Od samo jedne šesteročlane obitelji povratnika iz Kanade danas imamo još tri nove obitelji pa cijela obitelj sa zetovima i unucima sada broji 14 članova. Oni su dobar primjer u malome o gospodarskome i demografskome rastu koji se može ostvarivati boljom organizacijom povratka hrvatskih iseljenika u domovinu.
Da bi se to napravilo, na bila je potrebna velika želja za povratkom i mnogo strpljenja, mudrosti te financijske samostalnosti. Trebalo je prijeći mnoštvo prepreka na tom putu – dozvola za gradnju kuće i hotela, pa nostrifikacija svjedodžbi i diploma, upis djece na studij... Sve su to Jakići izdržali, a posebno roditelji, bračni par, Jela i Ivo.
Ivo Jakić rodom je iz Bosanske Posavine i jedan je od mnogih čija je obitelj stradala od partizana u ratu, a zatim su progoni nastavljeni od komunista i u miru. Posljedice toga režima bila su velika iseljavanja, odnosno bježanje u "bijeli svijet" s težnjom da se živi u slobodi bez straha. Iako je pokušao naći posao, školovati se u Zagrebu, strah je vladao posvuda oko njega i vidio je da se tako ne može napredovati. Iz Zagreba je otišao u Austriju, a zatim što dalje, u Kanadu. Mladić Ivo daleke 1964. godine dolazi u Kanadu i marljivo traži svoj put.
Hrvatska zajednica u Vancouveru
U Vancouveru je tada postojala velika hrvatska zajednica, a broj Hrvata stalno raste. Imaju svoju župu, vlastitu crkvu Prečisto srce Marijino, svoje svećenike, osnivaju razna društva kako bi se osjećali kao kod kuće i čuvali običaje iz domovine, a nadasve materinski jezik i vjeru.
Mladi Jakić namjerava zasnovati obitelj – već je nakon osam mjeseci u Kanadu pozvao dragu prijateljicu Jelu, što je ona prihvatila i kao 19-godišnja djevojka napustila svoju rodnu zemlju i otišla u nepoznato. Dobro su se razumjeli, uskoro su se vjenčali i zajedničkim snagama krenuli stvarati svoj hrvatski dom u tuđini.
"Već tada je postojala težnja u svih iseljenih Hrvata za osamostaljivanjem hrvatske države", prisjeća se Jakić svojih mladih dana u Kanadi i životne odluke: "Kada budemo imali svoju samostalnu državu, vraćamo se kući".
A to još nije ni bilo na vidiku; Jugoslavija je bila sve jača i jača, a komunizam sve konkretniji na svim položajima.
Bračni par Jakić marljivo je i puno radio, dobili su tri krasne kćeri, Mandu, Anu i Maricu te sina Petra s Downovim sindromom, kojemu je u Kanadi pružena sva potrebna edukacija i briga.
U sklopu svoga poduzetništva Ivo Jakić izrađivao je i hrvatske grbove, a na tisuće ih je prodano na sajmovima i drugim hrvatskim proslavama.
Obitelj Jakić uz svoj zahtjevan život prati sve događaje u domovini pa je tako i početak Domovinskoga rata za njih postala nova briga i organizacija svakojake pomoći. Sudjelovali su s velikom hrvatskom zajednicom od oko 70 tisuća Hrvata u Vancouveru u slanju pomoći u lijekovima, hrani i novcu te lobiranju u najvišim institucijama u Kanadi za prestanak rata. Jela i Ivo Jakić čvrsto su vjerovali u kraj rata i otvaranje mogućnosti za povratak kući.
"Najlipše misto na svitu"
Kamo i kada i od čega živjeti, nije bilo lako odlučiti. Obitelj je velika i treba osmisliti sredstva za život. U hrvatskoj zajednici družili su se s Hrvatima iz raznih krajeva Lijepe Naše pa im je dobar prijatelj bio i Giulio Boljunčić iz Medulina koji je govorio: "Medulin ti je najlipše misto na svitu."
I tako je zaintrigirao Jakiće koji su odlučili posjetiti Medulin. Bili su oduševljeni prirodom, morem i mirom, pa je odluka pala. I prije nego što je rat završio, mudri pater familias tata Ivo kupovao je po povoljnim cijenama velike terene na samoj medulinskoj obali i pripremao poslove za povratak u Hrvatsku.
Turistička djelatnost obećava dobru budućnost za njegovu veliku obitelj, a "treba i na unuke mislit". Ivo Jakić uspio je u svome naumu i od svojih terena stvorio s obitelji pravo malo turističko carstvo. Svi rade, a na mlađima svijet ostaje.
Mladi naraštaj nije bio baš oduševljen odlaskom jer ga je čekala neizvjesnost i izlazak iz sigurne i poznate sredine. Ali odgoj i priče o korijenima i rodbini iz jedne "male, ali najljepše zemlje na svijetu" ipak su ih privukli i tri mlade djevojke krenule su u borbu za svoje mjesto u Hrvatskoj.
Manda, najstarija kći, kaže da je imala sreću i brzo pronašla posao u državnoj službi Hrvatske kontrole zračne plovidbe u kontrolnome tornju Zračne luke Pula. Trajnim usavršavanjem stekla je zvanje operatora za preduzletno informiranje i dodatno zvanje motritelja za zrakoplovnu meteorologiju. Vrlo zahtjevan i odgovoran posao, ali ona ga je neustrašivo prihvatila.
Ana je željela upisati studij u Zagrebu, no naišla je na velike poteškoće prilikom upisa na Filozofski fakultet te je na kraju sva razočarana u Hrvatskoj, upisala studij u Ljubljani bez problema. Zar je to moguće? Hrvatica povratnica govori hrvatski i bez znanja slovenskoga uspijeva u Ljubljani, a ne u Zagrebu? Takvi problemi česta su pojava u našoj Hrvatskoj. Kasnije se Ana uspjela prebaciti iz Ljubljane na studij u Pulu i tu je diplomirala na Visokoj učiteljskoj školi.
U zemlji svojih korijena
Ana danas radi u Puli kao prosvjetna djelatnica. Marica, najmlađa kći, teže se pomirila s preseljenjem i nakon srednje škole ponovno je otišla u Kanadu jer tamo ima tetu kod koje može boraviti. Vratila se u svoju prvu domovinu, gdje je rođena, ali bez obitelji teško je živjeti na daljinu.
Otac Ivo nudi joj neka poduzetnička rješenja i Marica se ponovno vratila u Medulin. Uspijeva u turističkom projektu koji joj je otac ponudio, osniva obitelj i danas sretno živi u zemlji svojih korijena. Danas su sve tri sestre Jakić udane mlade žene, poduzetne i zajedno imaju petero djece, a Jela i Ivo isto toliko krasnih unuka.
Pri povratku u Hrvatsku, u Medulin, najveći dio birokratskih poslova preuzela je Jela jer je u tome bila strpljivija i upornija. Naišavši na znakove po uredskim službama da se traži "kuverta" za brže dobivanje dozvola, rekla je: "Mito neće ići nikako. Ni lipe. Ako treba, dolazit ću svaki dan dok me ne primite. Vi ste ovdje zbog mene, a ne ja zbog vas".
Kako biste si lakše predočili Jelu, reći ćemo da vrlo sliči svojoj, u javnosti poznatijoj sestri, političarki Ruži Tomašić.
Ivo Jakić uspio je u svome naumu i od terena s obitelji stvorio pravo malo turističko carstvo. Danas ga nadgleda i veseli ga da će mladi imati dovoljno posla za kruh u domovini bez tuđine.
Ana Bedrina
ahaa, a kam se to mislite vratit? ak mislite npr negdje uz more gradit kucu,,istra kvarner,,to bas i nece ici bez podmazivanja,,))))))zapravo ne da bas i nece ici,nego nece ici uopce,,)))) eto znam jednog koji je takoreci povratnik,,takoreci jer se jos nije skroz vratio,,covjeku je trebalo 7 godina da zavrsi kucu u istri,,da se krivo ne shvati,,kuca je u rekordnom roku zavrsena,,no do pocetka gradnje, znaci do gotove dozvole cekalo se 5 god..zasto,,pa jer nije htio (i to s pravom) platit nikome iz "struktura" da mu ubrza malo,, a sad mu cak dvojica iz "grada" nude i poslove i partnerstvo u jednom svom projektu,,))) ocito se nisu nakrali dosta pa im fali za "gradnju objekta")))