prihvatila: Mito? Neće ići. Ni lipe...

Agencija "Katarina Line" iz Opatije, u vlasništvu Katice Hauptfeld, vodi najveću turističku flotu u Hrvatskoj s više od 60 brodova u fiksnom zakupu i jedna je od najprepoznatljivijih hrvatskih turističkih brendova te neupitni lider u brodarskome segmentu ovakve ponude. Nedavnom kategorizacijom usluge na svojim plovećim mini-hotelima učinili su još jedan korak naprijed u podizanju kvalitete svog turističkog proizvoda. 

Obiteljska tvrtka u kojoj kći Anamaria vodi posao s krstarenjima, dok je sin Daniel direktor marketinga, lani je proslavila 25 godina rada, raste iz godine u godinu i ima plan ulaska u hotelijersko poslovanje. Tajna uspjeha tvrtke, prema riječima njezine direktorice, leži u postupnom razvoju, korak po korak, od pokretanja vlastitog posla u unajmljenoj hotelskoj sobi 1992. godine do više od 50 zaposlenih danas s godišnjim prometom većim od 250 milijuna kuna. 

"Sve sam ostvarila s djecom, suprugom i zaposlenicima", istaknula je Katica Hauptfeld, koristeći se znanjem i iskustvom stečenom u iseljeništvu.

Upravo taj dio života ove gospođe, proveden u Africi, i iskustvo iseljenice, povratnice u Hrvatsku, povod je našem razgovoru.

Danijela Tasovac Prvo desetljeće u iseljeništvu Život Hrvatice u Južnoafričkoj Republici: Lijep je osjećaj čuti materinski jezik svakog dana

Molio bih Vas da nam kažete odakle potječete? I koje su okolnosti dovele do vašeg odlaska u iseljeništvo?

Rođena sam u Vinodolu na području Bribira, kao treće dijete mame Marije Antonić, r. Mikić i tate Josipa Antonića. Živjeli smo u bakinoj kući koja je tada s djedom Ivanom Mikićem već živjela u Africi, kao i moj pradjed Stjepan Mikić. 

Znači, s pojavom iseljeništva susreli ste se vrlo rano u svom životu? Možete li nam ispričati dio obiteljske povijesti vezan uz iseljavanje?

Djed Ivan Mikić, po struci klesar, negdje oko 1920. s bratom Ivanom, otišao je za ocem Stjepanom u "Meriku", SAD. Nakon što nisu uspjeli pronaći posao na istočnoj obali oko New Yorka gdje su se iskrcali, krenuli su u potrazi za poslom sve dublje u kontinent da bi se zaustavili u Montani, gradu Great Fallsu i njegovoj okolici, gdje su se zadržali nekoliko godina radeći u rudnicima. Došla je velika recesija 1929. godine, izgubili su posao i počeli raditi što su mogli, često na jedan dan od danas do sutra. Od teškog života umro je djedov brat, a moj djed i pradjed u potrazi za poslom i srećom odlučili su s posljednjom ušteđevinom otići u Čile. Tamo se nisu uspjeli snaći na dulje vrijeme i uz posuđen novac od nekoga iz Bribira kojega su poznavali u Čileu odlučili su krenuti dalje, ovoga puta preko mora u Južnu Afriku. Nakon dolaska u Cape Town, nakon neuspješne potrage za poslom u njegovoj okolici, krenuli su dalje prema sjeveru u mjesto Krugersdorp, rudarski grad u području nalazišta željeza, zlata i drugih ruda. Djed i pradjed tu su radili u rudnicima zlata i dijamanata. I danas imam zlatnik koji je svakome od nas dao pradjed. Jedan zlatnik bio je u vrijednosti jedne dnevnice! Djed je tu kupio kuću i tu su se zadržali godinama, sve dok do njih nije došao glas o dobrim zaradama dalje na sjeveru pa su odlučili otići u područje Copperbelta na granici današnje Zambije i DR Kongo, gdje su u gradu Kitwe dobili posao u anglo-američkoj korporaciji "Nkana Mines". Tamo im se 1957. godine pridružio i moj otac Josip Antonić. Otac je bio kovač, bravar po struci, ali je odrastavši u Bribiru, u obitelji koja je imala konje, jako zavolio rad sa životinjama pa je u ratu počeo radio kao veterinarski pomoćnik. Nakon rata došla su teška vremena i sve su češće moji roditelji u Bribiru razgovarali o odlasku. Prvi je otišao otac, po nagovoru moje bake Katarine Mikić koja nas je došla posjetiti iz Afrike. Nezadovoljan ponavljajućim partijskim sankcioniranjem izražavanja vjerskih uvjerenja tata je konačno popustio i odlučio ostvariti svoj afrički san, pridružio im se 1957. godine u gradu Kitwe. Kako tamo nije uspio naći posao, otišao je južnije u Bulawayo, danas Zimbabwe, i dobio posao na nacionalnim željeznicama, Rhodesia Railways, kao bravar. Od tvrtke je dobio i kuću na korištenje i tamo ostao pet godina.

U tome razdoblju počinje i vaša iseljenička priča?

Da. Bilo je to 1959. godine i baš sam krenula u prvi razred kada je i majka na nagovor bake odlučila otići s nama djecom ocu. Razdvojenost je teret na duši svake iseljeničke obitelji, a kako su i mamini roditelji bili tamo, moja majka je hrabro s majkom koja je bila u posjetu i s djecom odlučila krenuti u Afriku. I tako smo krenuli preko Trsta vlakom do Rima pa tamo čekali čarter liniju do Kaira i onda na jug u crnu Afriku. Tamo na putu sam prvi put vidjela crnca, jako se prestrašila i nisam htjela pojesti juhu koju nam je poslužio. Prvo smo stigli do djeda u Kitwe, a onda do tate u Bulawayo. Tada je to bila britanska kolonija, Federacija Rodezije i Nyasalanda. Standard nam je bio niže srednje klase tako da je mama uzgajala povrće i prodavala, a tata je osim na željeznici dodatno radio kao kovač na gradskom hipodromu. I mi, djeca, snalazili smo se kako smo mogli. Skupljali smo boce koje su bile na kauciju i od toga novca kupovali bombone. Kako je oko nas rastao mango u izobilju, brat, sestra i ja smo se penjali po tim visokim stablima kao majmunčići i prodavali plodove kao djeca školjke uz more kod nas. Nije bilo većega užitka od sočnoga manga pojedenoga gore visoko na drvetu, a od prodaje sam si kupila i prvi bicikl! Već tada sam imala poduzetničkog duha! Roditeljima je bilo teško skrbiti se za nas petero pa je otac prihvatio ponudu 1964. za bolje plaćeni posao u gradu Ndola, danas Zambia, puno bliže "nonićima"; u području Copperbelta. Putovali smo dva dana vlakom preko rijeke Zambezi i uz prekrasne Viktorijine slapove. Tamo smo živjeli do 1971. godine.

Žumberak Načelnici manjih općina u Njemačkoj su volonteri Povratnica pokušava udahnuti život opustjelom Žumberku, ali problem je naša administracija: Užas!

Kako ste se snašli u novom svijetu, prošli proces prilagodbe i socijalizacije?

Polazak u školu bio je pravi šok! Plakali smo i ja i mama i moja učiteljica Gardner koja me odmah zagrlila i dugo držala. Zahvaljujući njoj jako sam brzo napredovala u učenju engleskog jezika koji nismo znali prije našega dolaska. U roku od šest mjeseci na stranicama školskoga lista objavljen je članak o meni i mom sastavu o Kristoforu Kolumbu kao primjer brzog učenja engleskog jezika. Bila sam u državnoj školi za bjelačko stanovništvo i zanimljivo je da sam se morala ponovno krstiti da bi me primili jer mi nisu vjerovali da sam već bila krštena u komunističkoj Jugoslaviji. Lijepo sam napredovala i pri upisu u novu školu kad sam se doselila u Ndolu na prijedlog škole preskočila sam peti razred. Kad sam pohađala drugu godinu srednje škole, 1964., Zambija se odvojila od federacije i postala neovisna država, a naša škola postala je rasno mješovita. Ta velika promjena donijela je dosta trzavica i nakon jednog incidenta otac me odlučio prebaciti u vrhunsku privatnu školu u sklopu samostana. Pri prijamu su mi opet predložili da preskočim jedan razred tako da sam ranije i maturirala. Čak sam upisala i fakultet u Lusaki, glavnom gradu, ali prije početka studija počeli su tamo nemiri. Bilo je i mrtvih pa me otac nije pustio na studij. Umjesto toga počela sam raditi kao pripravnica u Barclays Bank koja mi je ponudila mjesto još za vrijeme srednje škole. Godina dana provedena u toj banci i stvari koje sam tamo naučila bili su mi vrlo značajni i utjecali su na moju poduzetničku karijeru jer sam se znanjem stečenim tada itekako koristila u poslovanju svoje tvrtke. Nakon toga dobila sam posao u američkoj EIMCO korporaciji iz Salt Lake Cityja kao bankarska pripravnica, ali politička previranja u državi i sve nesigurniji život, pogotovo incident pri kojem su me na sreću samo opljačkali, bili su presudni za odluku o povratku doma, u Hrvatsku. Doduše, mislila sam da se vraćam na samo godinu dana dok se stvari ne smire, s prtljagom koja se sastojala samo od jednog kovčega, ali zapravo se više nisam vratila u Afriku. Bila je to 1973. godina. Moji roditelji vratili su se dvije godine ranije i kupili kuću u Opatiji, ciljano kao idealno mjesto za novi početak nakon povratka iz iseljeništva, ali nakon nekoliko mjeseci ja sam iz Opatije otišla živjeti kod bake Mikić u Bribir. Nakon povratka nije mi bilo lako jer mi nisu htjeli nostrificirati moje diplome i uz puno polaganja dodatnih ispita uspjela sam doći do diplome srednjoškolskog obrazovanja. Ali ni ona mi nije bila dovoljna za pronalazak posla, već sam ga dobila isključivo zahvaljujući znanju engleskog jezika, što je bila rijetkost u ono vrijeme. Prvi posao sam dobila u tadašnjem hotelu "Varaždin" u Selcu, tamo upoznala supruga koji je također kratko vrijeme živio u državi Ohio, i tu moja životna priča kreće u nekom drugom smjeru...

Tuga Tarle Tuga Tarle Iskusna hrvatska diplomatkinja: Za sve koji su otišli iz domovine, povratak je nemoguć. To je iluzija!

Koje je vaše mišljenje o ovome novom valu iseljavanja iz Hrvatske? Imate li kakvu poruku za one koji se planiraju iseliti?

Kad netko razmišlja o iseljavanju, trebao bi prvo promisliti o razdoru koji iseljavanje donosi svakoj obitelji. Razdvojenost grize dušu i nikakav novac to ne može spriječiti. Kamo god dođeš, uvijek si stranac i bez obzira na znanje, sposobnosti i uspješnost u poslu, domicilno društvo uvijek ti postavlja granice do kojih se možeš uspeti, limit do kojega možeš uspjeti. S druge strane, a to uvijek naglašavaju moji brat i sestra kada mi dođu u posjet, a koji su uspješni ljudi u Južnoj Africi gdje žive, nigdje ne postoji ovakav privilegij sigurnog života i organizirane zdravstvene zaštite kakav mi imamo u Hrvatskoj. U mnogim državama o tome ljudi mogu samo sanjati, za razliku od naših ljudi koji svi redom sanjaju o bogaćenju i uspjehu preko noći, a to je nemoguće.


Dean Miculinić

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.