Naslovnica Priče

Čak su i u Kraljevini Jugoslaviji postojala dva iseljenička muzeja. A danas?

Treba naglasiti da je najveći dio inventara podružnice Muzeja u Splitu činilo gradivo Jugoslavenske narodne obrane. Riječ je o organizaciji koja je bila projugoslavenski orijentirana
10. svibnja 2018. u 09:40 0 komentara 546 prikaza
Foto: Novi iseljenik; Iseljenički muzej
Pogledajte galeriju 1/6

Hrvatske zemlje od kraja 19. stoljeća svjedoče o masovnom iseljavanju svog stanovništva. Iseljavanje je tada, kao i danas, veliki društveni, ekonomski i politički problem. Iako su razne vlasti nakon 1918. godine tvrdile da se brinu o rješavanju tog problema, rezultati njihova rada redovito su pokazivali da je rezultat nedostatan.

Rijeka Doba rasutosti Zašto Hrvatska još uvijek nema iseljenički muzej?

Jedan od aspekata koji simbolički govori o izostanku sustavne iseljeničke politike jest nepostojanje iseljeničkoga muzeja. Iako je krajem 2017. godine otvoren Virtualni muzej iseljeništva Dalmacije, on još uvijek nije potpuno dovršen. U trenutku realizacije tog projekta to ipak neće biti prvi iseljenički muzej u Hrvatskoj. U Kraljevini Jugoslaviji postojala su dva iseljenička muzeja, jedan u Zagrebu, otvoren 1936., i drugi u Splitu (formalno podružnica zagrebačkoga muzeja) otvoren 1937. godine.

Iseljenički zapad

Za razumijevanje činjenica zašto je inicijativa za otvaranje Iseljeničkoga muzeja u centraliziranoj državi poput Kraljevine Jugoslavije niknula upravo u Zagrebu i Splitu i realizirana u tim gradovima 1930-ih godina, potrebno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika. Najvažniji je činjenica da su zapadni krajevi južnoslavenske države imali dugu iseljeničku tradiciju i velik broj iseljenika, dok su istočni imali znatno manje iseljenika. Dakle, Zagreb je u novoj državi bio okružen krajevima koji su imali dugu iseljeničku tradiciju, a ujedno je bio najveći grad u zapadnome dijelu Kraljevine te stoga prikladan za Iseljenički muzej.

Međutim, Zagreb je odabran i zbog činjenice što se u njemu nalazio velik broj stručnjaka koji su se brinuli o iseljeničkom pitanju i koji su mogli sudjelovati u organiziranju institucije poput Iseljeničkoga muzeja.

Inicijativa je krenula iz Iseljeničkoga komesarijata i Saveza organizacija iseljenika. Prva institucija bila je državna, a druga je bila (formalno) privatna organizacija koja je okupljala iseljenike povratnike, uglavnom iz zapadnih i priobalnih krajeva Kraljevine. Obje organizacije imale su sjedište u Zagrebu i bile su iznimno dobro povezane s vlastima u Beogradu, prije svega s Ministarstvom socijalne politike i narodnog zdravlja, pod čiju je ingerenciju spadala iseljenička problematika. 

Iseljenički muzej u Zagrebu formalno je osnovan 1933., ali nije bio otvoren sve do 1936. godine. Razlozi tako kasnog otvaranja leže u činjenici da je materijale za postav prvo trebalo skupiti, što se radilo učestalim javnim pozivima, privatnim vezama i sl. Osim toga, postojali su financijski i organizacijski problemi, kao i poteškoće s pronalaskom prostora.

Ivan Lupis-Vukić

Iseljenički muzej u Zagrebu konačno je otvoren 7. travnja 1936. godine u Branimirovoj ulici 15 na drugom katu. Za voditelja je imenovan Milostislav Bartulica. Podružnica Muzeja otvorena je u Splitu, 6. svibnja 1937. godine, na adresi Bernardov prolaz 1. Kustos podružnice bio je Ivan Lupis-Vukić.

Smisao otvaranja iseljeničkih muzeja bio je prezentirati jugoslavensko iseljeničko iskustvo te konstruirati i njegovati kolektivno sjećanje na njega. Međutim, ispunjenje te zadaće nije podrazumijevalo objektivnost. Određeni segmenti iseljeničke problematike namjerno su se naglašavali, dok se druge namjerno zanemarivalo. Treba odmah spomenuti da su materijali o hrvatskom iseljeništvu činili znatan udio u oba muzejska inventara te da se suradnja Muzeja s hrvatskim iseljeničkim organizacijama u inozemstvu održavala bez ikakvih (zabilježenih) poteškoća. 

Međutim, razlog za sumnju da je do nekih manjih manipulacija možda došlo osobe su i institucije zadužene za iseljeničke muzeje, a koje su, ako već nisu bile projugoslavenski orijentirane, ipak bile lišene antijugoslavenskih stajališta.

Naglašavane određene teme

Treba napomenuti da je najveći dio inventara podružnice Muzeja u Splitu činilo gradivo Jugoslavenske narodne obrane. Radilo se o organizaciji koja je bila projugoslavenski orijentirana – za vrijeme Prvoga svjetskog rata okupljala je (gotovo isključivo) dalmatinske iseljenike iz Južne Amerike i organizirala ih u raznim aktivnostima s ciljem rušenja Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja južnoslavenske države.

Iako su zbog pragmatičnih i političkih razloga određene teme bile naglašavane, treba napomenuti da se velik dio postava Muzeja nije odnosio na tu vrstu gradiva. Od ostalih izložbenih materijala treba spomenuti iseljeničko novinarstvo, iseljeničke organizacije u
inozemstvu, iseljeničke crkve i škole, iseljeničke doznake, zatim materijale o istaknutim iseljenicima, građu o jugoslavenskoj iseljeničkoj službi itd. 

Nastankom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine Muzeji se, izgleda, zatvaraju. Postoje dokazi o formalnom otvaranju Muzeja za vrijeme NDH u Zagrebu koji je vodio Milostislav Bartulica, ali gotovo je sigurno da taj muzej nikada nije funkcionirao.

Nikada realizirano

Nakon 1945. godine postojale su vrlo ozbiljne inicijative da se takva vrsta muzeja ponovno otvori, ali to nikada nije realizirano. Prvi ozbiljniji napori u tom smislu učinjeni su 1956. godine kada su održane tri iseljeničke izložbe (Zagreb, Rijeka i Split) koje su, prema Bartuličinu prijedlogu, trebale činiti jezgru budućega Muzeja. 

Izložba je kasnije kritizirana zbog nedostatka sadržaja iz "revolucionarnog" rada iseljeništva, njihova doprinosa Narodnooslobodilačkome pokretu i poslijeratnoj obnovi, što vrlo jasno govori u prilog tome da je nova vlast, kao i u vrijeme Kraljevine, nastojala izgraditi kolektivno sjećanje o iseljenicima.

Iseljeničke izložbe očito su dobro odjeknule jer se ubrzo počelo raditi na skupljanju gradiva za novi Muzej (s posebnim obzirom na NOP), a sve je organizirala Matica iseljenika Hrvatske. Iako je ova inicijativa bila ozbiljna nakon 1960-ih, imamo samo rijetke spomene iseljeničkoga muzeja. Nedostatak povijesnih izvora onemogućuje nam da razaznamo razloge zašto se više nije ozbiljno raspravljalo o otvorenju takvoga muzeja.


Josip Humjan

Obitelji Kovačić Kansas City Pronašli smo pismo Hrvata majci s južnog Pacifika iz 1943. godine Slavko Vorkapić Slavko Vorkapić Kako je Hrvat osvojio Hollywood još 1921. godine Josip Marohnić Josip Marohnić Prvi Hrvat kod američkog predsjednika
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.