Naslovnica Priče

Kako je Hrvat zaslužan za mnoge dobre zakone koje je potvrdio američki Kongres

Prvi put u životu doživljavamo temperaturu od 50 Celzijevih stupnjeva i više. Strašno! Osobito kad povjetarac nosi vrućinu u lice. Kakve samo suprotnosti postoje u ovoj zemlji!
27. studenoga 2017. u 11:00 1 komentara 978 prikaza
Jozo Grbeš i Robert Jolić
Foto: Ta Amerika!
Pogledajte galeriju 1/6

Ponedjeljkom čitatelji Moje Hrvatske putuju s Jozom Grbešom i Robertom Jolićem po Americi. Još uvijek smo na 13. danu puta...

Desno od nas prostire se golema pustinja Nevada, u vlasništvu američke vojske. Ovdje se obavljaju nuklearni i slični testovi. U blizini je i isušeno jezero Groom Lake. Mjesto je poznato po famoznoj Area 51, američkoj tajnoj vojnoj bazi. 

Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte na linku ispod teksta...

Las Vegas Putopis Hrvatski franjevci u Las Vegasu: Ovamo ljudi dolaze potrošiti novac i – izgubiti dušu

Koristi se za isprobavanje suvremenih ratnih zrakoplova, poput špijunskog U-2, borbenih F-117 stealth fightera i B-2 te mnogih drugih. Ta tajna baza ima i najdužu uzletnu zrakoplovnu stazu od čak 4,8 milja. Uz nju se vežu fantastične priče o izvanzemaljcima i njihovim letjelicama (UFO). Baza je ponovno postala popularna nakon snimanja filma "Independence Day", 1996. godine.

Zanimljivo je spomenuti kako američka civilna kompanija Space Imaging iz Thorntona u Coloradu prodaje svemirske fotografije. Oni se, naime, bave snimanjem iz zraka. Ako želite, mogu vam snimiti kuću i zemljište, a vi im onda uredno pošaljete ček na određeni iznos. Sama ta činjenica i nije tako zastrašujuća, koliko to da njihovu snimanju kao da nema granica. Tako su javnosti postale poznate i najčuvanije vojne tajne, pa i postojanje Area 51. Ta kompanija, kao i druge njoj slične, bave se istim poslom i u Rusiji, Japanu, Koreji i Izraelu. 

Tako su se tajne jedne zemlje odjednom našle pred očima cijelog svijeta. Globus je postao malen u objektivu kamere. Upravo takvi komercijalni satelitski snimci otkrili su u siječnju 2000. sjevernokorejsku raketnu bazu, a u ožujku nuklearni reaktor u Pakistanu.

U gradiću Beathy skrećemo lijevo, na jug (cesta br. 374) prema Death Valleyju, na granici Nevade i Californije. Prolazimo pustinjom – tu ulazimo u Kaliforniju. Ovo je najniže i najtoplije mjesto u cijeloj Americi. Temperatura je danas 126º F (52 Celzijeva stupnja). Ujedno je Death Valley najprostraniji američki nacionalni park – ne treba ga održavati! 

Prvi put u životu doživljavamo temperaturu od 50 Celzijevih stupnjeva i više. Strašno! Osobito kad povjetarac nosi vrućinu u lice. Kakve samo suprotnosti postoje u ovoj zemlji!

Na ovim prostorima kojima sada prolazimo još uvijek obitava pleme Šošoni. Na izlazu iz Doline smrti (ceste br. 190 i 127 na jug), nailazimo na njihov gradić koji se zove Shoshone. Kako doznajemo, u postupku je donošenje zakona američkog Kongresa kojim bi se ova zemlja vratila Šošonima u vlasništvo. Taj narod ne voli ovaj nametnuti naziv "Dolina smrti". Oni to mjesto doživljavaju kao mjesto života. Za njih je to dolina duhovnosti koja ima snagu ozdravljenja. 

"Duhovnost koju nosi ova dolina", kažu oni, "naš narod prenosi s pokoljenja na pokoljenje". Oni su, kažu, uvijek živjeli ovdje. Stvoritelj (Appu) ih je postavio upravo ovdje od početka vremena. Ovo je njihova zemlja u koju su došli stranci i okupirali je. Ti stranci su im donijeli samo bolest i nesreću. Oduzeli su im većinu njihovih važnih mjesta: izvora, rječica, mjesta duhovnosti i života... 

Njihova se imena nerijetko zamjenjuju nekim drugim, čudnim imenima. Zanimljivo je kako su ovi ljudi vezani za zemlju. Oni su "people of the land" (narod zemlje). Ne žele se odvojiti od svoje zemlje, jer je ona dio njihove duše. 

Dok putujemo ovom nepreglednom američkom zemljom, kao da se na svakom koraku čuje krik Indijanaca u potrazi za njihovom zemljom, za njihovim načinom života. Osjeća se čežnja za izvornim. A gdje je izvor – tu je i duša. Upravo su Indijanci "izmislili" nacionalne parkove kako bi zaštitili svoju zemlju. Oni su vapili federalnoj vladi da određene dijelove zemlje zaštiti od eksploatacije. Indijanci život promatraju holistički: sve je dio jedne cjeline, i čovjek i zemlja, i život i smrt, i biljke i životinje – sve se stapa u jednome savršenom krugu. 

Zato ne čudi da su upravo indijanski mudraci napisali najljepše misli o čovjeku i zemlji, o smislu života. S naše desne strane ostaje pustinja u kojoj se opet nalazi američka vojska, tu su središta National Training Center i Air Weapons Station (Stanica za zračno naoružanje). Ulazimo u Baker (650), selo u kojem se naša cesta spaja na autocestu br. 15, koja nas vodi u Los Angeles. Kalifornija je ovdje još gola i pusta. Sunce zalazi za ove puste planine. I završava još jedan dan "posla" na divljem, čudnom, pustom i vrlo uzbudljivom Zapadu. Prizor je veličanstven! Netko jedanput reče kako život započinje kad sunce dotakne zemlju. Upravo večeras imamo takav osjećaj.

Cijelim putem najviše se zapravo divimo ovim nepreglednim prostranstvima. Kao da taj prostor širi i naše horizonte, poglede na život. Uvjeren sam da će ovo iskustvo ostaviti trajan pečat i na mene i na mojeg suputnika. Ovdje dokučujem misao koju je Mary stavila na početak našeg dnevnika: "This is the first day of the rest of your life!" Čovjeka mijenja svako novo iskustvo, svaki novi dan.

Zalazak sunca oduševljava. Crvenilo neba i tama zemlje spojeni u jedno! (Kao neko dualističko-mistično iskustvo života.) Ujedno, spomenuta prostranstva rađaju u meni i osjećaj tuge kad se sjetim kako nas često naši uski pogledi, ograničenost na neku regiju, selo ili grad sputavaju u razmišljanju i širenju vidika, sužavaju nam životni prostor i sam život. 

A kako bi svačiji život mogao biti veličanstven, svemirski beskrajan! Kako je dakle važno vidjeti svijet i susresti druge ljude i od njih naučiti ono što knjiga ne kaže, što film ne pokaže, što slike taje. Bio bih jako sretan kada bi moje iskustvo putovanja i susreta, ljepote zemlje i čudesnosti ljudi pomoglo i drugima u širenju vlastitih horizonata.

Na satu piše 5600 milja. Do Los Angelesa još je 70 milja. Tamo nas čeka don Mate Bižaca, župnik hrvatske župe sv. Ante. Nakon Ivice Kalinića i Miamija, opet susrećemo nekoga našeg. Divan je osjećaj na ovim širinama ipak imati nekoga svoga!

Zanimljivo je spomenuti da je kongresmen iz države Kalifornije Hrvat George Radanovich, republikanac iz 19. distrikta. Njegova je obitelj došla iz Splita i Brača, a i on sam je nekoliko puta bio u Hrvatskoj, u samo nekoliko godina. Zaslužan je za mnoge dobre zakone i mjere koje je potvrdio američki kongres, vezane za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Nalazimo se na ulazu u Los Angeles. Nevjerojatan pogled. Cijela dolina, desetine milja obasjane svjetlima. San Bernardino i Los Angeles izgledaju spojeni. Kao da je netko zapalio cijelo polje. Zapravo, Los Angeles i nije grad, nego skup od više od 50 gradova i gradića! To je cijeli jedan svijet za sebe. Službeno, Los Angeles ima 3,5 milijuna žitelja, ali to je zapravo nemoguće reći. Ovisi o tome što računate u Los Angeles. Ako tu uključite i sva ona naselja, manja i veća, koja gravitiraju gradu, onda bi tu moglo biti i desetak milijuna ljudi! Los Angeles je i najveći grad u Kaliforniji. 

Drugi je po veličini San Francisco (službeno oko 730 tisuća žitelja), dok je glavni grad Sacramento (370 tisuća stanovnika). Država ima oko 32,7 milijuna žitelja, najviše od američkih država te površinu od 251 tisuće četvornih kilometara (3 po veličini). Po svemu je golema. Nije ni čudo da joj je nadimak Golden State (Zlatna država).

Phoenix Rose Perica Mofford Nema gdje nas nema. Guvernerka Arizone bila je – Hrvatica Novi Meksiko Novi Meksiko Hrvati u američkom gradiću podigli spomenik u obliku piramide Teksas Dallas Jedna od najvećih teorija zavjere 20. stoljeća. Koliko je ljudi pucalo na J. F. Kennedyja?
  • Turpin17:

    Konacno nesto realnijeg o hrvatskom iseljenistvu, koje je toliko toga dobroga ucinilo i za zemlje u koje su se uselili i za svoju bivsu domovinu. Umjesto onih nerealnih prica o patnji i vapajima hrvatskih iseljenika, bolje je zbliziti hrvatske iseljenike ... prikaži još!e s Hrvatskom, pruzajuci im mogucnost siriti svoje uspjehe i u Hrvatsku. Koliko ja poznajem vecina hrvatskih iseljenika nisu ocjni patnici nego uspjesni biznismeni koji uzivaju u svojoj novoj domovini, ali imaju takodjer sentimentalnu vezu sa svojom bivsom domovinom. Potrudite se sentimentalnu vezu prosiriti i na posovnu vezu