Naslovnica Priče

Hrvatica se udala u Kanadu za čovjeka kojeg nije poznavala

Tako se i Tomo, samac u poznim tridesetima, dao na posao i putem pisama, posredovanjem rođaka, uspio privoljeti jednu djevojku iz susjednoga sela Brežana, izvjesnu Katu Kusanić, rođenu 1917., da otputuje u daleku nepoznatu zemlju s namjerom da se uda
25. rujna 2017. u 12:01 0 komentara 5215 prikaza
Mary Valentich
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/12

Nenajavljeno je našu redakciju posjetila Mary Valentich iz Kanade, vedra i vitalna starija gospođa posve sijede kratke kose. Trenutačno se nalazi na proputovanju Europom tijekom kojeg će desetak dana provesti u Hrvatskoj. 

Romantičar Vremeplov Došla u domovinu kako bi naučila hrvatski jezik, no ostala je zatečena brojnim ponudama: U Americi ti muškarci mogu biti prijatelji, a ovdje ti vrlo brzo izjavljuju ljubav

Već nakon kratkoga razgovora uočavam kako je riječ o vrlo zanimljivoj kanadskoj Hrvatici koja baštini podjednako zanimljivu iseljeničku priču svojih roditelja. 

Pristupačna i jednostavna Mary ne hvali se svojom sjajnom profesionalnom karijerom jedne od vodećih stručnjakinja socijalnoga rada u Kanadi, time što je nagrađivana profesorica Fakulteta za socijalni rad Sveučilišta Calgary, autorica mnogobrojnih znanstvenih radova, posebice na temu rodnih odnosa i ravnopravnosti, ljudske seksualnosti, nasilja na ženama...

Bez obzira na svoje sedamdesete, što prema njezinu izgledu nitko ne bi mogao zaključiti, i dalje je vrlo aktivna u struci i na fakultetu. 

Nakon smrti životnoga partnera Jamesa Griptona (1921. – 2005.), također istaknutoga kanadskog profesora socijalnoga rada, i smanjenjem radnih obveza svestrana Mary mogla se više posvetiti svome hrvatskom naslijeđu i podrijetlu. 

Aktivna je folklorašica u grupi "Kardinal Stepinac" koja djeluje u sklopu Croatian Heritage Society u Calgaryju. Uz folklor, u slobodno vrijeme rado putuje i bavi se sportom – tenisom, skijanjem, jahanjem...

U multikulturnoj Kanadi ponosno ističe svoje hrvatske korijene, staru domovinu i tamošnje rođake s kojima njeguje prisne odnose.

"Šifkarta" za Kanadu

"Moj otac Tomo Valentich rođen je 1902. u Slunjskoj Selnici, u župi Skakavac nedaleko od Karlovca," ovako započinje Mary iseljeničku priču svojih roditelja. 

Stanovnici toga tipičnoga iseljeničkoga pokupskog kraja iseljavali su se do izbijanja Prvog svjetskog rata ponajviše u Sjedinjene Američke Države, a nakon rata, kad je SAD praktički zatvorio svoje granice, počeli su tražiti alternativne useljeničke države te je Kanada u tom pogledu bila jedno od najprimamljivijih odredišta. Tako je i Maryn otac Tomo, posudivši od prijatelja novac za "šifkartu", otputovao 1925. u nepoznatu i daleku Kanadu. 

No, svjetska gospodarska kriza tih je godina zahvatila i Kanadu tako da se sve teže mogao pronaći posao. 

"Otac je s nekoliko svojih prijatelja lutao vlakom, na crno u teretnim vagonima, od jednog mjesta do drugog u potrazi za poslom. Negdje su ostajali dulje, negdje kraće, ovisno o prilikama. Prešli su na tisuće kilometara sve do Alberte na zapadu Kanade. Pričao je kako su se nerijetko borili za puko preživljavanje. Bili su sretni kad bi im neki seljak za njihov cjelodnevni rad dao nekoliko krumpira i smještaj u staji."

Takvo dugo i naporno seljakanje okončao je sredinom 1930-ih kad je uspio naći, kao i mnogi drugi Hrvati, stalni posao u ciglani u selu Cooksvilleu (danas dio Mississauge) pokraj Toronta. 

"Stanovao je kod poznate hrvatske obitelji Trdak koja je posjedovala trgovinu s odjećom u središtu mjesta. Povremeno je posjećivao Pittsburgh, gdje je radio njegov otac Mate i stric mu Marko. Markovi potomci Valentichi među američkim Hrvatima vrlo su poznati kao vrsni proizvođači tamburica. Vjerojatno ste čuli za njih."

Dogovoreni brak s Katom

Budući da su takve zajednice doseljenih radnika bile sastavljene uglavnom od muškaraca, kronično je nedostajalo djevojaka za udaju. Mnogi neoženjeni muškarci pokušavali su pismenim putem iz zavičaja dovesti k sebi buduću suprugu. 

Tako se i Tomo, samac u poznim tridesetima, dao na posao i putem pisama, posredovanjem rođaka, uspio privoljeti jednu djevojku iz susjednoga sela Brežana, izvjesnu Katu Kusanić, rođenu 1917., da otputuje u daleku nepoznatu zemlju s namjerom da se uda. 

"Mama nije poznavala oca jer je bila čak 15 godina mlađa, ali sjećala se visokoga naočitog mladića koji je jednom prilikom prolazio kroz Brežane dok je još bila mala djevojčica. Sjećanje na njegov izgled i uvjeravanje poznanika da je riječ o poštenom i vrijednom čovjeku bilo je dovoljno da 21-godišnja Kata krene u ljeto 1939. u životnu avanturu." 

Slijedilo je dugo i naporno putovanje – prvo vlakom do Cherbourga u Francuskoj, zatim plovidba u potpalublju uz borbu s morskom bolešću te naposljetku stupanje na kanadsko tlo.

"Moj otac uredio je da mama bude prvo smještena kod prijatelja dok se ne upoznaju i odluče hoće li se vjenčati. Znao se šaliti kako je mama mogla slobodno odlučiti da se za njega ne uda, ali pod uvjetom da vrati novce za 'šifkartu'." 

Uz smiješak priznaje kako je nekoliko tjedana upoznavanja i druženja teklo, po svemu sudeći, na obostrano zadovoljstvo jer je okončano vjenčanjem. Uskoro su dobili i prvo dijete – kćer Mary, našu sugovornicu, koja se rodila 1941. 

Puna kuća Hrvata

"Otac je i u mome ranom djetinjstvu nastavio raditi u ciglani, a za dodatnu zaradu rentao je jedan boarding house, u središtu Cooksvillea u kojem je na smještaju bilo pet do šest radnika." 

Riječ je o skromnim "gostinjcima" za radnike u kojima su borderi za mjesečni najam dobivali smještaj i hranu. 

"Rad u kući bio je mamin posao – spremati, čistiti i kuhati radnicima koji su morali biti dobro nahranjeni. Nije joj bilo lako ni s čišćenjem, pranjem i glačanjem rublja jer su radnici dolazili strašno prljavi iz tvornice. Borderima se točilo vino i pivo. Bio je to vrlo težak posao za jednu ženu. Meni je, pak, moje djetinjstvo ostalo u prekrasnoj uspomeni. Kuća je uvijek bila puna ljudi, naravno sve redom naši Hrvati. Stalno je netko dolazio i odlazio. Tu se družilo, šalilo, pjevalo, a ja sam bila svačija mezimica."
 
Otkriva kako je hrvatska zajednica u Cooksvilleu bila sastavljena uglavnom od ljudi iz širega karlovačkog kraja. 

"Pričali bi da ih krajolik Cooksvillea podsjeća na njihov zavičaj i da su se stoga lakše prilagodili na život u tuđini. Glavno mjesto okupljanja tamošnjih Hrvata bila je dvorana Orange Hall, gdje su se održavale svadbe i razne zabave. Također, bili su omiljeni i piknici u šumi. Naši ljudi su, razumljivo, vrlo loše govorili engleski jer ga nigdje nisu mogli pravilno naučiti. Tada država još nije organizirala tečajeve za doseljenike. U svoj razgovorni hrvatski unosili su sve više engleskih riječi tako da je jezik postao neka smiješna mješavina. Slušanje radija, a od 1950-ih godina i gledanje televizije, znatno je poboljšalo znanje engleskoga. Tako je bilo i kod mojih roditelja. Rado su čitali, što je također utjecalo na njihov sve bolji engleski koji su, kao i svi naši doseljenici, govorili sa snažnim akcentom."

Krumpiri s Valenticheve farme

Obitelj Valentich ponovno se preselila. Ovaj put Tomo i Kata kupili su početkom 1950-ih farmu u Burlingtonu pokraj Toronta, konačno dočekavši da budu svoji na svome. 

Kao djeca seljaka oduvijek su sanjali da posjeduju vlastito imanje. Cijelo područje Burlingtona tada je bilo poljoprivredni kraj i sva zemlja bila je obrađena, za razliku od današnjih dana kad je sve potpuno urbanizirano. 

Na farmi su uglavnom su uzgajali krumpir, rajčice, jagode...

"Mama se brinula o kući i poljoprivredi, a otac bi se priključio kad se vratio s posla. Svoje proizvode prodavali su prekupcima koji su obilazili kamionima farme." 

Napominje da su često odlazili u obližnji Hamilton gdje se nalazio Hrvatski dom s raznim društvenim aktivnostima. Mary nam objašnjava i kako se tamošnja veća hrvatska zajednica formirala od radnika zaposlenih u dvjema čeličanama – Dofasco i Steel Company of Canada. 

Obitelj Valentich pogodio je koban udarac kad je Kata doživjela moždani udar. 

"To je bilo vrlo teško razdoblje kad je tata morao preuzeti sve poslove u domaćinstvu jer se mama vrlo sporo oporavljala. Zapravo, nikad se nije potpuno oporavila. Zbog njezinih zdravstvenih problema roditelji nisu mogli ostvariti želju za brojnijom djecom. Kad su se već pomirili s činjenicom da ću im ja biti jedino dijete, na opću veliku radost dočekali smo 1956. rođenje moga brata Toma."
 
Naša sugovornica naglašava da su joj roditelji bili vrlo skromni i radišni ljudi kao, uostalom, većina tamošnjih hrvatskih doseljenika. 

"Glavni cilj im je bio da budu dobri i prihvaćeni građani te da za sebe i za svoju djecu stvore što bolje uvjete za život. Fokus je bio na djeci – omogućiti nama sve što je njima bilo uskraćeno, ponajviše obrazovanje. Misao vodilja bila im je da kao dobro obrazovani nećemo morati, za razliku od njih, raditi najteže i slabo plaćene poslove."

Nezaboravan susret s rođacima

Mary i njezin brat Tom, magistar poslovne administracije i IT stručnjak, ogledni su primjeri kako su djeca naših doseljenika iskoristila mogućnost obrazovanja koju su im pružili roditelji i kanadsko društvo. 

Naša sugovornica završila je 1963. kao prvostupnik studij sociologije na Sveučilištu McMaster u Hamiltonu, 1965. studij socijalnoga rada na Sveučilištu Ottawa, a 1975. stekla je titulu doktora znanosti na Sveučilištu Denver. Cijeli radni vijek radila je kao znanstvenica i predavačica socijalnoga rada. Na početku kao izvanredni profesor, a zatim kao redoviti na Sveučilištu Calgary (Alberta, Kanada), a od 1997. je profesor emeritus. 

Mary je od 1975. u vezi sa svojim životnim partnerom, kolegom dr. Jamesom Griptonom, također profesorom socijalnoga rada, kojeg je upoznala još na Sveučilištu u Ottawi. 

Godine 1978. rodio im se sin Stuart koji danas radi kao urbanist u gradskoj upravi Calgaryja.

Veze naše sugovornice s Hrvatskom i ovdašnjim rođacima traju intenzivno od njezinih studentskih dana. 

"Prvi put sam posjetila Hrvatsku 1965. godine. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Odmah, čim sam došla, osjećala sam se kao doma. Zvuči čudno, ali ne mogu objasniti zašto. Čak i u kolodvorskoj čekaonici u Zagrebu, gdje su siromašni ljudi spavali na klupama, a neki i na podu, osjećala sam da tu pripadam i da su to moji ljudi. Vrhunac mog posjeta bio je susret s mnogobrojnim rođacima u zavičaju mojih roditelja. Bilo je nevjerojatno lijepo – svi su me odmah prigrlili kao neku izgubljenu kćer koja se nakon dugo godina vratila kući. Tad sam bila posebno zahvalna roditeljima koji su cijeloga života u Kanadi održavali putem pisama veze s rodbinom i tako mi omogućili nezaboravan doživljaj. Jedino što mi je tad bilo žao jest da nisu sa mnom i da ne mogu doživjeti taj susret."

Osjetljivost na nepravdu

Mary otkriva kako je otac Tomo umro od raka gušterače u 68. godini života i, nažalost, nikad nije posjetio Hrvatsku. 

"Kao obični radnik tada nije mogao dobiti više od deset dana godišnjeg odmora u komadu, što nije bilo dovoljno za tako velik put. Na kraju je otac teško obolio i njegova životna želja da u starosti vidi rodni kraj nikad se nije ostvarila. Vjerujem da je njegov mukotrpan radni život potaknuo moju osjetljivost na nepravdu. Uvjerena sam da je za njegov rak kriva prljava i otrovna industrija koja tada nije imala nikakve ekološke standarde", ističe naša sugovornica i nastavlja kako je s mamom ipak uspjela jednom doći u Hrvatsku. 

"Ona je boravak u domovini doživjela s vrlo pomiješanim osjećajima – uz veliku sreću osjećala je i veliku tugu što je cijeli život provela u tuđini i što se ponovno mora rastati, i to vjerojatno zauvijek."

Kata Valentich preminula je 1989. godine.

Mary vrlo često posjećuje Hrvatsku koju, kako ističe, obožava i posvuda reklamira. Kaže i da svoje kanadske prijatelje potiče da je posjete.

"Svi koji su posjetili Hrvatsku vratili su se samo s pozitivnim dojmovima. Domovina, koja je nažalost dugo vremena bila uglavnom poznata po ratu iz 1990-ih, u posljednje vrijeme ima odličnu reputaciju. A to me jako veseli!"

Ova gospođa skrasila se u Calgaryju, gdje joj se sviđa život kako u gradu tako i u obližnjoj prirodi. Za nju je važno da ondje živi i njezin sin Stuart s obitelji. Uz to, u Calgaryju se nalazi veća, vrlo aktivna hrvatska zajednica koja, prema procjenama, ima nešto više od pet tisuća sunarodnjaka. 

"Važnu ulogu u mom životu ima hrvatski folklor i sudjelovanje u grupi 'Kardinal Stepinac'. To liječi moju nostalgiju za Hrvatskom. Na sličan način moj je pokojni otac Tomo obožavao s prijateljima pjevati hrvatske pjesme i time stvarao svoj djelić domovine u tuđini."

Uz Hrvate u Calgaryju žive razne etničke skupine, ističe Mary i dodaje da je riječ je o izrazito multikulturnoj sredini. 

"Pa i sam gradonačelnik Naheed Nenshi sin je doseljenika iz Tanzanije. Imam čast što sam član njegova savjetničkog tima", priznaje i nastavlja sa smiješkom kako je time iznevjerila roditelje koji su joj uvijek savjetovali da se kloni politike. 

"Moje hrvatsko podrijetlo, na koje sam ponosna, ne umanjuje moj interes i simpatije prema svim drugim etničkim skupinama, posebno za kanadskim starosjediocima – Indijancima."

 

Hrvoje Salopek

Roko Tanfara Roko Tanfara Kakva ljubav! Hrvati iz Kanade nazvali unuku Madison Croatia Vlado Bašić Intervju 'Hrvatsku volim, ali od ljubavi se ne živi' Mate Knežević Velika plaća Zbog ljubavi otišao u Švicarsku gdje sada radi kao maser
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.