Naslovnica Priče

Ovo je najstarija hrvatska dijaspora koja postoji od 14. stoljeća

Pojam narodnosti počeo se u Janjevaca razvijati relativno kasno, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, zahvaljujući djelovanju hercegovačkog franjevca Franje Brkića i učitelja Jakova Sliškovića te između dvaju svjetskih ratova
13. lipnja 2018. u 09:59 4 komentara 12086 prikaza
Foto: Marjana Kremer i privatne zbirke
Pogledajte galeriju 1/7

Sastavni dio prošlosti Janjeva čine mnogobrojni drevni običaji, narodne pjesme, popijevke, pripovijetke i mudre izreke. Nešto što danas nazivamo folklorom i već pomalo zaboravljenom baštinom, nekoć je bila životna stvarnost ovoga neobičnog mjestašca na Kosovu gdje su Hrvati uspješno uspjeli zadržati svoju opstojnost više od sedam stoljeća. 

Zagreb Ove dame ponosno nose hrvatsku nošnju

Janjevci dobro pamte prošlost svoga mjesta neovisno o povijesnim izvorima. Prvi stanovnici bili su Srbi, zatim Sasi koji otvaraju rudarska okna i počinju kopati rudu. Uskoro dolaze dubrovački trgovci i poduzetnici koji se također počinju naseljavati. Uz pomoć Dubrovčana naselje zatim jača i izrasta u samostalnu crkvenu župu.

Za nastanak Janjeva vezano je i nekoliko legendi. Prva opisuje kako su u "dibokoj planini", nakon općeg pomora, na osami živjeli sestra i brat koji nisu znali da su u rodu od kojih je poteklo novo Janjevo, dok se u drugoj priči spominje strašna sudbina ljudi nakon ratnog vremena te kako su jedini živući ostali Jana Palić "Nedokoljka" i jedan od Glasnovića. Narodna mašta zaodjenula ih je svojim ruhom premda se obje priče temelje na okosnici povijesne zbilje vezane uz silna umiranja i stradanja tijekom provale Mongola na Balkan. 

Potječu iz Dalmacije i iz BiH

Pojam narodnosti počeo se u Janjevaca razvijati relativno kasno, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, zahvaljujući djelovanju hercegovačkog franjevca Franje Brkića i učitelja Jakova Sliškovića te između dvaju svjetskih ratova. Višestoljetno robovanje turskoj vlasti zatrlo je u njima osjećaj za državu i pripadnost konceptu države, koju su oni kao tuđinsku iz dna duše prezirali. 

Međutim, jako su dobro znali da ne pripadaju ni jednoj od glavnih narodnih skupina na Kosovu, albanskoj i srpskoj, niti imaju ikakvih zajedničkih osjećaja s njima. Oduvijek su znali da su stranci na tome prostoru te da uglavnom potječu iz Dalmacije i iz BiH (glavni rodovi koji potječu iz Dubrovnika i okolice: Glasnovići, Macukići, Ćibarići, Matići, Ivanovići, a iz BiH: Ivanovići i Brkići). Svoj su jezik nazivali "našački", a tako nikada nisu nazivali srpski.

Stoljetni srpski, albanski i turski utjecaji i običaji svakako su pridonijeli oblikovanju njihova ponašanja, ali svijest o stranom i davnom podrijetlu iz primorskih krajeva i katolička vjera ipak su uspjeli sačuvati Janjevo od posrbljavanja i poalbančivanja.

Uspostava neposrednih veza s Hrvatskom učvrstila je osjećaj Janjevaca da su i oni ogranak hrvatskoga naroda, štoviše njegova povijesno najstarija dijaspora, a Hrvatska njihova prava domovina. Posebnosti ove etničke podgrupe očituju se u vokabularu janjevačko-lepeničkoga dijalekta (koji pripada torličkoj skupini), narodnoj nošnji, pjesmama i pripovijetkama gdje je vidljiv srpski, albanski, turski i makedonsko-bugarski utjecaj. 

Nošnja odraslih muškaraca sastojala se od primjesa orijentalne i bugarske nošnje: na glavi šubara, zatim košulja, čakšire (hlače s dugim turom i uskim nogavicama koje se kopčaju sa strane), mintan ili palta (kaput). Oko sredine tijela vezivao se pojas, a na noge su se obuvale kondure ili jemenije (cipele). Od početka 20. stoljeća muškarci su potpuno preuzeli europsku građansku nošnju. 

Smisao za trgovinu i obrte

Žene su, naprotiv, zadržale orijentalnu nošnju koja je nastala pod turskim utjecajem. Udane žene na glavi su nosile fes ili otos (klupko od krpa sašiveno od kadife), a neudane su nosile kucelj (pletenica) spušten niz leđa. Na glavu se stavljala i šamija (marama), vunena izvan kuće, a obična u kući. Na gornjem dijelu tijela nosio se mintan ili mintanče (jaknica), odnosno jelek ili džamadan (prsluk), ispod kojeg je bila košulja s čipkanim ovratnikom. Žene nisu nosile suknje, već dimije preko kojih je bila prebačena bogato ukrašena bošča (pregača), a struk se vezivao kušakom (pojasom). 

Radnim  danima nosile su nalune (natikače), a kada su izlazile izvan kuće obuvale su jemenije (cipele) slične građanskim. Svečana ženska odjeća bila je vrlo skupa i živopisna pa je uz nju išao i prigodan nakit: dukati, zlatne ogrlice, đinđuve (biserne niske), curaće (naušnice) i prstenje. Svadbena ženska odjeća uključivala je uz mintančet, dimije, košulje i fes još i terlik (papučice od safijana s ornamentima), duak (veo), naušnice, prsten, dva reda rubija (dukata) kao nakit glave i jedan veći dukat koji je išao na čelo.

Budući da je u samom Janjevu bilo malo obradiva zemljišta, Janjevci su oduvijek imali razvijen smisao za trgovinu i obrte tako da je najvažnije zanimanje bilo trgovanje proizvodima od plemenitih materijala i drugih kovina (kujundžijstvo). Trgovački putnici nazivali su se skitači, a odlazak na unaprijed isplanirani panađur (sajam) nazivao se skitnjom. Od ostalih zanimanja bavili su se kolarskim zanatom, vinogradarstvom i rudarstvom, a žene su se bavile tkanjem.

Duhovni i vjerski život bio je obilježen četirima svetkovinama koje su se slavile s najviše veselja: Božić, Veligdan (Uskrs), Đurđevdan (Jurjevo) i Sveti (odabir određenog sveca-zaštitnika svake obitelji), kao i mnogobrojnim hodočašćima u Letnicu na Gulem Gospođindan (Veliku Gospu), Mali Gospođindan (Malu Gospu), Gospu od Karmela i sv. Anu, zatim na sv. Antuna u Prištinu. 

Hodočašće u Letnicu

Janjevci bi na hodočašće u Letnicu (hrvatska župa na jugoistoku Kosova) za blagdan Velike Gospe kretali već od blagdana sv. Ane, 26. srpnja, a tamo bi ostajali sve do 19. kolovoza pa bi se cijeli obiteljski život preselio u Letnicu gdje bi boravili u zagrađima (posebne građevine u nizu sa zajedničkim zidom koji se zatvarao u krug). Međutim, središnje mjesto u pobožnosti Janjevaca zauzimalo je štovanje sv. Nikole, zaštitnika pomoraca i putnika, a tolika povezanost Janjevaca na kopnu s ovim svecem vezanim uz more nesumnjivo je pradavni povijesni odjek s franjevačkim precima koji su stigli na Kosovo s jadranske obale. Od srednjeg vijeka Janjevci pohode Festu svetoga Vlaha i neizostavni su dio procesije u kojoj su u prepoznatljivim nošnjama. 

Uz pojedine vjerske blagdane u Janjevu vezani su i razni narodni običaji koji su se obavljali na taj dan: na Blagovijest su se djevojčicama od šest mjeseci do šest godina bušile uši, na Jurjevo tj. Đurđevdan slavio se početak proljeća kada se spremala rifana (zabava i sijelo) koja je trajala cijelu noć gdje su vragolasti bećari (momci) od ljubljenih djevojaka pokušavali ukrasti pripremljeno jelo i prerezati uže na ljuljačkama na kojima su se one ljuljale, na blagdan sv. Ivana Krstitelja palila bi se slama koju su preskakala djeca, običaj se nazivao kalavešnica i vezan je uz pretkršćansku proslavu ljetnoga solsticija. 

Govorne i jezične posebnosti Janjeva uočljive su u narodnim pripovijetkama, rugalicama, popijevkama, ali naravno i u svakidašnjem govoru. Nazivi za dijelove dana su posuđenice iz turskoga jezika: saba (jutro), ićindije (poslijepodne nakon zalaska sunca) i akšam (sumrak nakon zalaska sunca). Belendzika (tanka orijentalna narukvica u nizu od pet do šest), džam (staklo), ćumbe (peć), tendžera (lonac), duvar (zid), od bugarskog kromid kromit (luk). Neki rodbinski nazivi su također turcizmi: adža (stric), balduza (ženina sestra, svastika), teza (tetka po majci), badžanak (svaki od muževa dviju sestara u odnosu jedan na drugoga) te albanski: tota (baka), nana (majka). 

Još samo oko 250 ljudi

Janjevo je najstarija hrvatska dijaspora u kojoj se neprekidno živi od 14. stoljeća (1303.). Danas se oko 250 ljudi još uvijek hrabro budi u ovoj udaljenoj enklavi. Još krajem osamdesetih mjestom je odzvanjao kovački nakovanj, ispred malih dućana nudili su se proizvodi za svakidašnju uporabu, čaršija je bila puna ljudi, gužve i meteža, dječje trke, majčinih povika, a na večer, kada se sve obavi – nahrani stoka, vrati iz vinograda, provjeri zrelost obvezne namirnice – janjevačkoga sira i suđuka te nakon što se ispeče topla pogača – često je slijedila pjesma. 

U Janjevu je glazbeni život bio važan dio svakidašnjice. Bilo je harmonikaša, violinista, tamburaša koji su redovito svirali na tada čestim svadbama. Na dan svadbe prvo su dolazili svirači: gočobija (bubnjar na goču) i za njim surladžija (frulaš), a često su se svirale čalgije (glazbeni žanr vezan uz starogradsku pjesmu iz Makedonije) uz dva svirača, jedan je svirao ćemane (violina), a drugi garnatu (klarinet).

Harmonij je sviran u crkvi prije nego što su postavljene orgulje. Glavni "musicus movens" mjesta bio je mjesni kovač, Mato Glasnović, samouki tamburaš i zborovođa. Redovite probe zbora bile su u njegovoj kući, u kavani, ali naravno i u crkvi jer su Janjevci redovito pjevali i na misnim slavljima. Ovaj veliki entuzijast s mješovitim zborom dobivao je i nagrade na zborskim natjecanjima. Nažalost, danas se još mali broj sjeća janjevačke pjesme.

Velike obitelji

Kako bi preživjeli i prehranili često veliku obitelj, Janjevci, vrijedni trgovci na Kosovu, morali su putovati i na dulje vrijeme prepustiti odgoj svojih potomaka suprugama te starijoj djeci. Tako bi s dugih putovanja donosili razne običaje, glazbala, ali i melodije koje su putem čuli pa zbog toga narodna glazba Janjeva ima utjecaje s raznih strana. 

Zbog utjecaja okolnih naroda i zbog čestih trgovačkih putovanja Janjevci nemaju svoju specifičnu melodiku, već je jaki utjecaj mješovitog ritma koji je inače prisutan u podneblju. Osminske mjere (od pet do deset osmina) češće su od četvrtinskih iako se javljaju i one, ali u manjem broju. U pjesmama se čuje melodika Dalmacije, Dubrovnika, Bosne, ali i Albanije, Srbije te Makedonije. Ne može se zaboraviti dugogodišnja prisutnost Turaka na ovom području. Narod je razne glazbene utjecaje prilagođavao svojem poimanju glazbenoga izražavanja. 

Janjevci kao većinsko katoličko stanovništvo od instrumenata su najviše koristili tambure koje su, kako navodi Miodrag Vasiljević, "gradsko-zanatlijska tekovina skorašnjeg datuma" (Narodne melodije koje se pevaju na Kosmetu; Beograd, 1950.), što sasvim odgovara opisu jer je Janjevo oduvijek poznato kao mjesto vrijednih zanatlija. Zbirka Miodraga Vasiljevića jedna je od rijetkih u kojoj su zapisane pjesme koje su se pjevale u Janjevu. Najčešće u desetercima opjevane su ljubavne pjesme (Koj te dade, mori; Sreto devojče; Imala majka), svatovske – one koje su se pjevale ujutro na dan svadbe (Aj proletela), za sofrom (Sjaj meseče), putne (Devojčice, turunžice), đurđevdanske (Prošeta se lep i mlad) ili, pak, uspavanke (Zunzar mi mentu ženiše). 

Glazbeni ljudi

Kao iznimno glazbeni ljudi, Janjevci su oduvijek bili vrsni pjevači i svirači. Poput ostalih naroda, i oni su stvarali i pjevali glazbu tijekom cijele godine. Pjevalo se u kući, na polju, u crkvi, na putu, na poslu i svakom drugom prilikom. Zajednički se pjevalo na svadbama, zagovorima (zarukama), sedenkama (sjedjeljkama) i ljetnim prelima kada se ljuštio kolomboć (kukuruz). Džimbiš je bila veselica na kojoj bi se okupilo nekoliko obitelji koje bi pjevale uz svirku i ples. 

Narodna glazba, folklorna, ponekad poznatog autora, sumještanina, stvorena je od naroda samog. Ponekad se ista melodija nalazi u raznim selima, a ponekad se na isti tekst pjeva promijenjena melodija. Narodni običaji, legende, nošnje, ples, instrumentarij, pjesma... Sve to čini neraskidivo folklorno bogatstvo nekog naroda i kao takvo mora se njegovati i čuvati od svakog zaborava.

Hrvatima na Kosovu prijeti izumiranje

Janjevci su regionalna hrvatska manjina na Kosovu. Ime su dobili po gradu Janjevu u blizini Prištine, gdje danas većina njih na Kosovu i živi. Kad je ovaj kraj došao pod vlast Kraljevine Srbije 1912. godine, pojačali su se progoni i iseljavanja. Od 1991. nadalje, ponajprije zbog pojačanog pritiska velikosrpskog režima, provodeći etničko čišćenje, a zatim od 1998. zbog nemira na Kosovu, većina njih se iselila, ponajviše u Hrvatsku. Najviše ih je protjerano 26. veljače 1993. godine. U Hrvatskoj su im dodjeljivana područja koja su napustili Srbi (npr. u Kistanjama). Godine 1981. bilo je 8718 Hrvata na Kosovu, dok ih je 1998. bilo samo 1800. Danas ih u Janjevu ima otprilike 250. Nemaju prava kao nacionalna manjina.

 

Marjana Kremer i Vlatka Glasnović

Posudili novac za povratak U Australiji im obećali brda i doline, a dočekalo ih gorko razočaranje Naglašavane određene teme Čak su i u Kraljevini Jugoslaviji postojala dva iseljenička muzeja. A danas? Ika Perica Renom Marcel Ika Perica Renom Marcel 'Nekoliko puta dopremali smo oružje u Hrvatsku, skriveno u vuni za pletenje'
  • Avatar Ivan Ivic
    Ivan Ivic:

    Odličan članak. Icrpno. Šteta da nema još fotografija. U Janjevu sam bio 1982..

  • zagabria1:

    Vrlo dobar i poučan članak. Poznajem puno Janjevaca, mnogi od njih su snalažljivi ali većinom su to vrlo pošteni ljudi

  • petar13:

    Koji bljak... ovako je balknac izgledao, bio pokriven i hodao u dimijama kao taliban dok ga Tito nije nahranio, obukao opismenio i zaposlio. Na kraju se taj isti balkanac pokakao na samog sebe i hoce da se vrati u 18sto stoljece, fuj!