Kao mladić otišli ste iz rodnog kraja i cijeli život i radni vijek proveli u Kanadi. U poslovnom smislu ostvarili ste veliki uspjeh i za tamošnje prilike. Kako i zašto ste se odlučili na odlazak iz Hrvatske?
Rođen sam u Lovincu, malom mjestu u Lici. Tamo sam završio četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri u Gospiću. Kako je to bilo vrijeme seljačkih zadruga i agrarne reforme, život na selu nije nudio perspektivu za budućnost. Godine 1958. stigao je u posjet starome kraju, Lovincu, stric iz Amerike. Iako je i sam imao osmero djece, odlučuje me povući k sebi. Uspijevam dobiti putovnicu s dopuštenjem za posjet i 1959. odlazim u Sjevernu Ameriku. Moj otac živio je i radio u Kanadi. Poginuo je tri godine nakon moga rođenja 1944. godine, a kako je imao državljanstvo Kanade, o kojem mi kod kuće ništa nismo znali, automatski sam ga i ja dobio i na osnovi toga imao sam zakonsko pravo useliti se u Kanadu kao kanadski državljanin.
Kakav je bio vaš život u Kanadi šezdesetih godina?
Živio sam u zapadnom dijelu Toronta, kamo je dolazio velik broj mladih, a 1961. godine među nas dolazi svećenik Dragutin Kamber koji je snažno utjecao na moj život. Bio je inteligentan, komunikativan i konstruktivan. Okupljao je sve nas došljake, a posebno je bio posvećen mladima. Govorio nam je da u životu treba raditi, graditi i ostvarivati. Uvijek je posebno isticao kako će biti nužno, ako želimo imati slobodnu domovinu Hrvatsku, prije svega ostvariti duhovno jedinstvo svih Hrvata. To je značilo da treba odbaciti sve ono što nas dijeli, na primjer ideološke razlike, posebice one koje smo naslijedili poslije Drugog svjetskog rata. Bio je velik čovjek koji je svojim idejama i radom u hrvatskoj zajednici utjecao na velik broj ljudi. Mnogi Hrvati u Torontu, uključujući i mene, postali su vrlo uspješni, možda baš zato što smo slušali njegove savjete. Poslije smrti na njegovo mjesto iz Hrvatske dolazi velečasni Josip Gjuran, koji je također bio sposoban svećenik i veliki rodoljub.
Hrvatska zajednica u Torontu slovila je za jednu od najaktivnijih zajednica u iseljeništvu, a i danas ima tu reputaciju. Možete li nam u kratkim crtama opisati svoje aktivnosti u to doba?
Bili smo najaktivnija useljenička zajednica s tri kulturna doma koji su bili središta okupljanja. Bio sam aktivan član crkvenog odbora katoličke mladeži i u upravi Nogometnog kluba Toronto-Croatia, koji sam i financijski podržavao. On je postao jedan od najuspješnijih klubova u kanadskoj nogometnoj ligi.
Osim sportskih, možete li nam navesti neke druge aktivnosti i uspjehe hrvatske zajednice ili njezinih pojedinaca na Zapadu?
Prije svega spomenuo bih osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo, u istoimenom gradu nedaleko od Toronta. Čim su me kontaktirali iz inicijalnog odbora, odlučio sam donirati 100 tisuća kanadskih dolara. Odmah sam animirao naše ljude, uglavnom svoje prijatelje, za koje sam znao da će bez problema financijski podržati ovaj projekt. Tako su mi Jure Balen, Jakov Dida Krpan i njegova kći Neda Ristovska obećali dati po 50 tisuća dolara. Za samo dva sata osigurao sam 250 tisuća kanadskih dolara za osnivanje Katedre. Predsjednik novoosnovane Zaklade za hrvatske studije u Kanadi bio je Gojko Sušak. Nekoliko godina kasnije, 1988. održan je banket na kojem su se službeno prikupljale donacije za osnivanje Katedre, kada je uz obećanih 250 tisuća prikupljeno ukupno milijun kanadskih dolara. Na večeri su bili i ugledni gosti iz Hrvatske, a među njima i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Zvonimir Šeparović i ministrica za kulturu provincije Ontario Sheila Copps.
Na svečanoj večeri koja je organizirana u Torontu za izgradnju Nacionalne sveučilišne knjižnice (NSK) u Zagrebu donirali ste sto tisuća kanadskih dolara. Preko vaše zaklade John Zdunic Charitable Foundation financirali ste i nabavu hrvatskih knjiga za sveučilišnu knjižnicu u Torontu. Koji je bio vaš motiv?
Sjećam se da smo 1985. godine u Torontu organizirali svečanu večeru s ciljem prikupljanja donacija za izgradnju i opremanje NSK. Donirao sam tada sto tisuća kanadskih dolara, a tadašnji ravnatelj NSK Pero Piskač, koji je bio prisutan na toj svečanoj večeri, obećao mi je da ću, prema kriterijima NSK, za uplaćenu donaciju moći urediti jednu prostoriju i nazvati je po svome didi. Takav je običaj u Sjevernoj Americi jer tako sveučilišta i knjižnice prikupljaju donacije. U Zagrebu se nisu držali dogovora i nije bilo ništa od toga. Zatim sam Sveučilišnoj knjižnici u Torontu, John P. Robarts Libraryju, najvećoj u Kanadi i četvrtoj po veličini u Sjevernoj Americi, preko svoje zaklade osigurao 250 tisuća kanadskih dolara za nabavu hrvatskih knjiga prema prijedlogu i selekciji NSK iz Zagreba. Tako je to trebalo biti, no John P. Robarts Library nije uspio dobiti traženo, popis hrvatskih knjiga iz NSK, za koje je novac bio pripremljen. Kontakt s NSK zbog nekih misterioznih razloga nikada nije uspostavljen, a trebali su samo dati popis knjiga, hrvatskih knjiga, i tako predložiti knjižnici u Torontu koje knjige kupiti novcem koji sam osigurao. Samo sam htio da se što veći broj građe o hrvatskoj povijesti, jeziku i kulturi nađe na policama sveučilišnih i javnih knjižnica diljem Sjeverne Amerike.
Dosta ste donacija dali za izgradnju mnogobrojnih hrvatskih katoličkih crkvi u Torontu i okolnim mjestima...
Donirao sam 50 tisuća kanadskih dolara za izgradnju crkve u Oakvilleu, koje se nalazi 45 kilometara od Toronta, i kao graditelj izgradio sam je bez naplate, a taj iznos bio bi mnogo veći od moje donacije. Tada je tamo bio župnik mons. Juraj Jezerinac. Zatim sam 1400 četvornog metara granita i mramora ugradio u uređenje poda crkve u Norvalu. Za to sam utrošio 350 tisuća kanadskih dolara. Znate, nepisano je pravilo u Kanadi da, ako radite u poslovnom svijetu, zarađujete i uspješni ste, trebate pomoći i društvenoj zajednici u kojoj živite i radite, što uključuje pružanje pomoći crkvi, ulaganje u škole i obrazovanje, sport i kulturu. Uz ostalo, prvi put sam 1989. godine nabavio računalnu opremu za programirano zvonjenje zvona na crkvi sv. Mihovila u mome rodnom Lovincu, ali sam 1995. godine ponovno uložio u istu opremu za automatsko zvonjenje i u nova zvona koja su bila rastaljena jer je crkva u Domovinskom ratu, kao i cijelo selo, bila do temelja spaljena i uništena.
Jeste li bili član ijedne političke emigrantske organizacije ili pokreta?
Do 1991. godine, kada prihvaćam ideje i program dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, nisam bio član nijedne političke stranke, iako sam uvijek pomagao svima koliko sam mogao. Nisam se nikada dvoumio oko toga da sudjelujem u antijugoslavenskim prosvjedima koji su uglavnom organizirani ispred jugoslavenskih diplomatskih predstavništava ili na glavnim gradskim trgovima. Sjećam se kako me je 1987. godine na gradilištu u južnom dijelu Mississauge posjetio Marin Sopta i predložio mi da organiziramo dolazak dr. Franje Tuđmana u Kanadu. Prema sjećanjima na ono što nam je govorio velečasni Kamber, bila je to jedinstvena prilika za kontakt iseljene i domovinske Hrvatske. Za konačan dogovor da organiziramo dolazak dr. Tuđmana u Kanadu Marinu Sopti i meni trebalo je manje od pet minuta. Kasnije smo dr. Tuđmanu Marin Sopta i ja uspjeli organizirati tri predavanja na York sveučilištu i Sveučilištu u Torontu. Ključna godina je bila 1987. kada su nam se pridružili Ante Beljo i Gojko Šušak, ali najveći posao oko organizacije dolaska dr. Franje Tuđmana obavio je Marin Sopta. Samo godinu dana kasnije dr. Tuđman je ponovno posjetio Hrvate Kanade i SAD-a, gdje je ukupno održao 11 predavanja na raznim sveučilištima i hrvatskim zajednicama. Sva su snimljena. Na osnovi tih snimaka dao sam tiskati brošuru koja je slana po cijelom svijetu.
Jedan ste od najuspješnijih hrvatskih iseljenika, jeste li pokušali ulagati u hrvatsko gospodarstvo?
Nažalost, nisam ništa uspio ulagati iako sam pokušao nekoliko puta. Možda je krivnja na meni jer ja ne znam poslovati na hrvatski način. Ne želim kritizirati niti govoriti o svojim negativnim iskustvima i pokušajima poslovanja u Hrvatskoj. Naime, iz Lijepe Naše još uvijek dolazi previše negativnih vijesti, no ja nisam odustao od toga da jedan dan uložim ozbiljan kapital. Poznata su mi pravila igre graditeljstva i procesa gradnje, koje smo uspješno obavljali posljednjih 40-ak godina u Kanadi, gdje smo izgradili više tisuća kuća, a ovdje mi treba više od četiri godine da izgradim kuću za odmor. Ne treba ništa izmišljati novo. Kopirajmo uspješne primjere. Ugledajmo se na Irsku, Izrael, Italiju, Portugal. Za sada kad god mogu dolazim s obitelji na odmor u Hrvatsku. Kupio sam stan u središtu Zagreba i izgradio kuću uz more. To su također ozbiljna ulaganja. Bih li mogao više? Svakako bih. Bit će, vjerujem, prilike i vremena za to, a možda će to učiniti naraštaj iza mene.
Tanja Trošelj Miočević
