Bečki Hrvat dr. sc. Marijan Brajinović – znanstvenik, austrijski ministar-savjetnik u mirovini, prisegnuti sudski tumač i prevoditelj, utemeljitelj je i osnivač Austrijsko-hrvatskog društva koje skoro 30 godina aktivno djeluje na području Austrije i Hrvatske.
Dr. Brajinović neumorni je promicatelj hrvatske kulture u Austriji i jedan od iseljenika koji je dao veliki obol u nastajanju i stvaranju današnje moderne Hrvatske. Svojim upornim lobiranjem početkom 1990-ih uspio je mnoge austrijske političare, koji su dotad bili skloni održavanju Jugoslavije, pridobiti u gorljive zagovaratelje hrvatske nezavisnosti.
Na početku našeg razgovora molio bih Vas da nam kažete odakle potječete?
Rođen sam 1949. u Gornjoj Dubici, općina Odžak, u Bosanskoj Posavini. Ondje su partizani pobili nakon pada Berlina, dakle poslije završetka Drugoga svjetskog rata, 3404 mladih Hrvata. Tek nedavno je podignut spomenik tim ljudima kojima je bio stran fašizam jer su živjeli u višenarodnoj sredini. Oni su samo željeli živjeti u državi koja nosi ime njihove narodne pripadnosti. Zbog toga su morali umrijeti. Nije lako živjeti u kažnjeničkoj općini koja kao posljednja dobiva struju, vodu, asfaltirane ceste... Po stricu Marijanu dobivam ime jer moj otac nije vjerovao da će mu brat nakon 13 godina političkog zatvora izaći živ.
Koji su bili uzroci Vašeg odlaska u Austriju i kako ste ondje uspjeli izgraditi tako uspješnu profesionalnu karijeru?
Poslije osmogodišnje škole u koju sam išao pješice svaki dan 16 kilometara, odlučujem se za katoličku franjevačku gimnaziju u Visokom, čija matura skoro nigdje nije bila priznata. I to je razlog da sam završio u Beču, gdje su me bez teškoća primili na studij. Prvih šest mjeseci radio sam teške građevinske poslove i spavao u baraci, što je i bilo dobro jer sam shvatio da te teške poslove ne bih dugo izdržao. Brzo mi je postalo jasno da se u inozemstvu može samo nešto postići uz dobro znanje njemačkoga jezika i dvostruko veći trud nego doma. Samo vrijedni mogu postići nešto, inače se utope u moru prosječnih. Konkurencija je bila velika jer u Austriji ne rade veze, nego znanje i dokazani trud. Želja mi je bila da što prije upišem fakultet. Za savjet sam upitao i iskusnog fratra dr. Mirka Čovića na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču. Rekao sam mu da bih rado studirao pravo, no on mi reče: "Sinko, pa što ćeš raditi sa zapadnim pravom u zemlji samoupravljačkog socijalizma". Tako sam se odlučio za studij slavistike i povijesti umjetnosti. Zbog jedne nenadane bolesti, tzv. spontanog penumatoraxa, uz spomenuti studij završavam dvogodišnji studij na Ekonomskome fakultetu Turizam. Zatim završavam još jedan dvogodišnji studij Promidžba i prodaja (Werbung und Verlauf) na Ekonomskome fakultetu. Nakon toga upisao sam na tom fakultetu i dvosemestarski studij za eksporte (Exportlehrgang) te za svaki slučaj i to završavam. Godine 1971. studij slavistike završavam s titulom doktora. A kasnije na taj doktorat nadograđujem i dvogodišnji elitarni postdiplomski studij na Diplomatskoj akademiji u Beču. Svoju profesionalnu karijeru izgradio sam kao ministar-savjetnik u austrijskome Saveznome ministarstvu za gospodarstvo, a sve je počelo kad sam u Austriju došao kao građevinski radnik, ali uz čvrstu volju i veliki trud, unatoč neprijateljskom stajalištu jugo-diplomacije, uspio sam doći u ugledno ministarstvo i napraviti zavidnu karijeru, čak i bez stranačke knjižice.
Vlasti bivše Jugoslavije smatrale su Vas neprijateljskim emigrantom, čime ste zaslužili taj epitet?
Tražeći informacije kako upisati studij dolazio sam i na sastanke novoosnovanoga hrvatskog društva "Kotromanić" u Beču. Predsjednik te udruge bio je fra Stjepan Pavić. Već 1973. dolazi do velikih pritisaka da se to društvo rasformira. Fra Stjepana uhićuju na granici pod izgovorom da je u autu imao zabranjenu literaturu i osuđuju ga na pet godina zatvora. Člana društva Đuru Horvata strijeljaju u Sarajevu, a studenta iz Salzburga Stjepana Crnogorca, koji je samo jednom bio na sjednici društva, otima slovenska policija u Salzburgu i nakon dva tjedna mučki ga ubijaju. Od tada je veliki pritisak i na mojoj obitelji te primaju prijetnje da će iskorijeniti cijelu obitelj i da im nije nikakav problem i mene ubiti bilo gdje na ulicama Beča. Do smrti majke 1985. nisam više odlazio doma premda sam u međuvremenu bio visoki službenik u austrijskome Saveznome ministarstvu za gospodarstvo i imao prijateljske odnose s visokim austrijskim političarima kao što je dr. Erhard Busek, kasnije bečki dogradonačelnik, ministar znanosti i potpredsjednik austrijske vlade.
Vaša supruga Marija je gradišćanska Hrvatica...
Jedino utočište za mlade Hrvate u Beču bio je Gradišćansko-hrvatski centar, gdje su imali zabave i predavanja, a gdje je manje bilo suradnika Udbe. Gradišćanski Hrvati smatrali su nas konkurencijom jer su se mnoge mlade Hrvatice odlučile za Hrvate iz "stare domovine". Na jednom simpoziju o gradišćanskim Hrvatima upoznajem buduću suprugu Mariju Horvat, rodom iz Malog Borištofa, koja je tada počela studirati.
Kako gledate na položaj gradišćanskih Hrvata?
U to vrijeme gradišćanski Hrvati imali su puno manje prava, ali puno više entuzijazma i želje da nešto pokrenu. Poslije realizacije određenih prava i to puno manjih nego što su ih imali koruški Slovenci, splašnjava entuzijazam jer se ljudi angažiraju samo toliko koliko su plaćeni, što je loše za svaku manjinu. Možda su i tu činjenicu imali u vidu davatelji subvencija. S jednim bečkim društvom probijam led i organiziram 1983. postavljanje spomen-ploče Ivanu Meštrović. Shvatio sam da bi te aktivnosti mogao realizirati i u suradnji s Kulturnim društvom gradišćanskih Hrvata u Beču. Zbog mene to društvo mijenja statute jer su dotad mogli postati članovi društva samo rođeni gradišćanski Hrvati. Tako su ubacili i paragraf da i supružnici gradišćanskih Hrvata mogu postati članovi njihova društva. S njima sam realizirao nekoliko projekata kao što je postavljanje spomen-ploče banu Josipu Jelačiću u Theresianumu u Beču, poprsje Ruđeru Bošković u Tehničkome muzeju i poprsje radio-pioniru Josipu Sliškoviću također u Tehničkom muzeju grada Beča. Na te svečanosti pozivao sam ministre za kulturu na gradskoj razini kao na primjer gospodina Mrkvičku, dr. Buseka i druge. Unatoč tome imao sam velikih teškoća koje su mi priredili iz jugoslavenske ambasade.
Osnivač ste i utemeljitelj Austrijsko-hrvatskog društva. Možete li nam reći kako je došlo do osnivanja?
Godine 1988. i 1989. u Beču je sa suprugom Ankicom bio dr. Franjo Tuđman i odsjeo u hotelu koji je vodila moja supruga, kao i kod nas privatno. U dugim državotvornim razgovorima govorili smo i o potrebi organiziranja nas Hrvata po cijelome svijetu. Tako su dr. Neven Šimac iz Pariza i moja malenkost sazvali više intelektualaca iz Europe da osnujemo Savez Hrvata Europe. Dr. Šimac izabran je za predsjednika, a moja malenkost za glavnoga tajnika. Uskoro uviđamo da ta organizacija mora biti šira te smo se s drugim Hrvatima diljem Europe angažirali na osnivanju Hrvatskoga svjetskog kongresa. Izabran sam za predsjednika HSK za Austriju. Skoro u isto vrijeme došlo je do osnivanja Austrijsko-hrvatskog društva (6. listopada 1990.). Htio sam da za predsjednika bude izabran dr. Erhard Busek, tada ministar znanosti. Na kraju je pala odluka da ja preuzmem tu ulogu. U predsjedništvo je tada biran i dr. Erhard Busek te dr. Hannes Swoboda (ministar za arhitekturu na gradskog razini), te Terezija Stojšić, gradišćanska Hrvatica i članica Stranke zelenih, a imali smo i jednog predstavnika Stranke republikanaca.
Koje su bile glavne aktivnosti Društva?
AHD je razvio golemu aktivnost donošenjem odluke o odcjepljenju Hrvatske iz Jugoslavije. Društvo je počelo s lobiranjem, kao na primjer dodjeljivanjem "Kulturnih nagrada AHD-a", gdje je Matica iseljenika pod ravnateljstvom Ante Belje i Borisa Marune odigrala ključnu ulogu. Oni su odrađivali logistiku oko odabira umjetničkih djela za nagradu i preuzimali financiranje, a AHD je odradio sve ostalo. Pri izboru kandidata nismo dopustili nikakve intervencije sa strane. Bili su nagrađeni: novinar dr. Karl Gustav Ströhm, prof. Paul Lendvay, voditelj diskusija na Austrijskoj radio-televiziji, akcija "Nachbar in Not" (Susjed u nevolji), novinar dr. Viktor Meier. Nadalje, nagradu je dobio zemaljski poglavar Štajerske dr. Josef Krainer zbog velikog lobiranja za priznavanje Hrvatske. Trojica vanjskopolitičkih novinara dnevnika "Kronen Zeitung" – Kurt Seinitz, Ernst Trost i Claus Pandi – nagrađeni su zbog objektivnog izvještavanja o ratnoj situaciji u Hrvatskoj. Zatim nagrađujemo bečkog gradonačelnika dr. Helmuta Zilka i potpredsjednika austrijske vlade dr. Erharda Buseka. Ukratko, AHD ima zadaću promicati kulturne, društvene i gospodarske poveznice dviju zemalja. Jedna od uspješnih aktivnost AHD je i isticanje mnoštva Hrvata koji su živjeli, radili i studirali u Beču te time ostavili duboke tragove, posebno na kulturno-političkome životu Hrvatske i Austrije. Tako AHD podiže mnogobrojne spomen-ploče, primjerice Josipu J. Strossmayeru, Antunu Baueru, Jurju Dobrili, Jurju Križaniću, Pavlu Ritteru Vitezoviću, Filipu Kaušiću, Milanu Begoviću, Ivanu Zajcu... Posebno bih naglasio izložbu "Tragovima Hrvata u Austriji" koju sam napravio 1996. uz katalog i koja je bila pokazana tri puta u Austriji i na deset mjesta u Hrvatskoj. AHD je organizirao i nekoliko prosvjednih skupova, mnoge konferencije za tisak, predavanja, izložbe, kako umjetničke tako i humanitarne... Naravno, sve aktivnosti AHD-a u ovome kratkom
razgovoru nije moguće spomenuti.
Jedan od velikih prijatelja Hrvatske i AHD-a bio je i bivši austrijski vicekancelar i ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock. Koji je bio doprinos dr. Mocka u stjecanju neovisnosti Hrvatske i kakva je bila njegova povezanost s Društvom?
Sjećam se jednog od govora pokojnog ministra dr. Mocka pred samom bečkom katedralom, u kome je on 1990. godine naglasio da je austrijski glavni interes očuvanje Jugoslavije. Početkom "Balvan revolucije" počinje i dr. Mock mijenjati svoje mišljenje. Od tada sam bio u stalnom i neposrednom kontaktu s njegovim kabinetom. Nastalo je povjerenje koje je kasnije preraslo u prijateljstvo. Ministar dr. Mock dobro je bio informiran iz prve ruke i kao rijetko koji drugi političar neumorno je radio i lobirao za priznavanje Hrvatske. Doznao sam da se budio u kasne sate noću da bi nazvao svoje kolege u prekomorskim zemljama i objašnjavao im zašto bi bilo prijeko potrebno da Hrvatsku što prije priznaju. I takav iscrpan rad sigurno je imao loš učinak na njegovo zdravlje.
Kao umirovljenik puno vremena provodite u Hrvatskoj. Kako gledate na stanje u domovini?
Situacija u ekonomskome sektoru je katastrofalna. Stječe se dojam da su na vlasti prepotentni diletanti koji se svime bave samo ne onime za što su izabrani, a to je da od Hrvatske naprave pravnu državu koja služi svome narodu i da nastoje od te Bogom dane lijepe zemlje napraviti raj na zemlji. Kad sam više puta kritizirao neefikasnost upravnih tijela, dobio sam kao odgovor pitanje: "Pa, zašto si došao u Hrvatsku iz uređene Austrije?" Ne mogu se oteti dojmu da je hrvatski narod izišao iz komunizma, ali je u mnogih ostao komunizam u njima.
Tako je Dr. Brajinovicu. Nazalost smo izasli iz Komunizma ali Komunizam nije preko noci izasao iz nasih ljudi.