Naslovnica Priče Večernjakova iseljenička turneja: Chicago

Vratili bi se kući samo da su imali novca za zrakoplovne karte

Bez obzira na sav obiteljski i profesionalni uspjeh, Đurđica se često sjeti neprospavanih noći i čežnje za voljenim zavičajem
25. svibnja 2016. u 16:40 18 komentara 10508 prikaza
Ziman
Foto: Obiteljski album
Pogledajte galeriju 1/29

Datum koji Đurđica i Zlatko Ziman nikad neće zaboraviti je 28. rujna 1970. godine. I danas ga se sjećaju kao da je bio jučer, i danas ga izgovaraju uglas. Jer, tad je počeo njihov drugi život.

Bila bi ovo priča, možda i poput većine drugih, o odlasku i želji za boljom budućnošću, da se u međuvremenu nije pretvorila u veliki životni uspjeh.

"Kad sam došla u Ameriku više sam na sve gledala kao na godišnji odmor. Nisam se bojala ničega, možda zato što sam bila mlada. No, znala sam da ne možemo opstati u domovini s djetetom jer nismo imali ni posla, ni škole", kaže naša sugovornica.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

Durđicu i njezinog supruga Zlatka u Chicagu nisu dočekali med i mlijeko. Morali su što prije pronaći posao, naučiti engleski jezik i uklopiti se u novo okruženje.

"Na početku je bilo dosta problema jer smo izgledali vrlo mlado. Naši ljudi su ovdje uglavnom radili na održavanju zgrada. Kad bi mi došli na razgovor za posao, gazda je mislio da nismo sposobni", priznaje Đurđica.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

I tad je Zlatko odlučio nastaviti školovanje. Bio je svjestan kako ništa u životu ne dolazi jednostavno.

"Bili smo svjesni da ćemo sami morati napraviti život jer nam ga nitko neće pokloniti. Žrtve je bilo puno. Radili smo sve moguće poslove, štedjeli. No, Đurđica nije rekla kako smo već u prvih pet godina kupili svoju zgradu s 15 stanova. Ona nam je bila početak svega ovog što danas imamo".

Malo po malo stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Zimanovi su mogli napustiti dobro plaćen posao i posvetiti se vlastitom.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

"Jedan mladi Talijan posudio nam je novac bez pismenog jamstva. Dug smo mu vratili za godinu dana, a naša zarada je iznosila 80 tisuća dolara", prisjeća se Zlatko.

"To je onda bio novac, 1975. godine to je bila velika zarada", dodaje Đurđica.

Iako im je posao sa zgradama dobro išao, Zimanovi nisu ništa prepuštali slučaju. Zlatko je postao državni službenik, a Đurđica je zaboravila što znači imati slobodnog vremena.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

"Noću sam radila, a danju išla u školu za frizerku. I brinula o dvoje djece", priznaje Đurđica.

Njezin suprug i danas prati situaciju u Hrvatskoj. Za tempo života Sjedinjenih Američkih Država kaže da je toliko različit od europskog.

"Mladi ovdje nemaju puno slobodnog vremena, znam po svojoj djeci. Da oni nemaju nas, ne znam kako bi se snašli. To nije pitanje novca, nego vremena. Oni odlaze u 7 sati, a vraćaju se u 18 sati".

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

"Jesam li emotivno vezan za Hrvatsku? Pa ja volim tu zemlju, to je moj narod. Bi li se ikad vratio? Ne! Nema šanse! Ovdje su mi djeca, ovdje su mi unučad. Ovdje smo napravili svoje karijere, ovdje imam stotinu puta više prijatelja nego što bih sada imao u Hrvatskoj. Mi smo odrasli zajedno, ujedinili se i bili prijatelji kad nam je to prijateljstvo najviše trebalo. Sad je ono izraslo i u nešto veće, u poštovanje. Lijepo je doći u zajednicu kad imamo hrvatske svatove. To je veselje svih nas, ne samo obitelji koja udaje ili ženi. Ali, isto tako lijepo je otići na naše sprovode. Imali smo jedno pet-šest njih da ti pamet stane, da se ponosiš što si Hrvat".

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

Bez obzira na sav obiteljski i profesionalni uspjeh, Đurđica se često sjeti neprospavanih noći i čežnje za voljenim zavičajem.

"U prvih pet godina vratili bi se kući samo da smo imali novca za zrakoplovne karte".

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

Ziman vjeruje kako su promjene zakon života. Mlade koji planiraju napustiti domovinu uvijek će pitati jesu li posve sigurni!

"Ako vam je novac jedini cilj u životu, možete otići, ali ako imate nešto veće, morat ćete dvaput razmisliti. Uvjeren sam da se u svakom društvu nešto može napraviti, no treba se žrtvovati. Ja sam došao iz malog mjesta gdje su podcjenjivali seljaka, ali sam uvjeren da je taj seljak mogao živjeti dvostruko bolje".

Tijekom godišnjeg odmora u Hrvatskoj, Zlatko je osjetio da više nije onaj mladi dečko iz Požege.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

"Ovdje su drugačije navike rada. Ako bi u Hrvatskoj samo tu naviku promijenili, sve bi bilo bolje. Čovjek se mora žrtvovati, treba naći drugi smjer. To nisam osjetio tamo, već sam se promijenio, već smo mi vidjeli da pripadamo nekom drugom društvu, ali dapače osjetio sam i od njih rezerviranost. Gledali su nas kao strance. 'Došli su Amerikanci', ali nismo mi Amerikanci, ja sam ovdje 45 godina, ja sam još uvijek Hrvat".

Hrvatski iseljenici sa sobom su ponijeli tradiciju, kulturu i običaje. Vjeru nikad nisu izgubili, a crkva je uvijek bila njihov drugi dom.

U crkvi su nalazili buduće prijatelje, poslove i supružnike. Rame za plakanje i riječi ohrabrenja.

Ziman | Autor : Obiteljski album Foto: Obiteljski album

Franjevac Jozo Grbeš već 24 godine sa svojim sunarodnjacima dijeli dobro i loše. Od rođenja do smrti pa preko pakla od života do američkog sna.

Bez obzira na razne ljudske sudbine, sve hrvatske iseljenike najčešće veže samo jedna riječ, toliko blizu srca, a opet udaljena beskrajno...

"Domovina, domovina ih tišti. Rekao bih da su Hrvati podijeljene duše. Najveći dio naših ljudi otišao je silom iz domovine. Bez obzira ekonomskim progonom, ili nije bilo posla i opstanka, ili politički. Prema tome, ljubav prema zemlji Hrvatskoj ostala je trajno u njima. Mnogi Hrvati fizički žive ovdje, ali su stalno doma", zaključio je Jozo Grbeš, kustos hrvatskih franjevaca za Sjedinjene Američke Države i Kanadu.

  • Avatar Oneill
    Oneill:

    I sam sam prove cjeli život u USA vratijo sam se prije tri godine imao sam Hotel 500 kreveta Marinu sa 600 vezova i Golf igralište 38 godina svaki dan radil sa mojom obitelji 18 sati dnevni a uvjek mašto ... prikaži još!to gdje su moji roditelji rodjeni želio bih tamo kadkad tamo Živjeti to sam i napravio a to mi je najveća greška koju sam u životu napravio radne navike stil života su ovdje nevrjedne familija se podmladila i nepoznajemo se tu gdje živim sve tuđina ako pozoveš nekoga na kolače i kafu pitaju Zašto nema se prijatelja a sada mi je kasno da se opet vracam u USA.

  • muh:

    Njihova sreča da niso imali novca za karte.

  • braveheart11:

    steta za danasnju Hrvatsku da ne iskoristimo iskustvo tih ljudi. ocigledno se bojimo izgubiti socijalisticki mentalitet koji je duboko skriven u nama. to itekako iskoristavaju nasi politicari pa svoje frustracije i kradje prikazuju kao komunizam ili fasizam. toga tamo nema. ... prikaži još! radis i boris se. danas je takav zivot u vecini zemalja.