Danijela Tasovac rođena je 1980. godine u Splitu. Njezini roditelji, Mirko i Jasenka Dragojević, davno su se preselili u Velu Luku.
"Odrastanje na otoku je nešto posebno i do danas sam zahvalna roditeljima što nisu uslišili moje molbe da nakon osnovne škole pohađam gimnaziju u Splitu ili Zagrebu", započinje svoje predstavljanje naša sugovornica.
Napominje kako je već od drugog razreda znala da želi biti književnica. Tako je 1999. upisala studij hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru.
"Studirati u tom prekrasnom gradu, u sveučilišnoj zgradi koja se nalazi na samoj rivi, tako da iz svake prostorije puca pogled na more i otoke zadarskog arhipelaga, bilo je prekrasno i nezaboravno", ističe Danijela, napomenuvši da je diplomirala kod dr. Helene Peričić s temom iz svjetske književnosti – T. S. Eliot.
Ova Hrvatica domovinu je napustila 2007. i doselila se u egzotičnu Južnoafričku Republiku.
Sljedeće godine vjenčala se sa suprugom Igorom, a 2009. rodio im se sin Igor Franko.
"U hrvatskom veleposlanstvu u Pretoriji radila sam kratko, od lipnja 2008. do rođenja sina. Udaljenost između Johannesburga u kojem živim i Pretorije bila je presudna. Južnoafrička Republika danas je moja druga domovina. Ovdje sam postala supruga i majka i u određenom smislu 'odrasla'. Naučila sam puno o patnji jednog naroda koji se nama u našoj domovini čini toliko dalek i nestvaran, i o njihovoj sposobnosti da oproste i krenu naprijed. Ono što se događalo na ovim prostorima jedinstvena je pojava u svijetu. Ljudi su ovdje 1994. prvi put dobili pravo izaći na demokratske izbore, uspjeli su skinuti sa sebe okove aparthejda i odlučili oprostiti i zajedno s onima koji su ih do jučer držali potlačenima početi graditi novu Južnoafričku Republiku", dodaje.
Johannesburg je grad od 4,4 milijuna stanovnika, a prilagodba na novi način života ovoj hrvatskoj iseljenici nije bila nimalo jednostavna.
"U Južnoafričkoj Republici vozi se lijevom stranom ceste, što je predstavljalo dodatnu teškoću. Ali nakon prvih nekoliko mjeseci osvojila me ljepota prirode i toplina ljudi ove zemlje. I, naravno, klima. Ljeta su duga i topla, a zima traje tek nekoliko mjeseci i podsjeća dosta na hrvatsko proljeće, uz važnu napomenu da zimi jako rijetko, gotovo nikad ne pada kiša. Možda je baš toliki broj sunčanih dana u godini glavni razlog optimizma i dobre volje ljudi koji ovdje žive", objašnjava Danijela.
No unatoč lijepoj i bogatoj zemlji te lagodnom životu u Južnoafričkoj Republici, naša sugovornica napominje kako joj nedostaje domovina.
"Najviše od svega nedostaje mi blizina obitelji, rodbine i prijatelja i, naravno, život na moru. Stoga se suprug i ja trudimo barem jedanput godišnje posjetiti Hrvatsku na nekoliko tjedana", priznaje.
Govoreći o broju Hrvata u Južnoafričkoj Republici, napominje kako nema sveobuhvatnih službenih podataka te se pretpostavlja da ih ima oko pet tisuća.
"Družimo se često u Hrvatskoj katoličkoj misiji, odlazimo na ručkove, večere vani, ali također se družimo i kod kuće, s malim djetetom to je nekako najpraktičnije. Mi imamo sreću da živimo u četvrti gdje stanuje dosta Hrvata. Lijep je osjećaj moći čuti materinski jezik svakog dana, pogotovo kad smo toliko udaljeni od domovine. Misija ima veliki značaj za sve nas Hrvate i vjernike. Ponajprije nam je duhovno utočište, ali i mjesto druženja", tvrdi.
Kao istaknuta kulturna djelatnica u Južnoafričkoj Republici Danijela je bila predstavnica Hrvata iz te daleke zemlje u Savjetu Vlade Republike Hrvatske, o čemu s ponosom govori.
"Sudjelovanje u Savjetu bilo je jedno prekrasno iskustvo. Toliko sam obogaćena poznanstvima i kontaktima s predstavnicima naših ljudi iz cijelog svijeta da je to teško sročiti u riječi", zaključuje naša sugovornica.
Željka Lešić
Nije rekla kako je počela raditi u Hrvatskom veleposlanstvu...Poludim kad mi se javljaju ovakvi-e. Napiši koji stric, kum, ujak te zaposlio, naravno nakon toga sve ide automatski...