Velik broj iseljenika, ali još veći broj njihovih potomaka (koji su tada prvi put posjetili Lijepu Našu) dolaze u Hrvatsku i prijavljuju se kao dobrovoljci Domovinskog rata. Najviše njih stiglo je iz Južne Amerike, Kanade, Australije, Švedske i Njemačke.
Kako bismo što bolje objasnili dimenzije etničkog/nacionalnog identiteta i aktiviranja pojedinih identitetskih polja u određenoj etničkoj situaciji – rat u Hrvatskoj – navest ćemo primjer potomaka Hrvata u Argentini i njihova doživljaja Domovinskog rata koje po sjećanju iznosi M. C. (došla u Hrvatsku – domovinu svojih roditelja iz Buenos Airesa i danas živi u Lijepoj Našoj, gdje radi u španjolskoj redakciji međunarodnog programa Hrvatskoga radija).
"Tijekom Domovinskog rata vijesti su stizale na kapaljku, ali su se brzinom munje širile među hrvatskom zajednicom u Buenos Airesu. Argentinski su mediji prenosili agencijske vijesti i govorili o građanskom ratu na Balkanu, pristrano informirajući o brutalnom ratu i bilo je teško doznati stvarno stanje. Tada je procurila informacija da se preko kratkoga vala mogu slušati vijesti izravno iz domovine. Sjećam se, jedne subote davne 1991. godine, tata je uspio nabaviti neki radioprijamnik koji je hvatao kratki val. Negdje predvečer, kod kuće je nastala potpuna tišina kad smo čuli nama poznati glas Marija Ostojića. On je bio član hrvatske zajednice u Buenos Airesu i 1990. godine preselio se u Hrvatsku. Radio je na Radio Zagrebu i na španjolskom jeziku izvještavao o stanju na ratištu i vijestima iz Hrvatske. Tada sam imala tek 12 godina, ali kao dio nekog rituala, zajedno s obitelji pratila sam zbivanja u našoj dalekoj Hrvatskoj. Nikada neću zaboraviti kad se moj dvije godine stariji brat pojavio u dnevnom boravku s ruksakom na ramenima i slavodobitno izjavio: 'Mama, ja idem'. A mama ga je u čudu upitala: 'Kamo ti to ideš, sine dragi?' Hladno je odbrusio: 'Kako kamo? Pa idem se boriti u Hrvatsku!'"
S ove vremenske distance zvuči smiješno i možda banalno, ali to je način na koji je 14-godišnji dječak hrvatskih korijena u Buenos Airesu doživio Domovinski rat.
Osim primarne socijalizacije u sklopu obitelji, za očuvanje nacionalnog identiteta veliku ulogu imala su i iseljenička društva (govorimo o društvima čiji su osnivači uglavnom bili politički emigranti i koji su bili odvojeni od društava ekonomskih emigranata u prekomorskim zemljama ili hrvatskih društava koja su djelovala u sklopu zajedničke jugoslavenske zajednice).
Kao primjer navodimo australsko-hrvatsko društvo "Melbourne" osnovano u kolovozu 1951. godine. Utemeljili su ga hrvatski politički emigranti.
Potom su osnovani ogranci društva na širem području Australije, čija je primarna funkcija bila promovirati hrvatsko ime i identitet. Prvi Hrvatski dom u Albert Parku postao je sjedište i žarište svih hrvatskih državotvornih djelatnosti.
Hrvatski dom, prema sjećanju jednog iseljenika: "Postalo je mjesto gdje su novi naraštaji učili o ljudskosti, rodoljublju te prvi put čuli o strahotama koje je proživio hrvatski narod u vrijeme Drugog svjetskog rata i novog komunističkog režima. Nove generacije učile su kako biti ponosan na svoje hrvatsko podrijetlo i hrvatsku povijest, a mnogi su postali gorljivi sljedbenici uspostave slobodne, neovisne hrvatske države" (Stjepan Grbavac, "Black Dragon Jiu-jitsu i hrvatski komandosi", Zagreb 2014.).
Stjepan Grbavac, jedan od aktivnih članova AHD-a "Melbourne" i dobrovoljac Domovinskog rata, osamdesetih godina prošlog stoljeća pohađao je školu jiujitsua i dosegao najvišu razinu znanja kakvu je ijedan polaznik bijele boje kože uspio doseći (Šulj, Tomislav, "Black Dragon Jiu-jitsu – sastavni dio obuke specijalnih postrojbi GSHV" VP, magazin za vojnu povijest, prosinac 2013., 8-17.).
U Hrvatskom domu 1987. osnovao je školu koju je vodio do 1991. godine. Nakon toga, Grbavac i većina polaznika škole, nositelji crnog pojasa otišli su u rat kako bi pomogli u obrani domovine svojih očeva. Tada su prvi put došli u Hrvatsku (većina su bili potomci pripadnika tajnog Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) koje su u Australiji osnovali članovi AHD-a).
Prema sjećanju Stjepana Grbavca, među članovima škole devedesetih godina prošlog stoljeća u AHD-u razgovor je tekao ovako: "Pozdravljam se s vama jer sutra odlazim... Odlazim u Hrvatsku. Brzo će zaratiti, zatvorit će se granica pa neću moći ući u zemlju. Hrvati će se morati oružano izboriti za svoju slobodu, a to neću moći gledati na televiziji u dalekoj Australiji" (Stjepan Grbavac, n.dj., 27.).
Grbavac je došao u Hrvatsku i u Zagrebu se prijavio kao osoba koja je spremna pomoći znanjem i vještinama.
Tijekom 1995. godine odlazi na novu dužnost i pristupa Prvom hrvatskom gardijskom zboru. Grbavčevi učenici, pripadnici Zdruga, dobivali su zbog iskazane kvalitete posebne zadaće – uglavnom su radili na osiguranju ministara.
Grbavac, koji se isticao borilačkim vještinama i odličnim znanjem engleskog jezika, angažiran je kao osobni šef osiguranja Franje Tuđmana i na tom poslu zadržao se pet godina. Danas s obitelji živi u Hrvatskoj.
Kako bi ilustrirao priču o uključivanju australskih Hrvata u Domovinski rat, Grbavac evocira uspomenu na svojeg prijatelja Antona Malića, koji je također bio aktivni član AHD-a Melbourne, član jiujitsu škole "Black Dragon" i dobrovoljac Domovinskog rata.
Malić je rođen 1974. godine u Melbourneu u hrvatskoj obitelji hercegovačkih korijena. Zbog izuzetnog talenta i discipline za samo tri godine pohađanja škole stekao je crni pojas drugi dan. Kako bi se što bolje pripremio za obranu domovine, bio je godinu dana u australskoj vojsci.
Dolaskom u Hrvatsku pridružio se specijalnoj postrojbi hrvatskog gardijskog zdruga, a potom Trećoj gardijskoj padobranskoj bojnoj. Poginuo je 1995. u operaciji "Skok 2". Pokopan je uz vojne počasti u Tomislavgradu, a odlikovan je Redom hrvatskog trolista, medaljama "Bljesak", "Ljeto 95" i "Oluja" te "Medaljom za iznimne pothvate 31".
Veliki broj australskih Hrvata pridružio se u obrani Hrvatske. Većina je regrutirana putem AHD-a Melbourne. Grbavac zaključuje: "Hrvatsko društvo u Melbourneu zaista je ponosno na sve što je učinilo u promoviranju i očuvanju hrvatskog imena, identiteta i prava hrvatskog naroda na nacionalnu slobodu i državnu samostalnost."
Srce hrvatsko, kaj drugo reč....zato su brojni ovdašnji brisali za "Minken"....il "v diplomaciju" ?!