U vrijeme demokratskih promjena u Hrvatskoj i neposredno prije Domovinskog rata, među hrvatskim/jugoslavenskim zajednicama nastupa proces rekroatizacije ili nacionalnog osvješćivanja.
Na isti način zapaža se proces nacionalnog pomirenja i novi oblici kolektivne identifikacije. Postepeno se homogenizira hrvatsko iseljeništvo u svijetu, a dotadašnje ideološke, političke i generacijske podjele gube na značaju.
Kao primarna vrijednost ističe se ljubav prema naciji i stremljenje ka nacionalnom jedinstvu Hrvata u domovini i iseljeništvu o čemu nam svjedoči i ovo iseljeničko pismo: "No, znajući da je hrabrost bila oduvijek našom značajkom moje je srce sada mirno. Hrvati ponosni u svojoj individualnosti, u svojoj šarolikosti dijalekata nisu više SLAVONCI, DALMATINCI, već samo Hrvati iz dotičnih predjela i tu leži simbol sloge i jedinstva. Pobijedit ćemo s tim imenom". (R. M., SAD, 1991.).
Sloboda i demokracija postavljaju se kao najviše i tek stečene vrijednosti hrvatske države.
"Danas, kada je sloboda i demokracija svratila u našu napaćenu domovinu Hrvatsku, vi možda ne znate koliko smo sretni da možemo imati u iseljeništvu naše listove, novine i knjige te da slobodno možemo doći u vlastitu domovinu i u nju se zauvijek vratiti. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što". (J. H., Kanada, 1991.).
U iseljeničkim pismima dominiraju riječi poput "ostvario se hrvatski san", "dugo smo priželjkivali slobodnu Hrvatsku", "s oduševljenjem smo prihvatili promjene" što ukazuje na jačinu afektivne dimenzije (euforija, oduševljenje) u određivanju identiteta iseljeništva.
Izjednačavaju se Hrvati u domovini i svijetu, jer se naše iseljeništvo osjeća dijelom kako je opisano u pismima Nove Hrvatske – "mlade, demokratske i slobodne".
Iseljeničke zajednice se u svom djelovanju i svijesti poistovjećuju s domovinom, a zapaža se aktivna uključenost drugog i trećeg naraštaja.
U skladu s novim okolnostima identitet druge domovine – domovine očeva i predaka stavljen je u prvi plan o čemu svjedoče i dva pisma studentske zajednice iz Australije i potomaka iseljenika iz Sjedinjenih Američkih Država.
"Hrvatska mladež iz daleke Australije nepokolebljivo stoji uz vas, uz svečano obećanje da ćemo vam pomoći i moralno i materijalno, svim snagama koje demokratsko i miroljubivo ustrojstvo dopušta. S vama smo u molitvi i odlučnosti. Ustrajte u vjeri, ufanju i ljubavi. Uz Božji blagoslov i bratski pozdrav u ime Hrvatskih studenata Victorije, Australije". (Croatians Students Association, Melbourne, 1991.).
"Želimo vam reći da mi američki Hrvati budnim okom pratimo situaciju u zemlji svojih pradjedova. Znajte da dajemo punu podršku politici gospodina predsjednika Republike Hrvatske Tuđmana koji je pokazao da je kormilo hrvatskog broda uzeo u svoje ruke. Američki iseljenici hrvatskog podrijetla neće vas zaboraviti". (A. M., San Pedro, 1991.).
Potomci ekonomsko-političkih iseljenika, uglavnom drugog naraštaja većinom iz Australije, Argentine, Njemačke i Švedske, iako nisu rođeni u Hrvatskoj, izražavaju potpunu solidarnost s našim ljudima u domovini, a i sebe nazivaju hrvatska mladež iz Australije, ili hrvatski studenti, ističući prvenstveno svoje hrvatsko podrijetlo.
Druga kategorija potomaka iseljenika trećeg i četvrtog naraštaja još uvijek ima jaku pripadnost prema drugoj zamišljenoj domovini.
Njihovo izjašnjavanje kao američki Hrvati ukazuje na hibridni identitet i pripadnost dvjema domovinama – domovini rođenja i domovini predaka.
Ljubav prema domovini jedan je od ključnih indikatora nacionalnog/etničkog identiteta. Domovinu iseljenici obično nazivaju majkom, a ona simbolizira rođenje, život i dom.
Važnost primordijalnih veza najviše se očituje za vrijeme rata što je vidljivo i iz pisma iseljenika iz Australije, dobrovoljca Domovinskog rata: "Hrvatska je naša u teškim mukama i baš sada treba nas sve Hrvate gdje god mi živjeli. Stoga vas i molim da ne smetnete s uma koliko je važno da baš sada pomognemo našoj domovini... Dragi Hrvati, Hrvatska ne smije biti gladna, ona ne smije biti bolesna, gola ni bosa, jer Hrvatska ima nas, i sitih i obučenih... Hrvatska ne smije biti tužna, ni patiti, neka bude sretna, vesela, a nadasve slobodna i uistinu nezavisna, jer Hrvatska ima nas, Hrvatice i Hrvate po cijelom svijetu. I zato vas pozivam da krenete za mnom, što prije na hrvatsko ratište kako bismo što prije oslobodili svaki milimetar naše hrvatske zemlje. Živjela Hrvatska..." (J. M., Perth, 1992.).
Zapaža se i moć moralnog aspekta etničnosti, odgovornost za vlastito ponašanje prema domovini i narodu.
Veliki broj iseljenika, ali još veći broj njihovih potomaka iz tih razloga prijavili su se kao dobrovoljci Domovinskog rata. Najviše ih je stiglo iz Južne Amerike, Kanade, Australije, Švedske i Njemačke. Motive opisuju sljedeći primjeri.
Potomak hrvatskog iseljenika iz Švedske piše: "Moj otac se borio za Hrvatsku prije 50 godina, to jest 1941., a sada je mene dopala čast boriti se za slobodu svoje Hrvatske Domovine". (P. K., Švedska. 1992.).
Iz Njemačke kao 22-godišnja djevojka došla je potomkinja hrvatskih iseljenika, a o motivima svog uključivanja na ratište piše: "Želja mi je bila aktivno sudjelovati u ratu za obranu domovine i napustila sam dobar posao. Ovo je domovina i ljubav prema njoj jača je i veća od svake udobnosti, lagodnog života i bezbrižna vremena. To je ljubav koja uključuje brigu i treba je iznijeti na ovom krvavom tlu, s ugroženim ljudima, sa svim što domovina upravo sada jest i svime što joj se događa".
Često se život u prvoj domovini sa solidnim standardom mijenja za neizvjesnost i opasnost na ratištima u Hrvatskoj. I kao što ističu, tu odluku donijeli su bez mnogo razmišljanja i kalkuliranja.
Zaključili bi kako je to iracionalna odluka, ali to nam ukazuje na značaj subjektivne dimenzije u oblikovanju kolektivnih etničkih/nacionalnih identiteta.
Nju prepoznajemo i iz pisma potomka hrvatskog iseljenika iz Bolivije koji govori o svojim razlozima dolaska na ratište: "Cijeli život sanjam Hrvatsku, iako se u njoj nisam rodio nego u izbjegličkom logoru u Italiji. Dao sam ostavku na odlično mjesto u namjeri da se vratim u Hrvatsku. Nisam više mogao izdržati, za slobodu se tek treba izboriti. Kad sam vidio onu jadnu djecu otjeranu iz svojih domovina, odlučio sam branit ću djedovinu". (M. K., Cochabambi, 1991.) .
U pismu potomkinje hrvatskog iseljenika iz Australije prepoznajemo jačinu moralne dimenzije etničkog/nacionalnog identiteta: "Jedno jutro sam ustala i odlučila da moram doći. Rekla sam roditeljima da mi je to dužnost. Znala sam samo da hoću u Hrvatsku i da želim pomoći u ovom ratu za slobodu Hrvatske". (S. V., Canberra, 1992.).
Iz ovih pisama iščitava se spremnost potomaka iseljenika da se žrtvuju za naciju i domovinu.
Kao što A. Smith objašnjava: "Upravo zato što znamo da su naši interesi, odnosno sami naši identiteti i opstanak toliko isprepleteni s nacijom, mi osjećamo takvu odanost naciji da smo spremni za nju podnijeti tolike žrtve kada se ona nađe u opasnosti".
Sve je lipo ali napišite koliko ih je reklo i još vijek govore da smo se borili a Hrvatsku ali ne ovakovu kakova je danas iseljavaju mladih ljudi,korupcija, političari namještaju zakone kako njima paše i kada zaseru i pokradu svekradu sve je po zakonu koji su sami sebi namjestili , pogodovanje koje kakovima Tajkunima koji pljačkaju Hrvatsku . Probajte malo pitati koliko će njih reći da su za DEMOKRATSKU HRVATSHU ali ne ovakovu kako je sada i koliko će njih reći da su znali da će ovko biti da mladi ljudi moraju da se iseljavaju da političari kradu ne i nikada išli u rat