Kada je u proljeće 2008. tadašnji američki predsjednik George Bush posjetio Zagreb i na Markovom trgu Hrvatsku nazvao istinskim partnerom, naglašavajući kako "Naše zemlje razdvajaju tisuće milja, ali ujedinjuje nas duboka vjera u Boga i blagoslov slobode", vjerojatno nije ni znao da Hrvate i Ameriku vežu stoljetne veze, starije i od prvih masovnih iseljavanja iz Dalmacije na taj kontinent.
Međutim, toga je duboko svjesna nekolicina američkih povjesničara hrvatskog podrijetla koji su se bavili spomenutom problematikom, poput Georgea Prpicha ili Adama Eterovicha.
Ugledni profesor Prpich, čija je knjiga "The Croatian Immigrants in America" iz 1971. postala nezaobilazno štivo na američkim sveučilištima, a čiji sam prijevod imao čast promovirati u Zagrebu, bio je redoviti profesor povijesti na Sveučilištu John Caroll u Clevelandu gdje je i umro 2009.
Eterovich, podrijetlom Bračanin, istraživanjem hrvatskih korijena u Americi bavio se iz hobija, ali je kopajući po arhivima i knjižnicima diljem SAD-a uspio pronaći i objaviti više zanimljivosti o našim ljudima nego ijedan drugi znanstvenik.
Zahvaljujući njemu znamo da su Hrvati bili prilično aktivni na Divljem zapadu, da su sudjelovali u američkom građanskom ratu, da su stoljećima bili aktivni u američkoj politici...
A kao trajan spomenik na prva stoljeća iseljavanja u Ameriku i snalaženje na Divljem zapadu i danas u srcu San Francisca, u jednoj od "najskupljih" ulica tog grada - ulici Kalifornija, na broju 240 radi Tadich grill, najstariji restoran u Kaliforniji kojeg su u doba zlatne groznice (1849.) otvorila trojica hrvatskih iseljenika: Nikola Budrovich, Frano Kosta i Antonio Gasparich.
Ime je dobio po kasnijem vlasniku Johnu Tadichu koji je doselio u Kaliforniju 1871. Ovo je službeno treći najstariji restoran u Sjedinjenim Američkim Državama koji u kontinuitetu radi do danas.
Pritom uopće nije promijenio puno vlasnika. Naime, John Tadich prodao je dobro uhodani posao braći Buić iz Dubrovnika 1928., a restoran je i danas u vlasništvu te obitelji.
Želite li kušati neki od ribljih specijaliteta po kojima je poznat morat ćete rezervirati danima unaprijed ili satima čekati u redu budući da je jedan od najpopularnijih restorana u San Franciscu, u koji rado zalaze poslovni ljudi.
Kolumbovi mornari i mudri dubrovački diplomati
Povjesničar Eterovich, s kojim sam svojedobno radio intervju, nekoliko godina prije nego što je umro 2013., u njegovom domu u San Matteu tvrdio je da se čak na Kolumbovim brodovima nalazilo nekoliko dubrovačkih mornara.
I ugledni povjesničar Dubrovčanin Franjo Marija Appendini, početkom 19. stoljeća potkrijepljeno piše o sudjelovanju naših pomoraca u otkriću Amerike.
Istu tezu nadopunjuje i pomorski povjesničar Jozo Luetić koji je važne podatke svog otkrića još 1951. godine objelodanio na međunarodnoj pomorskoj manifestaciji, održanoj uz 500. obljetnicu Kolumbova rođenja u Genovi.
Njihove teze o Hrvatima među Kolumbovim mornarima potvrđuju i neki talijanski pisci...
A da su naši ljudi na vrijeme prepoznali potencijale buduće Amerike, govori činjenica kako su jedan od prvih naroda svijeta koji je pored neformalnih susreta njegovih mornara i iseljenika s prostranstvima Novog svijeta, stupio u diplomatski kontakt s vodstvom novostvorene američke države.
Bilo je to u desetljeću odmah nakon dana neovisnosti 1776. godine kad je, tada jedina slobodna i nezavisna država na ovim prostorima Dubrovačka Republika priznala nezavisnost i samostalnost SAD-a.
Sam diplomatski kontakt učinio je diplomatski agent Republike u Parisu Francisco Favi koji je u srpnju 1783. godine dogovorio nesmetanu plovidbu i pristanak dubrovačkih brodova uz obale SAD-a te isprosio Hrvatima sve one pogodnosti koje uživaju i lađe drugih nacija.
Kako su taj čin doživjeli Amerikanci i kako se odrazio na američki odnos prema Hrvatima u daljnjoj budućnosti možda najbolje svjedoče riječi bivšeg američkog predsjednika republikanca Richarda Nixona.
On je 17. prosinca 1991. u prestižnom američkom dnevniku Wall Street Journal dao otvorenu potporu priznanju novonastale hrvatske države.
Tom prigodom doslovce je izjavio: "Dok Njemačka i Europska zajednica kreću prema priznanju, SAD ne smije sjediti u zadnjem vagonu vlaka. Godine 1776. hrvatska grad-republika Dubrovnik bila je prva strana sila koja je uspostavila diplomatske odnose sa SAD-om. Hrvati su pokazali tada i hrabrost i uvjerenje. Vrijeme je da i mi pokažemo hrabrost svog uvjerenja".
I Jack London hvalio Hrvate!
Nakon europskog zauzeća Amerike i pionirskih priča o privlačnosti Novog svijeta, velik broj Hrvata pristigao je u Ameriku s prvim valom doseljenika tijekom 17. i 18. stoljeća.
Zanimljiv je podatak da su mnogobrojni Hrvati, koji su u Ameriku stizali u doba "klasičnog" doseljavanja - od 80-ih godina 19. stoljeća tamo zatekli ljude koji su im govorili da su njihovi preci došli na brodovima na kojima se vijorio barjak svetog Vlaha.
Znači da je bio razvijen stalni pomorski kontakt najslobodnijeg hrvatskog područja s američkim kontinentom.
Devetnaesto stoljeće je otvorilo nezaustavljiv val doseljavanja. O dodirima doseljenika iz hrvatskih krajeva s Amerikom postoji i dokumentacija koja čak zadire i u književne prikaze.
Tako slavni američki književnik Jack London 1849. godine u svome romanu "Mjesečeva dolina" opisuje uspješne hrvatske poljoprivrednike te spominje naše ljude kao poštene, marljive i poduzetne.
Naime, tijekom ranije američke povijesti ondje je pristigao najveći broj ljudi uglavnom bez naobrazbe, nekvalificiranih radnika, a ponajviše u potrazi trbuhom za kruhom. Radili su u različitim djelatnostima - kao rudari, ribari, poljoprivrednici, mornari, trgovci...
Zbog položaja i teških prilika u kojima su živjeli o njima uglavnom ne postoji dokumentacija. Najveći broj njih je umirao zaboravljen i nepoznat pa se danas o njima i njihovom konkretnom načinu života vrlo malo zna.
Obilna dokumentacija, međutim postoji o hrvatskim misionarima, putnicima i istraživačima, koji su vrlo obrazovani na europskim učilištima onamo počeli pristizati već u 17. stoljeću.
Osim što su bili duhovni pastiri doseljenom puku te navjestitelji Radosne vijesti domaćem "neobraćenom" stanovništvu - "Indijancima", misionari su bili aktivno uključeni u američki znanstveni, a djelomice i politički život.
Isusovac Ferdinand Konšćak (1703. - 1759.) iz Varaždina, neumorni misionar i svestrani istraživač, prvi je uspio dokazati da Kalifornija nije otok te je izradio njezin prvi zemljovid. Bio je veliki prijatelj, podupiratelj i proučavatelj indijanskog naroda.
Prema sudu povjesničara Konšćak je najveći pionir Kalifornije, osobito njezina južnog dijela, i jedan od značajnijih istraživača Sjeverne Amerike.
Misionar Josip Kundek (umro 1858.) utemeljio je američku državu Indianu...
Hrvati se ženili sa Slavenkama ili Irkinjama
Prvotne šokove u susretu s novim civilizacijama, rasama i kulturama, naši ljudi su brzo potiskivali.
Sudjelujući na početku i sami u američkom etničkom i kulturnom šarenilu oni su ponekad u prvoj, a gotovo u pravilu u drugoj generaciji postajali dijelom američke nacionalne sinteze.
Nikad se neće moći potpuno točno znati koliko je ljudi iselilo iz hrvatskih zemalja u pravcu Amerike, jer ispočetka nije bilo stalnih statističkih službi koje su pratile tu pojavu i o tome službeno izvještavale.
Međutim, većina demografa i povjesničara tvrdi da se samo u razdoblju od 1880. do 1914. godine iz Hrvatske u Ameriku iselilo oko pola milijuna ljudi, od čega je najveći broj završio u Sjedinjenim Američkim Državama.
Iseljavanje se u 20. stoljeću nastavilo nesmanjenom žestinom, što iz ekonomskih, što iz političkih razloga.
Društveni položaj naših iseljenika u novoj sredini bio je na početku vrlo težak. Stoga se kod ljudi javila potreba da se međusobno druže te da pomognu jedni drugima pa su brojne poteškoće svakodnevnog života nadomještali vrlo razvijenim društvenim životom.
Međusobno pomaganje Hrvati su zaticali i među pripadnicima drugih naroda pa su čak poprimali uspješnije takve načine u svome organiziranju.
Ponajviše su svoje uzore tražili u sebi sličnim etničkim skupinama s kojima su najviše i "komunicirali". To su slavenski doseljenici, Irci i ostali katolički narodi.
Tako postoje zanimljivi podaci kako su se Hrvati ponajviše i stupali u bračne odnose baš s pripadnicima tih skupina te nešto rjeđe s Meksikankama.
Međusobno pomaganje samih Hrvata u početku se odvijalo u lokalnim potpornim društvima i kulturnim ustanovama koje su bile i svojevrsna veza s domovinom.
Kad je gospodarska moć iseljenika porasla, počinju se graditi hrvatski domovi, koji su imali višenamjensku funkciju, od političkih okupljališta do kulturnih, zabavnih, rekreacijskih i športskih aktivnosti.
Usporedno s neformalnim okupljanjem, Hrvati u Americi utemeljili su nekoliko tisuća društava različitog značaja od kojih je najutjecajnija stoljetna Hrvatska bratska zajednica.
George Prpich u knjizi "The Croatian Immigration in America" donosi podatak o tri tisuće različitih društava koje su Hrvati utemeljili u Sjedinjenim Američkim Državama samo od 1880. do 1940. godine.
Hrvati su uistinu na američkom kontinentu ostavili dubok trag.
Međutim, iskreno se bojimo da će odmakom vremena mnoge činjenice padati u zaborav jer nisu ostale zapisane, objelodanjene i promovirane, a veličine poput Prpicha i Eterovicha, koji su nas na njih redovito podsjećali, otišli su u vječnost.
@ max..... Zašto bi se pisalo Prpić kada je on sam, u stvarnosti kao što kažes - Prpich. Čovjek je došao tamo, i kao većina ljudi, "amerikanizirao" svoje ime,tj prezime kako bi mu olakšalo mnogo toga..