Ika Perica Renom Marcel istaknuta je hrvatska aktivistica koja je posebice tijekom Domovinskoga rata bila vrlo aktivna u raznim hrvatskim udrugama u Francuskoj. Rođena je 1954. u selu Nečvenu, u šibenskom zaleđu, na području poznatom i kao Promina. Odrasla je u velikoj obitelji – otac Paško i majka Marija imali su čak 12-ero djece.
"Živjeli smo jako siromašno, od poljoprivrede – vinogradarstva i stoke, a otac je radio u obližnjem rudniku boksita", kaže naša sugovornica i dodaje kako je već s 13 godina napustila rodno selo i otišla u Zagreb.
"Na Ferenščici je živjela moja starija sestra Marija. Imala je sinčića kojeg je trebalo čuvati pa me pozvala. Tako sam se preselila k njoj u Zagreb gdje sam završila osmoljetku, a zatim srednju građevinsku", otkriva.
Rad u Alžiru
Ika se zaposlila u struci, a uz rad studirala je arhitekturu. Diplomirala je 1980.
"Radila sam u građevinskoj tvrtki 'Tehnika' koja je, zanimljivo, imala svoj projektantski biro u zgradi Matice iseljenika, upravo ovdje u velikoj dvorani", prisjeća se Ika i odvodi nas u dvoranu i pokazuje gdje je bio njezin radni stol: "Evo, tu kraj ovog stupa sam sjedila".
S "Tehnikom" odlazi 1981. na jedno gradilište u Alžir. Bio je to za nju sudbonosni boravak u stranoj zemlji jer je ondje upoznala svoga budućeg supruga.
"Romeo Renom Marcel je Francuz katalonskih korijena. Unatoč tome što ja nisam znala francuski, a on je samo slabo govorio strane jezike, razumjeli smo se bez puno riječi i ubrzo zaljubili", smije se.
U ljeto iste godine Romeo je posjetio Iku u Zagrebu, zatim su otišli k njezinim roditeljima u Nečven, gdje su upriličene zaruke. Ni ondje, uz čašicu domaćeg vina i uz slasnu janjetinu s ražnja, nije bilo problema u sporazumijevanju. Romeo je Iku zatim odveo u Francusku koja će postati njezin novi dom.
"Točno na Staru godinu 1981. vjenčali smo se u gradu Soisy-sous-Montmorency, u pariškoj regiji. Iduće godine rodila sam Ivana, a Marija 1988.", priča Ika i dodaje kako je francuski brzo naučila. Zaposlila se u struci i radila za velike građevinske tvrtke.
Hrvati u Parizu
Njezina pojačana aktivnost vezana uz hrvatsku zajednicu u Parizu počinje otkako je 1989. pariški nadbiskup Lustiger ustupio Hrvatima, za potrebe katoličke misije, crkvu sv. Ćirila i Metoda u 20. arondismanu.
"Zgrada je bila u zapuštenom stanju i trebalo ju je potpuno obnoviti. Hrvati su dali sve od sebe, uložili mnogo truda i novca i od nje napravili pravi mali dragulj. Zamislite, čak smo za pod i oltar nabavili brački mramor kako bismo crkvi dali pečat naše domovine. Uredili smo i lijepe popratne prostorije te dvoranu za priredbe", prisjeća se Ika i spominje kako su u to vrijeme u misiji službovali svećenici Zorislav Nikolić, Božidar Nagy i mons. Zdravko Ostojić. Bilo je to vrijeme prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Ika je ushićena naglim promjenama u Hrvatskoj i postaje članica HDZ-a.
"Sve sam nas učlanila u HDZ, i supruge i sinove", ističe i dodaje kako su tada u misiji gostovali mnogi istaknuti hrvatski političari - Žarko Domljan, Jure Radić, Stipe Mesić...
Nije dugo potrajalo i Hrvatsku zahvaćaju ratni sukobi. Katolička misija postaje centar za prikupljanje humanitarne pomoći, a Ika je među najaktivnijima. Prisjeća se mnogih aktivista iz Pariza iz tih teških, ali slavnih dana: "Jozo Radić, Petar Marinić, Ivanka i Ljubo Vrdoljak, Duško Skender, Tomislav Plazanić, Neda i Lino Žagar, Ana Perkušić, Mariza i Meli Melidonian, Lucija Mandić, Arambašin, Zlojo, Frka Petešić, Pavia i Rade Raić, Mara i Ante Vujić, Paško Dizdar, Marko Boban... teško se svih ovaj čas sjetiti".
Navodi kako ju je poznati poslovni čovjek Branko Perkov, koji je u poznatom zimovalištu Val Thorens posjedovao nekoliko hotela, opunomoćio da u njegovo ime prikuplja pomoć i dopremi je u Šibenik.
"Preko Malteških vitezova organizirali smo brod koji je dopremio humanitarnu pomoć za šibensku bolnicu iz Francuske izravno u Šibenik jer je kopneni put bio vrlo nesiguran", tvrdi.
Stan pretvoren u skladište
Naša sugovornica priča kako je tijekom Domovinskoga rata njezin stan pretvoren u skladište humanitarne pomoći. No, nije se u Lijepu Našu slala samo humanitarna pomoć.
"Nekoliko puta dovozili smo oružje u Hrvatsku, skriveno u vuni za pletenje. Sjećam se kad smo s dva kombija, u kojima je bilo skriveno oružje, prelazili državne granice, a na svakoj sam umirala od straha da ga carinici ne nađu. Ali, hvala Bogu, sretno smo stigli u Zagreb", napominje.
"Trudili smo se i na političkome planu pomoći napadnutoj domovini. Pisala sam pisma, peticije, nosila sam u francuski parlament zastupnicima dokumente o stradanju Hrvatske. Organizirali smo mise za Hrvatsku. Htjeli smo da predsjednik Mitterrand svojim utjecajem zaustavi rat. Nažalost, Francuska je uglavnom bila prosrpski orijentirana i takvo raspoloženje vrlo teško se mijenjalo", otkriva.
Ika postaje vrlo aktivna suradnica Dore, udruge koja je pomagala ratnoj siročadi. Kaže kako je među Francuzima pronašla čak 20 kumstava za Dorine štićenike.
"Osobno sam preuzela kumstvo za dvije male Vukovarke – sestre Katarinu i Marinu Sabljak, čiji je otac nestao tijekom rata u Vukovaru", s ponosom se prisjeća Ika.
Domovinski rat bio je tragičan za Iku i njezinu obitelj
"Moje selo bilo je pod srpskom okupacijom. Našu kuću Srbi su spalili i porušili. Htjeli su nam zatrti sjeme. A najteže nas je pogodila pogibija brata Milana koji je nagazio na minu. Do danas ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostaci", suznih očiju priča naša sugovornica.
Aktivna članica HSK-a
Od osnutka Hrvatskoga svjetskog kongresa aktivna je članica iz Francuske. Sudjelovala je u radnoj skupini za obnovu, razvoj i demografiju.
"Mnogi prijatelji iz Kongresa često su me pitali zašto se ne vratim u Hrvatsku. Naravno da sam to željela. No, suprug mi je obolio od poliartritisa, sinovi su se još školovali. Jednostavno, nisam mogla", naglašava.
Zbog suprugove bolesti koja je prouzročila invalidnost, Ikina obitelj preselila se u Normandiju, u toplice Bagnoles-de-l'Orne. Gradić je udaljen oko 250 kilometara od Pariza tako da su i Ikine aktivnosti vezane uz hrvatsku zajednicu silom prilika znatno smanjene. No ni ondje Ika politički ne miruje. Godine 2001. kandidirala se na listi Demokratskih liberala za lokalne izbore. Kampanju je sama financirala.
"Nisam prošla. Bila sam neiskusna. Sad znam kako stvari stoje i kandidirat ću se ponovno na sljedećim izborima. Optimistična sam. Uz to, ovaj put izborni rezultati moraju zadovoljiti žensku kvotu", napominje.
Ika je sad umirovljenica. Sinovi su odrasli i rade. Suprug Romeo teški je invalid vezan uz invalidska kolica i zahtijeva veliku skrb.
"Imam u planu osnovati udrugu ''Prijateljstvo Hrvatske i Normandije'' i već ima dosta zainteresiranih. Udruga bi se zalagala za bratimljenje gradova i regija, poticala bi kulturnu i gospodarsku razmjenu. Treba omogućiti da se naši proizvodi mogu kupiti u Normandiji", otkriva.
Napominje kako je nedavno pariška nadbiskupija oduzela hrvatskoj zajednici crkvu sv. Ćirila i Metoda te nudi jednu drugu za misiju.
"Nećemo dati našu crkvu! Sad kad smo je prekrasno uredili, a tjeraju nas van. To nećemo dopustiti. Borit ćemo se dok nam našu crkvu ne vrate!" odlučna je.
Pri odlasku Ika na leđa stavlja naprtnjaču s hrpom papira.
"Nosim dokumentaciju vezanu za ostvarivanje dijela mirovine ostvarene u Hrvatskoj. Pokrenut ću sudski spor i namjeravam ga dobiti. Želim da mi vrate zaostatke. Iako je riječ o simboličnoj mirovini, neću odustati", zaključuje.
Hrvoje Salopek
da je meni barem jedna ovakva vesta.. bijo bih pobjednik na pariškom tjednu mode.