Dr. Dinko Anzulović Mirošević rođen je Splitu, a u Padovi živi već skoro 30 godina. Završio je studij medicine, zatim doktorat iz kardioloških znanosti te specijalizaciju iz kardiologije. Objavio je više znanstvenih radova na padovanskom Sveučilištu. Koautor je nekoliko udžbenika iz kardiologije, a pisao je i poglavlja u više udžbenika izdanih na padovanskom Sveučilištu.
Osim u Padovi, radio je u Düsseldorfu, Bristolu i Modeni. U rehabilitacijskim centrima na jezeru Garda te u Abano Termama bavio se kardiološkom rehabilitacijom, termalnom medicinom i medicinskim turizmom. Taj njegov put bio je određen i obiteljskom tradicijom.
Njegov šukundjed Nikola Mirošević diplomirao je medicinu još 1848. godine u Padovi, a kirurgiju 1849. U to doba bile su odvojeni studiji medicine i kirurgije. Jednom prilikom dr. Anzulović Mirošević u arhivi padovanskog sveučilišta našao je diplomski rad svoga šukundjeda pisan na latinskome jeziku.
Prva služba na koju ga je tadašnji car poslao bio je Knin jer je tamo nedostajalo liječnika. Nakon toga odlazi na Korčulu, gdje je nastavio s medicinskim radom. Medicinom su se bavili i Dinkov pranono Petar i nono Dinko po kojem je i dobio ime. Nono Dinko bio je dugogodišnji direktor Splitskih toplica, a isticao se radovima iz reumatologije, prvi se počeo baviti akupunkturom u našim krajevima (od 1930.) te prvi postavio hipotezu da je car Dioklecijan sagradio palaču, budući nukleus Splita, zbog izvora ljekovite sumporne vode.
Nona Marija Bogdanić Mirošević bila je prva žena doktor medicine iz Starog Grada na Hvaru. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, dr. Dinko Anzulović Mirošević odlučio se za studij medicine u Padovi.
Drugi njegov djed bio je Stjepan Živko Anzulović, profesor Pravnoga fakulteta i profesor Teorije države i prava čiji se udžbenici i danas koriste. Otac dr. Anzulovića Miroševića, Boris Anzulović, bio je profesor strojarstva i dekan splitskog fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje te osnivač splitskog veleučilišta, a majka Meri Mirošević Anzulović profesorica na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu.
Dr. Dinko Anzulović Mirošević radi kao specijalist kardiolog u Padovi i surađuje na znanstvenim projektima pri Sveučilišnoj bolnici s profesorom Sergiom Dalla Voltom. Susreli smo ga na godišnjem okupljanju Hrvata Italije i porazgovarali o njegovim korčulanskim i splitskim korijenima...
Ugledni ste kardiolog u Padovi. Koja Vam je uža specijalnost?
Trenutačno se bavim kliničkom kardiologijom i neinvazivnim kardiološkim ispitivanjima. Moja specijalnost je zatajenje srca, a uz kliniku najviše sam se bavio ultrazvukom srca, magnetnom rezonancijom te CT-om. To područje istraživanja je izolirano i nije predmet velikog zanimanja liječničke struke, no svakako je značajno za budućnost kardiološke dijagnostike, da se iz jednog uzorka krvi dozna puno toga. Već sad imamo nekoliko parametara koji mogu gotovo sto posto isključiti infarkt ili zatajenje srca, a koji su ušli u standardnu upotrebu i taj će se broj povećavati.
Studirali ste medicinu u Padovi, no nakon studija niste se vratili u Hrvatsku?
Trebalo mi je skoro sedam godina za priznanje specijalizacije u Hrvatskoj. Najprije sam nostrificirao diplomu na riječkom sveučilištu koje ima kontakte sa Sveučilištem u Padovi i gdje su upoznati sa situacijom na talijanskim sveučilištima pa nije bilo problema. Nakon priznatog doktorata, tražio sam priznanje specijalizacije od nadležnog Ministarstva i Komore. U sedam godina dvaput su mi odbili priznati specijalizaciju jer je bila izravno iz kardiologije, a u Hrvatskoj je to tada bila subspecijalizacija iz interne medicine. Nakon ulaska Hrvatske u EU, silom zakona su je morali priznati. Međutim, Hrvatska liječnička komora odbila mi je upisati specijalizaciju bez ponovnog prilaganja gomile dokumenata. Tako je trebalo još dvije godine za odobrenje licencije. Napokon sam je dobio od Hrvatske liječničke komore i sada konačno mogu raditi u Hrvatskoj.
Stalno se pozivaju mladi ljudi da se nakon studija vrate u Hrvatsku? Ima li uvjeta za to? Što im treba ponuditi?
Naše Ministarstvo zdravstva mora riješiti elementarne probleme kako bi počelo dobro funkcionirati. Ako čovjek preda neku molbu, onda mora znati da će u roku od dva ili tri mjeseca dobiti nekakav odgovor. Naši liječnici su traženi u svijetu, vrlo su kvalitetni i normalno je da će otvaranjem tržišta doći netko i pokupiti "kremu". Nije stvar samo u novcu, nego liječnicima kao i svim ostalim strukama treba omogućiti da žive i rade normalno. Još uvijek imam volje za povratak, ali nakon što te "vozaju" godinama, izgubite svaku volju. Iza tih birokratskih prepreka stoji nesposobnost, želja za protekcionizmom i statusom quo jer u suprotnom ugrožavaš svoju poziciju.
Iseljavanje mladih je veliki problem u Hrvatskoj. Kako ih zadržati?
Prije nego što krenu trebalo bi ih upozoriti da dobro razmisle i stave na papir "pro" i "contra". Moj odlazak van vezan je uz obiteljsku tradiciju, zainteresirala me kardiologija, imao sam mentora, jednog od najboljih svjetskih kardiologa, to je bio profesor Sergio Dalla Volta. Bio je užitak raditi i istraživati s njim. Zbog ljubavi prema kardiologiji ostao sam toliko dugo u Padovi i stalno se vraćao u taj grad. Ovdje mi je omogućeno raditi na vrhunskoj razini. Moj motiv za studij i ostanak u Padovi nije bio ekonomske prirode. Činjenica je da su plaće liječnika u Hrvatskoj manje nego u Italiji, ali i u cijeloj Europi su manje nego u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Međutim, trend je da se plaće liječnicima smanjuju u mnogim zemljama. U Italiji je specijalist prije 30-ak godina zarađivao 20 radničkih plaća, a danas zarađuje dvije. Mladim ljudima bih preporučio da, ako imaju veliku ljubav prema nečemu, neka je prate. Svakako bih preporučio mladom čovjeku da provede godinu do dvije u inozemstvu i da se nakon stjecanja iskustva vrati u Hrvatsku. Treba uzeti u obzir i mogućnost zarade, ali i puno veće troškove nego u Hrvatskoj. Osim toga, svakome tko s diplomom Ekonomskog fakulteta želi otići peći krumpiriće u Irsku preporučujem da radije pođe to raditi – u Dalmaciju. Možda će manje zaraditi, ali će biti među svojima. Jedno je upoznavanje svijeta i stjecanje iskustava i odlazak tamo gdje se može vidjeti što se radi na boljoj ili kvalitetnijoj razini, a nešto drugo jest stalno otići iz zemlje. Ne opravdavam one koji kažu kako u Hrvatskoj ništa ne valja. I ovdje možete čuti na ulici da u Italiji ništa ne valja. Studentima u svakom slučaju preporučujem da što više putuju i rade na što više mjesta, no prije trajnog iseljenja moraju dobro promisliti.
Razmišljate li o povratku u Hrvatsku?
Želio bih se vratiti i to prije mirovine, u sljedećih pet godina, a Split bi mi bila najbolja opcija. Često idem u Split ili Zagreb, radim povremeno u jednoj poliklinici gdje "držim" kardiologiju. Nakon zaključenja istraživanja u Padovi, nadam se povratku u Hrvatsku. Najjači motiv za povratak je ipak moja Petra iz Korčule, trenutačno sa zagrebačkom adresom, tako da se put kući bilo u srednju ili južnu Dalmaciju čini prilično zacrtanim.
Pratimo li mi u Hrvatskoj razvoj svjetske medicine?
Po mojim procjenama, u Hrvatskoj pacijenti mogu dobiti skoro pa jednak tretman kao vani. Hrvatski liječnici su na vrhunskoj razini i većina ih se školovala vani bar kraće vrijeme ili su išli na usavršavanje. Može postojati problem organizacije i nedostatka sredstava. Problem je i u birokratskim ograničenjima. Ako analitičke instrumente koji su vrlo precizni, a dostupni liječnik ne može upotrijebiti jer je protuzakonito, to predstavlja zaista problem. Tada to nije problem medicine kao struke, nego administracije. Ako se smanje nesuvislosti u administrativnim ograničenjima, mislim da bismo u Hrvatskoj kao i u Italiji mogli imati bolju zdravstvenu skrb s istim sredstvima.
Anđelka Kelava
