Naslovnica Priče

'Stranac si do srži, čak i onda kada te dočeka vlastiti otac'

"A onda, još i onaj težak rad na sječi drva po šumama, poljima i vinogradima... Bolji život donijele su mi cvebe"
28. listopada 2018. u 09:35 0 komentara 3406 prikaza
Foto: Matica

Franjo Grivec otišao je s međimurskih ravnica u daleke australske šume i polja još kao dječak. Dio tog djetinjstva nosio je i četrdeset godina kasnije na svom mekom licu, u svom tihom, pomalo sjetnom izgledu, plahom ponašanju, u melodiji svojih riječi međimurskog dijalekta...

Vremeplov Evo kako su se naši iseljenici okupljali 1979. u New Yorku

I premda je četiri desetljeća proveo u dalekoj Milduri, u njemu je još mnogo toga ostalo od rodnog Donjeg Vidovca u Međimurju, zbog kojeg je 1979. godine treći put prevalio milje i milje da bi ga vidio sa suprugom Gabrijelom. 

"Rekao bih da je moj početak na australskom tlu već u samom odlasku mog oca u Australiju još 1927. godine. Desetljeće kasnije i ja krećem njegovim stopama. Kada sam napustio svoje Međimurje bilo mi je svega 17 godina. Težak je bio taj rastanak, još teži dolazak u novu, stranu mi zemlju. Živiš u novom kraju, a ne poznaš mu običaje, kulturu, jezik... Stranac si do srži, čak i onda kada te dočeka vlastiti otac, rođaci... A onda, još i onaj težak rad na sječi drva po šumama, poljima i vinogradima... Bolji život donijele su mi cvebe. Tako mi u starom kraju kažemo za suho grožđe. A kada sam kupio zemlju, bavio sam se upravo proizvodnjom tih cveba", otkrio je naš sugovornik u intervjuu za Maticu 1979. godine.

Vremeplov Četrdeset godina prije: Naš radio prati 150 tisuća slušatelja iz Kanade

Mildura je bila poznati proizvođač suhog grožđa. Od ukupne australske proizvodnje, ona je zastupljena sa 75 posto. 

"Kako su godine prolazile, mukotrpan rad moje supruge i mene urodio je plodom. Najviše smo brinuli da nam se kćer i sin ne muče u životu poput nas. Školovali smo ih oboje. Sin je direktor u našem motelu, a kći nastavnica. Kada smo 1971. drugi put boravili u domovini, naša kćerka zanimala se za svoj materinski jezik, pa je nekoliko mjeseci pohađala i seminare hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, što je za nas roditelje značilo veliku radost", naglasio je Franjo Grivec, otkrivši kako je godinama bio aktivan u našem društvu. 

Vremeplov Potomak iseljenika ostao iznenađen 'aktraktivnim i lijepim ženama' u Zagrebu

"Odmah po dolasku u Australiju, još 1938. godine, shvatio sam da se mi iseljenici moramo okupljati, kako bismo ostali povezani s rodnim krajem. Tako sam već 1939. postao tajnikom našeg društva 'Matija Gubec' u Milduri osnovanom 1936. Pitam se, da se za svih tih 40 godina koliko živim daleko od zavičaja nisam družio s našima, kako bismo zadržali jezik, običaje i vezu sa starim krajem? Nekada smo mi iz 'Matije Gupca' pomagali staru domovinu (u ratu i nekoliko godina kasnije), ali danas ne treba više slati pakete i novac, nego nešto drugo. Mi i dalje moramo ostati udruženi, okupljeni u dalekom svijetu, održavati vezu s domovinom, jer jednog dana kada nas neće biti, neka naša djeca i unuci znaju odakle su, tko su i što su", istaknuo je naš sugovornik, kojem je ovo treći posjet domovini, a svaki od njih posebno je doživio.

Vremeplov Imoćanin iz Buenos Airesa u posjetu domovini 1979. posebno komentirao jednu stvar

"Sva tri dolaska zbila su se u posljednjih 18 godina. Iskreno rečeno, cijelu zemlju doživljavam kroz promjene svog rodnog sela. A te promjene su ogromne. Jer, tko je još 1960., kada sam prvi put posjetio domovinu, mogao i sanjati da će moji u Donjem Vidovcu, u Međimurju, imati takvu modernu mehanizaciju po poljima, televizore po kućama... Sjećam se, kad sam odlazio u Australiju, iz 600 kuća našeg mjesta svega je petero djece otišlo na više škole. A danas, u tisuću kuća našeg mjesta, svega je petero koji ne idu u više škole. O napretku mjesta znali smo, doduše, već i u Australiji, ali nije to ništa dok ne vidiš sve vlastitim očima. Veliko uzbuđenje doživio sam pri ovom posljednjem susretu s rodnim mjestom. Možete i zamisliti kako mi je srce drhtalo kada sam prisustvovao nesvakidašnjoj svečanosti u svom rodnom Vidovcu. Dana 17. rujna 1978. godine slavili smo 50. obljetnicu prvog školskog dana u vidovečkoj osnovnoj školi. Okupili smo se s raznih strana, pa je bilo dosta nas koji smo na tu proslavu došli i iz daleke Australije. Na proslavu je stigla i naša nekadašnja učiteljica, Marija Klarić. Sjeli smo u školske klupe, učiteljica je uzela imenik u ruke i prozivala nas redom... Svi smo zaplakali, vratilo nam se svih tih 50 godina unatrag, vratili se đački dani, cijelo djetinjstvo", zaključio je Franjo Grivec u intervjuu 1979. godine.

 

M. Greblo

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.