Naslovnica Priče

U Australiji im obećali brda i doline, a dočekalo ih gorko razočaranje

Jerko Petković iz Dalmacije nađen je nasmrt pretučen u rudniku "Leonora"; Nikola Suhor s Pelješca teško je stradao u rudniku "Great Boulder"; Bokelj Marko Dabović ubio se "pošto nije mogao dobiti radnje". Ništa manje tragična nije bila sudbina Mate Vičića iz Liča i Stjepana Drinkovića iz Dalmacije koji su završili iza rešetaka umobolnice u Perthu
14. svibnja 2018. u 09:57 6 komentara 9707 prikaza
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/8

Tko će istraživati najranije hrvatske zapise o Australiji neće moći zaobići dnevnik Grge Gecana, ispisivan u Zapadnoj Australiji prije više od sto godina. Gecan je u Australiju došao 1899. i tamo proveo gotovo četiri godine – sve do potkraj 1903. U svoj dnevnik danonoćno je zapisivao dojmove i događaje iz tegobnoga života u tuđini, prvo na farmi i u šumama Zapadne Australije, zatim u rudnicima zlata oko Bouldera. 

Brazil Hrvatski iseljenici Posljednji trenuci sreće. A onda su došli u Brazil i doživjeli gorko razočaranje

Svojim zanimljivim dnevničkim zapisima ispunio je nekoliko stotina gusto ispisanih stranica u tri bilježnice, od kojih je prva, nažalost, izgubljena. Osim dokumentarnom vrijednošću, taj dnevnik privlači pozornost i zato što ga je pisao otac poznatog hrvatskog slikara Vilka Gecana koji je i sâm dio najranijega djetinjstva proveo u Australiji.

Grga Gecan po mnogočemu bio je osebujna ličnost, čovjek živa duha i nemirne naravi zbog koje je često mijenjao zanimanje, poslodavce i mjesto boravka. Rođen je 1866. godine u Sungeru, u Gorskome kotaru, a zavičajne šume odredile su njegov životni put upravitelja pilane i šumarskog nadzornika. Služio je vojni rok u k.u.k. mornarici u Puli pa je od 1881. do 1883. proveo kao mornar na školskom brodu "Schwarzenbergu". Iskoristio je te dvije godine na najbolji način: naučio je njemački i talijanski, a kad je poslije svladao i engleski, imao je za samouka čovjeka zavidno znanje stranih jezika. 

Na izmaku 19. stoljeća Gecan je radio u šumama oko Kočevja, Banove Jaruge i Požege, ali istodobno je maštao o dobroj zaradi u šumama Kanade ili na nalazištima zlata u Australiji. Sve bi to ostala samo maštarija da ga ljeti 1899. godine nije iznenadila ponuda baruna Alfreda von Carlshausena koji je imao posjede u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i u nekim drugim zemljama.

Susret s Australijom

Barun je tražio poslovođu i desetak radnika za svoju farmu u Zapadnoj Australiji. Obećavao je dobru zaradu i razne druge pogodnosti pa Gecana nije bilo teško pridobiti. Odabravši desetak dobrih radnika, produžio je odmah u Veneciju na završni dogovor s barunom Carlshausenom. U Rijeku se vratio 14. rujna, a tjedan dana poslije već je bio na putu za Australiju. S 360 forinti u džepu, Grga Gecan u veliku avanturu poveo je suprugu Jelicu, sina Vilka s tek pet godina, kćerkicu Zoricu i nekolicinu privrženih radnika. Otputovali su 21. rujna 1899. iz Požege za Rijeku, gdje su im se priključila još sedmorica radnika iz Liča i 26. rujna 1899. isplovili su iz Genove na put dug osam tisuća milja.

Poslije gotovo mjesec dana plovidbe, Grga Gecan s obitelji i radnicima stigao je u Australiju. U dnevniku je zabilježio da su se iskrcali 23. listopada 1899. u Fremantleu, glavnoj luci Zapadne Australije. Pred njima je bio još dug i zamoran put jer njihov je cilj bila farma "Santa Maria", duboko u unutrašnjosti, zapadno od velike Viktorijine pustinje. 

Prema obećanju baruna Carlshausena, tu ih je trebao čekati dobar posao i dobra zarada. Međutim, dočekalo ih je – razočaranje. Već je njihov smještaj dao naslutiti da im se ne piše dobro: radnici su smješteni pod šatore, a Gecanovi u trošnu kolibu. Rad je bio teži od očekivanoga, nadnice znatno manje od obećanih. Razočaranju je pridonijelo i saznanje da se barun njima lažno predstavljao; on uopće nije bio vlasnik farme, nego samo upravitelj i nakupac radne snage za pravog vlasnika – obitelj Mariansky.

Izlaz iz klopke

U takvoj nezavidnoj situaciji najteže je bilo Grgi Gecanu jer je trpio prijekore svojih radnika i supruge zabrinute za djecu. Ona je bila pred novim porođajem, što je dodatno otežavalo njihov položaj. Izlaz iz te klopke, u koju su upali privučeni primamljivim obećanjima baruna varalice, prvi su pokušali naći pojedini snalažljiviji radnici. Uspostavili su vezu s hrvatskim iseljenicima u okolnim naseljima pa kad bi od njih doznali za mogućnost bilo kakvog zaposlenja, oni bi jednostavno pobjegli s farme. Na taj se korak morao odlučiti i Grga Gecan, pogotovo nakon što se obitelj u međuvremenu povećala za još jednu djevojčicu, Zlaticu Jelenu. 

Negdje sredinom svibnja 1900. godine Gecanovi su pod okriljem noći napustili farmu "Santa Maria", ne javivši se ni preostalim radnicima ni barunu. Spas su potražili u Scotchdaleu. Ovdje su im sunarodnjaci našli smještaj, a Grgi uskoro i zaposlenje – na pilani braće Millar u obližnjem Denmarku.

Ujesen 1900. godine mali Vilko, budući slikar, krenuo je u prvi razred osnovne škole u Scotchdaleu u Zapadnoj Australiji. Ali Vilko nije uspio završiti prvu godinu školovanja u toj školi jer je njegov otac, slomljen teškim radom na pilani, ponovno odlučio promijeniti boravište. U dnevnik je o tome zapisao sljedeće...

"Nakon moje krvave i teške patnje na pilani broj 3 u Denmarku [...] pateći se krvavo samo za svakdašnji život svoj i moje mile obitelji odlučih se dne 11. ožujka 1901. te podjoh sa cielom obitelji put Albanya, s uzdanjem u svevišnjega gospodina Boga da potražim nove radnje i sreće u nazvanoj zlatnoj zemlji, ali za mene uviek do danas nesretnoj."

U Albany, gradić na krajnjem jugu Zapadne Australije, stigli su 12. ožujka 1901. – upravo na Grgin 35. rođendan. Uz pomoć "našega dalmatinskog Hrvata g. Gabelića" unajmio je stan i smjestio obitelj te produžio vlakom u potrazi za poslom.

U potrazi za srećom

Pred Grgom Gecanom bilo je novo, još teže razdoblje njegove australske pustolovine. Postao je dio onog mnoštva avanturista koji su sa svih strana svijeta pohrlili na australske Zlatne poljane u potrazi za srećom. 

"Tuj opazih na žalost odmah da će biti žuhki život za mene kad pogledah vodu kakova se pije. Sad mi tek puče pred očima te uzdahnuh, oj Gecane, gdje je sada Kupa, Sava i ine rieke mile ti Domovine, gdje si se bojao napit iz njih", napisao je u dnevnik.

Luta između Kalgoorliea i Bouldera, povremeno nađe nekakav posao u rudnicima, da bi već nakon nekoliko dana opet bio na cesti. A iz Albanyja dolaze pisma supruge Jelice puna prijekora i očajanja.

"Opet bez radnje, a stiže mi list od žene da neima kruha ni novaca, što da radi? Hoće li skočit u more ili će ubiti sebe i diecu", zapisat će Grga u dnevnik sredinom svibnja 1901. godine. 

Tračak ohrabrenja i radosti pružit će mu prvo pisamce sina Vilka, koje je ujedno i prvi poznati autograf slavnoga slikara. Nevještom dječjom rukom napisao je ocu: "Mili tata da si mi živ zdrav, bog te čuva i majka božja. Fala tata na čestitki, dao Bog tu sreću da se brže sastanemo i razveselimo. Budi pozdravljen i poljubljen od mene tvog sinka. Willim Gecan, učenik 1. razreda Alany". 

Kad je Vilko završio prvi razred, preselili su se k ocu. U Boulder su stigli 10. srpnja 1901. i smjestili se "u malenu, od lima i platna napravljenu kućicu blizu svratišta Horse Shoe Inn, nedaleko od grada Bouldera". Sada je obitelj opet bila na okupu, ali to tek djelomično olakšava njihove nevolje. Grga je i dalje uspijevao zaraditi tek za preživljavanje.

Bijaše strašno toplo

U jesen 1901. godine Vilko je krenuo u drugi razred u Boulderu. U neizvjesnosti i iščekivanju obitelj Gecan dočekuje kraj još jedne godine u Australiji. Grga u dnevnik zapisuje: "25/XII – Bijaše strašno toplo, poslie podne strašna vrućina te je barometar u hladu kazao 107 Farenheita. Bijaše nazdravlje Božić, eto meni i mojoj obitelji osvanuo je već treći žalostan... Na obedu bio je Tomo Miloš rodom uz Hreljina u Hrvatskoj. Imali smo siromašan obed. Nema toga da se tuj može praviti po liepim hrv. običajima, te nas dvojica odosmo u grad Boulder i nakitismo se prilično pivom".

Potkraj siječnja 1902. godine posuđenim novcem šalje svoju obitelj natrag u Hrvatsku.

"Danas se žalostno dielismo ja i moja mila Supruga kao mi i mila Diečica", čitamo u Grginu dnevniku. 

"Oni krenuše u 3 sata po podne sa kolodvora u Kalgoorlie za put Domovine, a ja ostah kao panj žalostno jecajući i milo gledajući za vlakom..."

Grga Gecan ostat će u Australiji još skoro dvije godine. Krajem svibnja primio je dugo očekivanu vijest o sretnom povratku supruge i djece u domovinu. Supruga mu je javila i adresu njihova privremenog boravišta: Karlovac, Struga br. 4. Tu se 28. srpnja 1902. Gecanovima rodila još jedna kćerka, Marija-Elizabeta, razlog više za Grginu čežnju i želju za što skorijim povratkom kući. Da uštedi neku funtu radio je i najteže poslove u rudnicima zlata oko Bouldera, često i nekoliko stotina metara duboko pod zemljom. O tome je ostavio potresne zapise na stranicama svoga dnevnika koji je ispisivao vrlo lijepim rukopisom. 

Ali kad bi ga ponijeli osjećaji, sjećanja na roditelje, obitelj, na zavičaj, tada je pisao u grču, iskrivljenim rukopisom pa je te stranice dnevnika sigurno natopila i poneka suza. Grga Gecan nije krio svoje literarne ambicije, a njegovi opisi australskih krajolika ili doživljaja za vrijeme plovidbe oceanima svjedoče kako nije bio bez spisateljskoga dara.

Razočaran i ponižen

Ipak, najveća vrijednost njegovih dnevničkih zapisa jest minuciozna kronika života jedne goranske obitelji u Australiji prije stotinu godina. Pozornost će sigurno privući i mnogobrojna imena hrvatskih doseljenika koje je Gecan susretao i opisao s više ili manje pojedinosti.

Primjerice, za jednog doseljenika iz Hrvatskoga primorja (na žalost ne navodi ime, nego samo podatak: "rodom iz Vlake, kotar Bakar") kaže da je u Australiji već više od 50 godina, što znači da je riječ o jednom od naših pionira na tom kontinentu. Spominje poimence mnogobrojne naše doseljenike iz Lošinja, Liča, Hreljina, Mrkoplja, Račišća na Korčuli, s Pelješca itd. 

Zabilježio je i tragične sudbine nekolicine sunarodnjaka: Jerko Petković iz Dalmacije nađen je nasmrt pretučen u rudniku "Leonora"; Nikola Suhor s Pelješca teško je stradao u rudniku "Great Boulder"; Bokelj Marko Dabović ubio se "pošto nije mogao dobiti radnje". Ništa manje tragična nije bila sudbina Mate Vičića iz Liča i Stjepana Drinkovića iz Dalmacije koji su završili iza rešetaka umobolnice u Perthu.

Razočaran i ponižen, zauvijek je sa sebe stresao crvenu prašinu australskih Zlatnih poljana i 29. listopada 1903. otplovio iz Australije. Napokon, 3. prosinca 1903. oko pet sati predvečer stigao je u Karlovac. Na kolodvoru ga je dočekala supruga Jelica sa sinom Vilkom. Padao je snijeg...

 

Suzana Fantov (Izvor: Nenad Goll, www.matis.hr/zbornici 2004.)

Razočarani gastarbajteri Vraćaju se kući Razočarani gastarbajteri: Dok sam radio u Njemačkoj, bio sam dužan svima Ruka Noćna mora Hrvat prevaren u Njemačkoj! Umjesto ugovora o radu, potpisao suvlasništvo u tvrtki Tuča Sve češće sam gladan Prokletstvo hrvatskog gastarbajtera: U Njemačkoj su me prevarili, ponizili i istukli, kako ću kući za Božić?
  • Turpin17:

    Prijatelj iz Australije mi se upravo javi citajuci ovaj clanak s pjesmom 'Moj brate u tudjini' i pita svrhu ovakvih prica. Ni ja ne znam. Mozda cemo uplasiti sve hrvatske Australce pa ce se brzo vratiti u Hrvatsku. Ne bih ... prikaži još! rekao. Nitko se ne vraca cak niti iz takvih uzasnih neprilika koje opisuje ovaj clanak. Nije valjda u Hrvatskoj jos gore.

  • slaven.zadravec:

    Kako se povijest ponavlja -ovaj naslov kao da govori o Hrvatskoj 90ih. Obećavali brda i doline (život kao u Švicarskoj), a ponudili gorko razočaranje (privatizacijsko-denacionalizacijska krađa i nacionalna netrpeljivost).

  • prigorka:

    tako je nekada bilo,da su ljudi znali sto ih ceka ,ne bi tamo isli