Naslovnica Priče

Kada je rekao supruzi da ide u domovinu, sklopila je oči i više ih nije otvorila

"Kako se osjećam nakon 50 godina ponovno u svom zavičaju? Pa, to je veliko uzbuđenje koje je teško opisati..."
09. studenoga 2018. u 12:37 0 komentara 5707 prikaza
Foto: Matica

"Sićam li se kad sam poša' za Ameriku?" započeo je svoju priču 1979. godine Anton Bradanović iz Arroyo Dulcea u Argentini. 

Priča iz 1979. 'Stranac si do srži, čak i onda kada te dočeka vlastiti otac'

"I sada, nakon 50 godina, znam točno da sam poša' sa svog rodnog Visa na 10. agosta 1924. i u Argentinu brodom stigao 18 dana kasnije. Bilo mi je tada 24 godine. Mlad i izgubljen u tuđem svijetu. Radija sam teške poslove na argentinskoj pustari, a s motikom nisam bio vičan raditi, jer sam na Visu bio činovnik. Kao napredni mladić tadašnjem režimu u staroj domovini nisam bio po volji i valjalo je drugdje potražiti budućnost. K tome, nisam znao ni jezik, pa kud ćeš tražit posla nego u polju. Kod nekog Engleza, koji je držao preko deset tisuća ovaca, nakon godine dana trudnog posla, dobio sam ponudu da radim kao gazda. Tu sam ostao osam godina, zaradio nešto novca, pa se u onoj pustari bacio na zemljoradnju. Bilo je to 1936. godine. Zasadija sam nekih 250 hektara, došli su skakavci, i sve izjeli. Tako mi propalo 5000 dolara...", otkrio je Anton u intervjuu za Maticu prije 39 godina.

Vremeplov Četrdeset godina prije: Naš radio prati 150 tisuća slušatelja iz Kanade

Kad sam podigao kuću u Arroyo Dulce 

"Došlo vrime da i ja svoju kuću imam. Godine 1938. stigao sam u Arroyo Dulce, nekih 200 kilometara od Buenos Airesa. Tada je tamo bilo četiri, pet kuća bogataša. Danas ima oko četiri tisuće duša. Kuću sam sagradio, otvorio bar i hotel. Dao sam mu ime 'Comercio'. Od hotela smo živili moja supruga, kći i sin. Žena mi je ove godine umrla, sin Anton, 33 godine star, administrator je u jednoj velikoj industrijskoj kući, a kćerka Maria Gloria, 29 godina stara, vodi Radio centar s programom za naše ljude koji sam u našoj kući otvorio još 1941. godine. Kako je rastao Arroyo Dulce tako je u mistu bilo sve više naših ljudi. Bavili su se zemljoradnjom, jer tamo je najproduktivnija zemlja u Argentini. Dobro uspijevaju: kukuruz, suncokret, sočiva, soja, a to je ka' naš biž. Posljednjih godina umrlo je dosta sunarodnjaka. Ostalo je još nekih 45 obitelji. Uglavnom, svi su se dobro snašli pa neki imaju i preko 1000 hektara zemlje. Ja nemam poljoprivrednih površina, ali dobro se može živjeti od bara i hotela. Imamo dosta gostiju, kuhamo i neka naša jela, a najviše se traži kupus sa šunkom. Pitate me je li bilo vremena i za društveni rad. Za reć' istinu uvik sam radija i izvan kuće. Godine 1944. izabrali su me za načelnika mista, to dođe ka' presidente Arroyo Dulcea. Nastojao sam da misto ide naprid, pa sam i sam radija ceste s drugima. Držao sam i telefonsku centralu, a bilo je posla i s Radio centrom koji sam, kako sam već rekao, 1941. otvorio u svojoj kući. Danas taj program vodi moja kći. Neki dan mi naš konzul Mrša (kojeg tamo puno vole i cijene naši ljudi) dao tri ploče s dalmatinskim pjesmama. Eno ih, vrte se bez prestanka, jer našima nikad dosti dalmatinskih pjesama. U Matici sam sada dobio komplet ploča, pa će biti veselja kad ih po povratku stavim na program..." 

Vremeplov Evo kako su se naši iseljenici okupljali 1979. u New Yorku

Kad smo zabave činili...

"Među našima u Argentini mnogo je odanih patriota. Zajedno smo radili za vrime Drugog svjetskog rata. Mi u Arroyo Dulceu tolike smo balle činili, a novac koji bi sakupili slali smo u domovinu za Crveni križ. Još uvijek čuvam programe s tih zabava, a donio sam ih i sa sobom. Mi smo u Arroyo Dulceu iznajmili veliku 'Orchestra Sureda' s 22 glazbenika. Na te zabave dolazili su naši ljudi iz raznih, udaljenih mjesta, sve u želji da pomognu svom narodu. Zaradili bismo s tim zabavama i preko 3000 dolara, te sve poslali u rodni kraj. Tako je bilo i posli rata. Kada je stradalo Skoplje od potresa, bilo je naših koji su davali i preko 1000 pesosa kad smo skupljali pomoć. Radili smo koliko smo mogli po našim društvima. Tako smo 1942. osnovali 'Unione slava' a ja sam bio secretario. Prošli smo teških dana, ali kad je tribalo raditi za rodni kraj nitko od nas nije pitao je li teško ili nije..."

Vremeplov Potomak iseljenika ostao iznenađen 'aktraktivnim i lijepim ženama' u Zagrebu

Kad si u rodnom kraju nakon 50 godina 

"Kako se osjećam nakon 50 godina ponovo u svom zavičaju? Pa, to je veliko uzbuđenje koje je teško opisati. Posebno meni, koji sam se sastao s osmero svoje braće. Teško mi je što ne mogu svoje osjećaje podijeliti sa ženom. Umrla je ljetos, u 66. godini, a izgledala je ka' cura. I ona je bila s Visa. Govorili smo o tom putovanju u stari kraj pred samu njenu smrt. Sidili smo za stolom, a kćer će: 'Mati, znaš da će otac poći u stari kraj?' 'Pa, dobro...', odgovori žena, sklopi na te riči oči, i više ih nije otvorila... Da je barem vidila ovaj naš Vis... Jer, što je bio Vis kad sam ga ja napustio? Bida i žalost. A danas? Kad sam vidio kuću svoje braće koju su uredili, pomislio sam: Antonio, lipu kuću u Argentini imaš, živiš ka' gospodin, ali ovo što su ti braća stvorila, to je lipota. A tako je posvuda, u čiju god sam kuću ušao, u bilo kom gradu. Jest da sam i preko pisama svoje braće znao kako se ovdje živi, ali drugo je to kad sam vidiš. Pisao sam i kćerki kako je ovdi, a ona mi odgovara: 'Kad je tako, druge godine ću poći s tobom'. Sretan sam da je naš narod ovako izgradio ovu zemlju, da svi dobro žive, samo neka ovo što su postigli, dobro i čuvaju...", zaključio je Anton. 


M. Greblo

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.