Za vrijeme Drugog svjetskog rata obitelj Špire Markova iz Murtera, Mirkova oca, izbjegla je pred talijanskim fašistima u sjevernu Hrvatsku (Daruvar), u dio ondašnje NDH koji nije bio pod talijanskom okupacijom od 1941. do 1943. godine.
Iz Daruvara obitelj Markov vraća se nakon rata 1945. u južnu Hrvatsku (Šibenik), no zbog tamošnje jugosrpske i velikosrpske diktature emigrira u Venezuelu 1955. Mladi Mirko brzo se prilagođava u tadašnjoj Venezueli, pohađa srednju tehničku školu i 1961. kreće na Pomorsku akademiju na nagovor bivšeg hrvatskog domobranskog glavnostožernog puk. Ivana Babića, koji je 1944. prešao na savezničku stranu.
Nakon kružnog krstarenja Pacifikom na razaraču "Zulia" 1965. dobiva licencijat iz pomorskih znanosti i čin zastavnika/poručnika korvete. Od tada je služio kao operativni časnik u floti razarača, patrolnih brodova, transportnih brodova i remorkera te dvije godine kao zapovjednik prvoga kadetskog odjela na Pomorskoj akademiji.
Godine 1976. zapovjednik je patrolnoga broda "Constitución" (P-11) čije je geslo "facta non verba" odredilo i njegovu karijeru. Sljedeće je godine u službi na Pomorskoj akademiji i priprema se za niz tečajeva u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje 1981. dobiva naslov magistera u operativnim istraživanjima u Pomorskome poslijediplomskom učilištu (Monterey, Kalifornija).
Godine 1983. vraća se u flotu kao kapetan dozapovjednik na misilističkoj fregati "Admiral García" (F-26). Sljedeće godine unaprijeđen je u čin kapetana bojnog broda te postaje tijekom sljedećih dviju godina njezin zapovjednik. Ova fregata klase "lupo" jedan je od šest brodova insignija venezuelanske mornarice.
Godine 1987. postaje zapovjednik eskadre fregata i za vrijeme te asignacije dogodio se incident u kojem kolumbijska korveta "Caldas" ulazi u venezuelanske teritorijalne vode i biva nakon ultimatuma prisiljena napustiti venezuelansko područje.
Sljedeće godine postaje doravnatelj Pomorske akademije Venezuele, a 1989. unaprijeđen je u čin kontraadmirala. S admiralskim rangom postaje šef glavnog stožera mornarice, ravnatelj u ministarstvu obrane te je 1995. nakon 34 godine službe umirovljen.
U vrijeme Domovinskog rata javila se ideja da dođe u Hrvatsku u vezi s obranom hrvatske istočno-jadranske obale. No upravo tada dolazi do potpisivanja Daytonskoga mirovnog ugovora 1995. kojim prestaje hrvatski Domovinski obrambeni rat pa tako izostaje i njegov dolazak u Lijepu Našu.
Godine 1996. prihvaća ponuđeno mjesto generalnoga ravnatelja sektora vodoprometa u venezuelanskome ministarstvu prometa i veza, no već 1997. odlazi u mirovinu i češće posjećuje Hrvatsku.
Umro je u Caracasu 22. lipnja 2016. u svojoj 73. godini ostavivši za sobom suprugu i dva odrasla sina te rodbinu i mnogobrojne prijatelje. Kontraadmiral Mirko Markov ostat će u sjećanju mnogih Hrvata iseljenika kao čovjek čvrstog karaktera i morala, vrsni profesionalac i veliki hrvatski rodoljub i domoljub, koji je doživio slobodu hrvatskoga Jadrana od Istre do Kotora, za kojom je za života toliko žudio.
Zdravko Sančević
