Poznato je da su se naši ljudi počeli naseljavati po raznim državama Južne Amerike tijekom prošlog stoljeća. Ovom prilikom želio bih nešto više reći o povijesti hrvatske emigracije u argentinskoj provinciji Chaco u kojoj i ja živim. Naši su u Chaco počeli dolaziti oko 1890. godine. Taj postupni dolazak mogao bi se podijeliti u tri razdoblja.
Prvi, od 1890. do 1908., kada je mali broj doseljenika došao u koloniju Margarita Belen, udaljenu 25 kilometara od Resistencije, koja je i glavni grad provincije. Među tim prvim doseljenicima našeg porijekla u Chacu ističe se don Jakov Polić iz Gorskog kotara koji se oženio s Emilijom Svobod (također slavenskog porijekla), odgojivši 11-ero djece.
Drugo je razdoblje između 1908. do 1918. godine kada su naši ljudi počeli pristizati u sve većem broju, posebno poslije dovršenja željezničke pruge 1912. godine, naselivši koloniju Jose Marmol s nadimkom "Colonia la Montenegrina" u kojoj se ističu: Kapetinić, Milović, Svorcan, Mićunović, Kosanović... U zoni Campo Grande: Petrović, Marinić, Cerni, Susnica, Rukavina, Grbić... U zoni Napenay: Kosić, Lulić, Rukavina, Petranović... U zoni Quitilipi: Kanjer, Matković, Radić, Borovac... U zoni Machagay: Popović, Jovanović, Pavičević, Roganović, Starčević, Tatar, Knaus...
Treće je razdoblje od 1918. do 1938. kada se u Chaco naseljava najveći broj ljudi, i to iz svih krajeva Jugoslavije, a ponajviše iz Dalmacije, Slavonije, Like, Korduna, Bosne i Hercegovine, Srijema, Bačke, Slovenije i Crne Gore. Manje ih je iz Srbije i Makedonije.
Kada su naši iseljenici počeli naseljavati Chaco, bili su to samci, ljudi bez obitelji ili odvojeni od nje. Njih devedeset posto bavilo se poljoprivredom, sijući kukuruz, slatki krumpir i pamuk, obrađujući u ono vrijeme zemlju na primitivan način, dok ih se preostalih deset posto bavilo šumskim radovima.
Od 1917. godine sjetva pamuka postala je glavni izvor zanimanja naših ljudi, pretvorivši je ujedno i u najveći ekonomski potencijal ove provincije. Dakako, nije bilo lako onima koji su došli među prvima. Radili su naporne poslove i po šumama takozvanog "Crvenog kebreča" (Quebracho Colorado), od kojeg se proizvodi tanan kvalitete kojoj nema premca na svijetu.
U to doba putovi još nisu bili izgrađeni, ni naselja, za prijevoz se nisu služili prometnim sredstvima, a ponegdje je postojala opasnost od napada Indijanaca. U tim teškim uvjetima života i rada (ljeti je znala vrućina biti i do 45 Celzijevih stupnjeva), naši su se snašli i prilagodili. Uz plodnu chacuensku zemlju izašao im je ususret i jedan zakon u Chacu, po kojemu je zemlja dodijeljena privatnicima, dok je prije naseljavanja naših ljudi ta zemlja bila državno vlasništvo. Svakoj obitelji se prema tom zakonu dodijelilo 100, a samcima po 50 hektara zemlje, i to na desetogodišnju otplatu, s time da su nakon otplate postali vlasnici zemlje. To je bio i jedan od presudnih trenutaka za naseljavanje naših ljudi upravo u ovu provinciju Argentine, i jedan od najvećih poticaja za stvaranje današnjeg Chaca.
Naši ljudi u Chacu, u koloniji Jose Marmol, podigli su 1928. i prvi dom – "Durmitor". U gradu Sanenz Pena, koji broji oko 55 tisuća stanovnika, inače najpoznatijom pamučnom središtu za Argentinu, također je 29. srpnja 1956. godine osnovano naše društvo, i to pod imenom ''Kulturno i prosvjetno društvo uzajamne pomoći''.
Spomenuta udruga brojila je više od 400 aktivnih članova, a jedna od njezinih popularnih akcija je i redoviti radiosat na kojem se, putem mjesne radiostanice, svake nedjelje održavala emisija u trajanju od pola sata, s početkom u 7.30 sati.
Što je naše staro iseljeništvo, ono koje danas ima između 65 i 80 godina, zadržalo trajnije u Chacu, gdje su osnovali svoje obitelji i prihvatili ovu zemlju kao svoju drugu domovinu?
Prije svega, zadržao nas je uspjeh što smo ga postigli i ostvarili u ovoj gostoljubivoj zemlji, sudjelujući u napretku Republike Argentine kako u ekonomskom tako i na društveno-kulturnom planu. Zadržao nas je uspjeh naših potomaka, mogućnost da našu djecu školujemo i na najvišim školama, osiguravši im time mnogo bolji život nego što smo ga mi imali u mladosti.
Tako među našim potomcima u Chacu ima nastavnika, profesora, pravnika, liječnika, farmaceuta, činovnika, trgovaca, industrijalaca... I ono što je najvažnije – naš mlađi naraštaj preuzima na sebe ulogu u našim društvima, danas su u upravnim odborima. U njima vidimo most između naše stare emigracije i stare domovine.
Josip Carić Petrović, 1988.
