"Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Mississippiju. Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumeniju čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saloona i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi..."
Tako bismo - posluživši se riječima Ljubomira Antića iz knjige Hrvati i Amerika - ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika na sjevernom i južnom američkom kontinentu.
Ta povijest obilježena je mnogobrojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti pa i ludosti naših predaka koji su - bježeći od neimaštine ili političkog terora pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine.
A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama gdje je kročila ljudska noga. Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Tihi ocean na američkom istoku, mogao bi uvelike promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako bi mogao uvelike pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Kolumba.
Hrvati na Kolumbovim brodovima?
No sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom 16. stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda na kojima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine.
Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag.
Neki povjesničari drže da se to dogodilo 1558. a neki spominju i druge godine. Međutim za ovu priču godina zapravo nije toliko bitna, jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da im se vrate.
Naime, takva putovanja u 16. stoljeću su bila uobičajena budući da su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi su nazivani jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi.
Na koncu više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492.
U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki, ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi koji su 40-ak godina kasnije, oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanokeu pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.
Prvi Englezi u Americi pronašli hrvatske tragove?
Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli "djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena", jer su svi ostali Indijanci bili izrazito tamni.
Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea.
Istraživači su u svojim zapisima kasnije spominjali svjedočenja samih Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea koje su kasnije odveli u Englesku gdje su naučili jezik te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima su kasnije nazvana dva mjesta na otoku Roanokeu. Njihovo svjedočenje se danas čini od neprocjenjive važnosti za razumijevanje legende o Croatan Indijancima.
Naime, ispričali su kako su neki bijelci dok su oni bili djeca doživjeli brodolom u blizini te kako su se neki od njih spasili. Kasnije su pokušali otploviti uz pomoć dva čamca koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima.
U svakom slučaju mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu tih brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Kasnije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White - trebao je postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu. Bilo je to 1587.
Tajna izgubljene engleske kolonije
Godinu dana kasnije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanokeu. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ukoliko se u međuvremenu presele.
Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis "Croatoan" urezan u koru drveta. Ako to pak bude u nuždi ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove s kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke ostao je zaprepašten, jer nije našao nikoga.
Naselje je bilo opustošeno i ograđeno tarabom od stabala poput utvrde. Na velikom stablu je pronašao urezan natpis CROATOAN, bez križa. Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom, među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega, ali ga je u tome spriječilo olujno nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o "izgubljenoj koloniji".
Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca koje su kasniji istraživači smatrali vrlo naprednima. Naime, godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Croatian Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci te da su znali "govoriti u knjigu".
Croatani - pleme mudrih Indijanaca
O prvim susretima Europljana s američkim kontinentom objavljena je 1955. u Londonu izvrsna knjiga urednika Davida Quinna "The Roanok Voyages 1584-1590". U njoj je moguće pronaći zapise prvih istraživača pa tako i Arthura Barlowea koji je veoma živo opisao susrete s Indijancima.
On piše kako su Croatani bili odlični trgovci te da su dobro poznavali bjelačko oružje što jasno govori o njihovom iskustvu s bijelcima. Quinn misli kako su se s njima možda susreli Španjolci koji su doživjeli brodolom, jer su Indijanci spominjali dva brodoloma - neki kršćanski brod koji se razbio na hridima te drugi brod s kojeg su spasili brodolomce.
Međutim, riječ je samo o pretpostavci, po kojoj i američki znanstvenici hrvatskog podrijetla poput Georgea Prpicha, Louisa Adamica i Josepha Rouceka s pravom tvrde kako su to uistinu mogli biti i hrvatski moreplovci.
U prilog njihovim tvrdnjama ide i natpis Croatan koji i najbolji jezikoslovci i stručnjaci za indijanske dijalekte teško mogu protumačiti pa otud ostaje jednostavno tumačenje kako je riječ o izvedenici tadašnjeg latinskog naziva hrvatskog imena.
Dr. David Phleps, jedan od vodećih stručnjaka za indijansku arheologiju koji je vodio iskapanja na otoku Hatteras, vjeruje da je današnji grad Buxton bio glavni grad Croatan Indijanaca.
On tvrdi kako je riječ o istaknutom plemenu povezanom s karolinškim Anglikancima. Dodaje da su odigrali značajnu ulogu u razdoblju prvog engleskog kontakta s novim kontinentom te tijekom kolonizacije koja je uslijedila. Naime, iako su doseljenici imali sukobe s gotovo sa svima indijanskim plemenima u tom dijelu Amerike, s plemenom Croatana ostali su u iznimno dobrim odnosima, a nerijetko su ta plemena i sama posredovala u sklapanju mira.
Atraktivna priča za turiste ili rješivi misterij?
Nažalost, već odavno nema Indijanaca na otocima Roanoke i Hatteras uz istočnu obalu Sjeverne Karoline. Odatle su premješteni zbog izgradnje američkih vojnih baza. Danas potomci Croatan Indijanaca žive u okrugu Robeson u južnom dijelu te savezne države oko rijeke Lumber, u mjestu Pembroke, pod zajedničkim imenom za više plemena - Lumbee, kako su službeno nazvani 1953.
Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.
Od 1887. imaju vlastitu školu Croatan Normal School gdje su se školovali njihovi učitelji, a iz koje se kasnije razvio i Pembroke State University. Posljednjih nekoliko desetljeća komunikaciju s njima, u ime hrvatske zajednice u SAD-u, održavaju hrvatski franjevci iz Chicaga, odnosno tamošnji Hrvatski etnički institut.
Jedan od franjevaca Robert Jolić, tijekom službe u Chicagu 2000. godine posjetio je otoke Roanoke i Hatteras u potrazi za Croatan Indijancima. Ondje se susreo s mnogobrojnim tragovima koji podsjećaju na to neobično pleme i izgubljenu englesku koloniju, a o tome je napisao i reportažu.
On svjedoči: "Dolazite li ovdje sa sjeverozapada lokalnom cestom br. 168 pa pređete na 158 u potrazi za ovdašnjim dugim otocima koji se poput štita pružaju uz istočnu obalu, vidjet ćete kako se cesta 158 ponosno naziva Croatan Boulevard, a proći ćete i kroz veličanstvenu šumu Croatan National Forest.
Natpis CROATOAN koji je Englez White pronašao na starom hrastu, nedaleko od današnje znamenite utvrde Fort Raleigh, moguće je vidjeti na jednom minijaturnom deblu kreiranom u turističke svrhe te u originalnom Whiteovom izvješću. Ostali eksponati govore uglavnom o moći Engleza koji su se ovdje davno utaborili i čiji se utjecaj osjeća i danas".
Većina tamošnjih turističkih djelatnika prvi put je od ovog franjevca čula mogućnost da su lokalni Indijanci dobili ime po Hrvatima koji su ondje doplovili prije Engleza, asimilirali se i ostavili svoje gene generacijama ljepuškastih smeđokosih Indijanaca.
Iako o tome nema nikakvih važnih znanstvenih činjenica, priča im je zvučala atraktivno te su obećali kako će je prenijeti mnogobrojnim turistima.
Više od 400 godina, koliko je prošlo od prvog spomena Croatan Indijanaca u Europi, ipak je predugačko razdoblje da bismo ikada do kraja rasvijetlili što se uistinu dogodilo na divljim obalama Sjeverne Karoline nedugo nakon što je Kolumbo otkrio taj kontinent, u vrijeme kad je Dubrovačka Republika počela širiti svoj utjecaj i na Novi svijet mudro surađujući i sa Španjolcima, i s Englezima.
Stoga, ovo pleme i dalje ostaje zagonetka, a njihovo (možda i) hrvatsko podrijetlo - vječna legenda.
>> Američki Hrvat čija se vina piju u Bijeloj kući
>> Preko rudnika i željezara do ureda na Capitol Hillu
>> Američki Hrvati koji ne odustaju od svoje domovine!
bili smo jaki i uspješni dok nas se nije dočepao savez komunista hrvatske od 1993g.pod lažnim imenom sdp koji nam se navalio na grbaču poput trutine i kao krpelj nam siše krv.