Naslovnica Priče

Život Hrvatice u Južnoafričkoj Republici: Lijep je osjećaj čuti materinski jezik svakog dana

No unatoč lijepoj i bogatoj zemlji te lagodnom životu, Danijela napominje kako joj nedostaje domovina
20. studenoga 2016. u 10:10 7 komentara 7563 prikaza
Danijela Tasovac
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/5

Danijela Tasovac rođena je 1980. godine u Splitu. Njezini roditelji, Mirko i Jasenka Dragojević, davno su se preselili u Velu Luku.

"Odrastanje na otoku je nešto posebno i do danas sam zahvalna roditeljima što nisu uslišili moje molbe da nakon osnovne škole pohađam gimnaziju u Splitu ili Zagrebu", započinje svoje predstavljanje naša sugovornica. 

Napominje kako je već od drugog razreda znala da želi biti književnica. Tako je 1999. upisala studij hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru.

"Studirati u tom prekrasnom gradu, u sveučilišnoj zgradi koja se nalazi na samoj rivi, tako da iz svake prostorije puca pogled na more i otoke zadarskog arhipelaga, bilo je prekrasno i nezaboravno", ističe Danijela, napomenuvši da je diplomirala kod dr. Helene Peričić s temom iz svjetske književnosti – T. S. Eliot.

Ova Hrvatica domovinu je napustila 2007. i doselila se u egzotičnu Južnoafričku Republiku. 

Sljedeće godine vjenčala se sa suprugom Igorom, a 2009. rodio im se sin Igor Franko. 

"U hrvatskom veleposlanstvu u Pretoriji radila sam kratko, od lipnja 2008. do rođenja sina. Udaljenost između Johannesburga u kojem živim i Pretorije bila je presudna. Južnoafrička Republika danas je moja druga domovina. Ovdje sam postala supruga i majka i u određenom smislu 'odrasla'. Naučila sam puno o patnji jednog naroda koji se nama u našoj domovini čini toliko dalek i nestvaran, i o njihovoj sposobnosti da oproste i krenu naprijed. Ono što se događalo na ovim prostorima jedinstvena je pojava u svijetu. Ljudi su ovdje 1994. prvi put dobili pravo izaći na demokratske izbore, uspjeli su skinuti sa sebe okove aparthejda i odlučili oprostiti i zajedno s onima koji su ih do jučer držali potlačenima početi graditi novu Južnoafričku Republiku", dodaje. 

Johannesburg je grad od 4,4 milijuna stanovnika, a prilagodba na novi način života ovoj hrvatskoj iseljenici nije bila nimalo jednostavna. 

"U Južnoafričkoj Republici vozi se lijevom stranom ceste, što je predstavljalo dodatnu teškoću. Ali nakon prvih nekoliko mjeseci osvojila me ljepota prirode i toplina ljudi ove zemlje. I, naravno, klima. Ljeta su duga i topla, a zima traje tek nekoliko mjeseci i podsjeća dosta na hrvatsko proljeće, uz važnu napomenu da zimi jako rijetko, gotovo nikad ne pada kiša. Možda je baš toliki broj sunčanih dana u godini glavni razlog optimizma i dobre volje ljudi koji ovdje žive", objašnjava Danijela.

No unatoč lijepoj i bogatoj zemlji te lagodnom životu u Južnoafričkoj Republici, naša sugovornica napominje kako joj nedostaje domovina. 

"Najviše od svega nedostaje mi blizina obitelji, rodbine i prijatelja i, naravno, život na moru. Stoga se suprug i ja trudimo barem jedanput godišnje posjetiti Hrvatsku na nekoliko tjedana", priznaje.

Govoreći o broju Hrvata u Južnoafričkoj Republici, napominje kako nema sveobuhvatnih službenih podataka te se pretpostavlja da ih ima oko pet tisuća. 

Pršut Johannesburg 1965. I moja obitelj je nadmudrila osiguranje u zračnoj luci Croatia Johannesburg Johannesburg Hrvatski klub odigrao čak 48 utakmica bez poraza. Novinari ostali u čudu: Je li srušen svjetski rekord?

"Družimo se često u Hrvatskoj katoličkoj misiji, odlazimo na ručkove, večere vani, ali također se družimo i kod kuće, s malim djetetom to je nekako najpraktičnije. Mi imamo sreću da živimo u četvrti gdje stanuje dosta Hrvata. Lijep je osjećaj moći čuti materinski jezik svakog dana, pogotovo kad smo toliko udaljeni od domovine. Misija ima veliki značaj za sve nas Hrvate i vjernike. Ponajprije nam je duhovno utočište, ali i mjesto druženja", tvrdi.

Kao istaknuta kulturna djelatnica u Južnoafričkoj Republici Danijela je bila predstavnica Hrvata iz te daleke zemlje u Savjetu Vlade Republike Hrvatske, o čemu s ponosom govori. 

"Sudjelovanje u Savjetu bilo je jedno prekrasno iskustvo. Toliko sam obogaćena poznanstvima i kontaktima s predstavnicima naših ljudi iz cijelog svijeta da je to teško sročiti u riječi", zaključuje naša sugovornica.


Željka Lešić

  • sudbina x:

    Nije rekla kako je počela raditi u Hrvatskom veleposlanstvu...Poludim kad mi se javljaju ovakvi-e. Napiši koji stric, kum, ujak te zaposlio, naravno nakon toga sve ide automatski...

  • arizin:

    Ne razumijem ovo "Ono što se događalo na ovim prostorima jedinstvena je pojava u svijetu. Ljudi su ovdje 1994. prvi put dobili pravo izaći na demokratske izbore" Pa čitava istočna Europa kao i Hrvatska nisu imali do 1990. pravo na ... prikaži još!o na izbore i demokraciju. Inače lijep članak, no JAR nakon 1994. godine je praktički uništen, to je rekao i vođa najvećeg plemena crnaca u Junoafričkoj republici da im je bilo bolje pod vodstvom bijelaca nego sada. Farme se pljačkaju i uništavaju, bijelci se ograđuju u vlastite gradove i non stop stražare, bijeli farmeri se ubijaju iako su oni ti koji održavaju gospodarstvo. Da ne govorim kako predsjednik Zuma je optužen za silovanja, pljačku i korupciju, progananje opozicije itd. O stopi ubojstava da ne govorim, nekad jaka zemlja sa sjajnom ekonomijom danas propada. Time ne želim reći da je do 1994 godine bilo dobro i da je bilo pravedno jer sigurno NIJE, no prema mnogim pričama je bilo puno puno bolje za obje strane..

  • 4mazge:

    Aparthejd je sam po sebi sra mo tan!....ali JAR je ranije imao jaku ekonomiju, sad je to jedna od najopasnijih zemalja na svijetu!....gledao sam na svoje oči kako dva klinca od 12-13 god s nožem na trgu plja čka ju ... prikaži još! par vremešnih ameri kana ca....policajac okreće glavu!....ljudi ga potežu za rukave!....ne smije reagirati jer ga ba n di ti promatraju....a primio je novce da ne reagira!.....u roku 12 sati sam bio izvan granica države gdje bijelac više ne smije nikuda!....prijete si lo vanja ženama, pljačku i ubojstva!....JAR je danas među tri najopasnije zemlje na svijetu!....i da imam plaću miljardu eura mjesečno nikad nebi dole živio!....nikad!.....cura je tendenciozno opisala stvarrnost!