Marko Cetinić, 76-godišnji iseljenik iz Montevidea u Urugvaju, otišao je iz svog rodnog Blata na Korčuli prije 53 godine, piše Matica iz 1979. godine.
Već četvrti put posjećuje zavičaj jer, kako kaže: "Dođe mi želja da vidim svoju domovinu, svoje Blato, i ne mogu izdržati."
Ovaj Blačanin u svijet je otišao kao 23-godišnji mladić, s jednom košuljom i praznim džepovima, ne poznavajući ni jezik, ni ljude, ni običaje, ni zemlju u kojoj je trebalo zasnovati novi život, obitelj...
"Trebalo se prihvatiti svakakvog posla. Radio sam na kućama, po ulicama, bio sam i vrtlar i konobar, a imao sam i svoju slastičarnicu kojoj sam dao ime Dalmacija", otkrio je Marko Cetinić koji je uvijek bio i vrijedan iseljenički, društveni radnik, posebno aktivan u Hrvatskom domu u Montevideu. Danas je u mirovini, ali još radi u jednoj banci.
Njegova kći Jelena učiteljica je, a unuk direktor radioprograma u Montevideu.
"Kada sam prije više od pola stoljeća otišao iz svog Blata, ostavio sam ruševine, a sada sam našao blagostanje", otkrio je naš sugovornik. "Prije je u mom rodnom selu jedino prijevozno sredstvo bio magarac, a sada nema kuće bez automobila. Znaju naši ljudi još govoriti da im svašta nedostaje, ali kada se sami uvjerite kako taj naš narod živi, nitko vas više ne može uvjeriti da je nekome ovdje loše. Eto, u mom nekadašnjem bijednom Blatu, same nove kuće, pa ti pusti televizori, telefoni, automobili... Meni ova gruda zemlje rodnog kraja beskrajno mnogo znači: tražit ću od svojih u Montevideu da me s tom grudom zakopaju."
Matica, 1979.
