Franjo Grivec otišao je s međimurskih ravnica u daleke australske šume i polja još kao dječak. Dio tog djetinjstva nosio je i četrdeset godina kasnije na svom mekom licu, u svom tihom, pomalo sjetnom izgledu, plahom ponašanju, u melodiji svojih riječi međimurskog dijalekta...
I premda je četiri desetljeća proveo u dalekoj Milduri, u njemu je još mnogo toga ostalo od rodnog Donjeg Vidovca u Međimurju, zbog kojeg je 1979. godine treći put prevalio milje i milje da bi ga vidio sa suprugom Gabrijelom.
"Rekao bih da je moj početak na australskom tlu već u samom odlasku mog oca u Australiju još 1927. godine. Desetljeće kasnije i ja krećem njegovim stopama. Kada sam napustio svoje Međimurje bilo mi je svega 17 godina. Težak je bio taj rastanak, još teži dolazak u novu, stranu mi zemlju. Živiš u novom kraju, a ne poznaš mu običaje, kulturu, jezik... Stranac si do srži, čak i onda kada te dočeka vlastiti otac, rođaci... A onda, još i onaj težak rad na sječi drva po šumama, poljima i vinogradima... Bolji život donijele su mi cvebe. Tako mi u starom kraju kažemo za suho grožđe. A kada sam kupio zemlju, bavio sam se upravo proizvodnjom tih cveba", otkrio je naš sugovornik u intervjuu za Maticu 1979. godine.
Mildura je bila poznati proizvođač suhog grožđa. Od ukupne australske proizvodnje, ona je zastupljena sa 75 posto.
"Kako su godine prolazile, mukotrpan rad moje supruge i mene urodio je plodom. Najviše smo brinuli da nam se kćer i sin ne muče u životu poput nas. Školovali smo ih oboje. Sin je direktor u našem motelu, a kći nastavnica. Kada smo 1971. drugi put boravili u domovini, naša kćerka zanimala se za svoj materinski jezik, pa je nekoliko mjeseci pohađala i seminare hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, što je za nas roditelje značilo veliku radost", naglasio je Franjo Grivec, otkrivši kako je godinama bio aktivan u našem društvu.
"Odmah po dolasku u Australiju, još 1938. godine, shvatio sam da se mi iseljenici moramo okupljati, kako bismo ostali povezani s rodnim krajem. Tako sam već 1939. postao tajnikom našeg društva 'Matija Gubec' u Milduri osnovanom 1936. Pitam se, da se za svih tih 40 godina koliko živim daleko od zavičaja nisam družio s našima, kako bismo zadržali jezik, običaje i vezu sa starim krajem? Nekada smo mi iz 'Matije Gupca' pomagali staru domovinu (u ratu i nekoliko godina kasnije), ali danas ne treba više slati pakete i novac, nego nešto drugo. Mi i dalje moramo ostati udruženi, okupljeni u dalekom svijetu, održavati vezu s domovinom, jer jednog dana kada nas neće biti, neka naša djeca i unuci znaju odakle su, tko su i što su", istaknuo je naš sugovornik, kojem je ovo treći posjet domovini, a svaki od njih posebno je doživio.
"Sva tri dolaska zbila su se u posljednjih 18 godina. Iskreno rečeno, cijelu zemlju doživljavam kroz promjene svog rodnog sela. A te promjene su ogromne. Jer, tko je još 1960., kada sam prvi put posjetio domovinu, mogao i sanjati da će moji u Donjem Vidovcu, u Međimurju, imati takvu modernu mehanizaciju po poljima, televizore po kućama... Sjećam se, kad sam odlazio u Australiju, iz 600 kuća našeg mjesta svega je petero djece otišlo na više škole. A danas, u tisuću kuća našeg mjesta, svega je petero koji ne idu u više škole. O napretku mjesta znali smo, doduše, već i u Australiji, ali nije to ništa dok ne vidiš sve vlastitim očima. Veliko uzbuđenje doživio sam pri ovom posljednjem susretu s rodnim mjestom. Možete i zamisliti kako mi je srce drhtalo kada sam prisustvovao nesvakidašnjoj svečanosti u svom rodnom Vidovcu. Dana 17. rujna 1978. godine slavili smo 50. obljetnicu prvog školskog dana u vidovečkoj osnovnoj školi. Okupili smo se s raznih strana, pa je bilo dosta nas koji smo na tu proslavu došli i iz daleke Australije. Na proslavu je stigla i naša nekadašnja učiteljica, Marija Klarić. Sjeli smo u školske klupe, učiteljica je uzela imenik u ruke i prozivala nas redom... Svi smo zaplakali, vratilo nam se svih tih 50 godina unatrag, vratili se đački dani, cijelo djetinjstvo", zaključio je Franjo Grivec u intervjuu 1979. godine.
M. Greblo
