Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Kako se osjećate, vi koji ste tada grabili za sebe, dok čitate ovo?

Nijemci su dali pristanak za osnivanje službene institucije, za skupljanje humanitarne pomoći, što mi je, dakako, znatno olakšalo aktivnosti u smislu legitimiteta, pogotovo ako se zna da su se i ovom ratnom situacijom neki koristili za nečasne radnje
24. travnja 2018. u 11:52 6 komentara 3820 prikaza
Josef Mayer
Foto: Josef Mayer
Pogledajte galeriju 1/3

Početkom Domovinskoga rata svakoga dana napeto smo slušali što se događa u Lijepoj Našoj. I nije trebalo dugo razmišljati o tome što moramo učiniti. Pomoć u svim mogućim oblicima bila je normalna reakcija svih onih kojima je domovina na srcu. 

Domovinski rat Nevjerojatna priča U Domovinski rat htio je poći i 14-godišnji Hrvat iz Buenos Airesa

Ono što sam osobno napravio učinilo mi se kao mala kap koja pada na vrući kamen, ali to me nije demotiviralo. Štoviše, kako su vijesti pristizale, tako smo ih mi prenosili svima koji su nam mogli pomoći. Iz dana u dan stizale su sve dramatičnije informacije o strahotama u Hrvatskoj, što je u nama stvaralo sve veći otpor i poticalo sve veću energiju i entuzijazam u smislu rada za domovinu. 

Domovini je trebala svaka naša ruka, svaki korak i svaki apel svijetu pa i onome koji je tada jedva znao za nas. Trebalo je probuditi ljudsku svijest slikama strahota iz zemlje koja se našla na rubu ponora.

Premda daleko od ratišta, cijela dijaspora našla se pred sudbonosnom odgovornosti za opstanak rodne grude. Bilo je to pitanje domoljubne savjesti, poziv srca i osjećaja prema svojoj domovini i svom narodu.

Sve u jednom i za jedan cilj – spas. Sve one koje sam poznavao, od susjeda do kolega na poslu, sve njih želio sam upozoriti na dramu koja je zatekla moj narod. Tražio sam pomoć na bilo koji način. Nije bilo meni dostupne adrese koju bih iz bilo kojih razloga preskočio. Vatra je gorjela snažno i nezaustavljivo. Nije bilo vremena za razmišljanja, za čekanje... 

Tko želi pomoći, može odmah ili nikada, tako sam mislio i govorio svima. U meni su se rojile ideje brže nego ikada u životu, svaki dan donio je neku novu aktivnost, neki novi korak, veći ili manji, ali imao sam osjećaj da je to bio korak naprijed, da domovina uz naše snage lakše diše i da se nesreće mogu zaustaviti samo radom, ujedinjenim snagama i praktičnim potezima. Odgađanje nije dolazilo u obzir.

Moja prva humanitarna donacija stigla je tako u Sisačko-moslavačku županiju već za Božić 1991. godine. Prvo među rodbinom, prijateljima i znancima skupio sam hranu, lijekove i odjeću. Poslije su sve moje aktivnosti išle službeno preko njemačkih institucija, osobito preko katoličkih i evangeličkih crkvi, pojedinih općina i raznih tvrtki. 

Za sve to vrijeme obilno smo se koristili naklonošću njemačkih medija, osobito u Baden-Württembergu i okolici (Remms Muhr Kreiss). Poslije su Nijemci dali pristanak za osnivanje službene institucije, za skupljanje humanitarne pomoći, što mi je, dakako, znatno olakšalo aktivnosti u smislu legitimiteta, pogotovo ako se zna da su se i ovom ratnom situacijom neki koristili za nečasne radnje

Od prve pa do posljednje pošiljke uz moju pomoć u Sisačko-moslavačku županiju došlo je 30 konvoja. Oni su prevozili hranu, lijekove, obuću, odjeću, pelene, peći, bolničke krevete, namještaj, građevinski materijal, stakla za prozora i vrata... Našlo se i paketića za djecu poginulih i nestalih kojima smo željeli olakšati život i malo uljepšati blagdanske dane. Neke od tih konvoja pratio sam i osobno, uvjerivši se iz prve ruke o plemenitim namjerama te upoznavši mnogo ugroženih ljudi, osobito onih najnezaštićenijih. 

Bilo je mnogo dirljivih susreta. Da ih zabilježim, nastala bi cijela knjiga. Držim da su ti susreti bili osobito važni i zbog toga što sam za sve to, osobito one strašne posljedice ratnih razaranja, bilježio svojom kamerom i izvorne dokumente prenosio hrvatskim iseljeničkim i njemačkim medijima. To je imalo posebno velik učinak na poticanje novih aktivnosti i moralnu podršku našoj ugroženoj domovini.
 


Na adresu ivan.ril@vecernji.net pišite nam kako ste iz dijaspore pomagali Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata

Velika pomoć Gastarbajteri nisu zaboravili Hrvatsku tijekom Domovinskog rata Zastava Bez mnogo razmišljanja U Domovinski rat uključila se i 22-godišnja Hrvatica iz Njemačke Robert Mikulić Domovinski rat Došao iz Švedske braniti Hrvatsku, a kući se vratio kao 30-postotni invalid
  • Starotopoljanin:

    I mi smo osnovali hrvatski klub "Tomislav Dom blizu frankfurta i priredivali smo zabave,sazivali presse,obilazili crvene krizeve ,karitase ,apoteke ,angazirali ljude za prikupljanje svi mogucih stvari od hrane,lijekova ,invalidskih kolica,kreveta i medicinskih aparata.ja sam bio dijalize pacijent i tako bolestan ... prikaži još! sam dovozio slepere u hrvatsku.posto sam imao svo dijalizni aparat kuci napravio si dijalizu i odmah za njemacku po drugu robu,i tako je to trajalo dvije godine.

  • prigorka:

    Tako je bilo po cijelom svijetu, gdje ima Hrvata, skupljala se pomoc za Hrvatski narod

  • doyenne1:

    Sjećam se početka ratnih mjeseci u Münchenu, svake subote bi bila organizirana hrvatska večer u velikoj pivnici gdje bi se održavale večere sa glazbom. Dolazili bi Mesić, fra Duka, Žarko Domjan i drugi koji su držali vatrene hrvatske govore. Znali ... prikaži još! su svirati Zlatni dukati, pjevati Tereza Kesovija i drugi. Nakon toga bi nas mlade poslali za stolove da skupljamo donacije. Dali bi nam velike košare za rublje i blokiće sa priznanicama. Davalo se u prosjeku po 50, 100 maraka, kako je tko mogao i htio. No bilo je i nekih koji su davali i po 1000 maraka. Mnogi od njih uopće nisu htjeli priznanice pa ih nismo ni pisali. Sav taj novac bi se iza pozornice stavljao u vreće i odvozio.