"Svijet Hrvata na početku trećeg milenija", naziv je knjige dr. Luje Tončić-Sorinja, austrijskog diplomata i političara hrvatskih korijena, promovirane prošli tjedan u Beču.
Dr. Lujo Tončić-Sorinj bio je ministar vanjskih poslova Republike Austrije od 1966. do 1968. godine kada je na vlasti bila austrijska Narodna stranka (ÖVP) pod kancelarom Josefom Klausom te glavni tajnik Europskog vijeća od 1969. do 1974.
Promociju je organizirao Hrvatski svjetski kongres u Austriji na čelu s Igorom Lackovićem. Skupu su bili prisutni hrvatska veleposlanica u Austriji dr. Vesna Cvjetković i njezin zamjenik Branimir Lončar, savjetnik za kulturu u veleposlanstvu RH u Austriji Domagoj Marić i djelatnica veleposlanstva Katarina Dorkin-Križ.
Publika je bila posebno ganuta jer je na predstavljanje knjiga došla i Tončić-Sorinjova supruga Renate u pratnji dviju kćeri – Raphaele i Yvonne. Očevim stopama nastavila je Yvonne i postala ministrica – savjetnica u austrijskom ministarstvu za Europu, integraciju i vanjske poslove u Beču.
O životu i radu Luje Tončić-Sorinje, iskusnog i međunarodno cijenjenog austrijskog političara, te njegovu djelovanju u Austrijsko-hrvatskom društvu u Beču govorio je osnivač toga društva dr. Marijan Brajinović.
"Riječ je sigurno o najuspješnijem Hrvatu u inozemnoj politici na kojega moramo biti ponosni. Upravo zahvaljujući njemu Oda radosti, iz 9. Beethovenove simfonije, postala je službena europska himna", rekao je Brajinović, iznijevši pritom i pregršt pohvala za Tončić-Sorinjov angažman u Austrijsko-hrvatskom društvu.
"Želimo mu postaviti spomen-ploču na zgradi gdje je stanovao i tako zahvaliti za sve što je napravio za Hrvate i Hrvatsku, koju je neizmjerno volio i za nju cijeli život lobirao", istaknuo je Brajinović.
Napomenuo je kako je dr. Tončić-Sorinj rođen 1915. godine u Beču kao sin Dušana Tončić-Sorinja porijeklom iz Dalmacije, konzula u Austro-Ugarskoj Monarhiji, i Mabel (rođene Plason de la Woestyne) te da je bio oženjen i otac petero djece (sin i četiri kćeri).
Umro je 2005. u Salzburgu, upravo u znakovitoj godini kad je RH započela pregovore s EU, na čemu je sve vrijeme neumorno radio.
Knjigu "Svijet Hrvata na početku trećeg milenija" u izdanju naklade Urlike Šulek 2002. godine predstavio je hrvatski novinar, diplomat, prevoditelj, politički djelatnik, pjesnik i dugogodišnji glavni urednik Hrvatskog slova Stjepan Šulek, osvrnuvši se pri tome i na Sorinjovu knjigu "Usamljena borba Hrvatske: Od pobjede jezika do pobjede oružja" izašlu 1998. godine u Zagrebu.
"Šteta da još nitko u Hrvatskoj nije pokazao zanimanje za prijevod drugog dijela knjige ovog velikog Europejca, pa potom Hrvata i Austrijanaca, s njemačkog na hrvatski jezik. Tim više što knjiga, iako je izašla 2002. godine, nije izgubila na aktualnosti", rekao je Šulek.
Istaknuo je kako je Tončić-Sorinj na međunarodnoj razini neumorno lobirao u važnim političkim procesima za Hrvatsku, od stvaranja hrvatske države do njezina ulaska u EU i NATO.
"Bio je veliki politički talent i most povezivanja Austrije i nove Hrvatske", ustvrdio je promotor knjige.
Govoreći o sadržaju knjige, rekao je da počinje porodičnom sagom ove hrvatske diplomatske i plemićke obitelji (plemeniti Sorinj) iz Splita, njihovom ulogom u K & K monarhiji (Lujov djed s očeve strane Josip Tončić-Sorinj bio je namjesnik u Dalmaciji, a djed s majčine strane Adolf Ritter dvorski savjetnik i ministarski vijećnik u austrougarskom ministarstvu vanjskih poslova), a potom je iznio autorov osvrt na položaj Hrvatske i hrvatskog jezika u bivšoj Jugoslaviji.
Govorio je o posjetima Tita Beču, samostalnosti Hrvatske i zabludi Hrvata da će ih Europa ubrzo priznati, važnosti dr. Tuđmana za osamostaljenje RH, podršci Austrije i Njemačke i pape Pavla II. hrvatskoj borbi za povratak u europsku obitelj itd.
Posebno zanimljivo bilo je izlaganje autorovih kćeri Yvonne i Raphaele na temu "Intenzivni odnosi moga oca prema Hrvatskoj". One su ustvrdile da je njihov otac, s obzirom na njegovu obiteljsku povijest i obrazovanje u Beču, Zagrebu i Parizu, "prije svega bio veliki Europejac, pa potom srcem i dušom Hrvat koji je obožavao Dalmaciju i često ju s njima i suprugom posjećivao, pa tek onda Austrijanac".
Govorile su i o obiteljskim odnosima i njihovu djedu Josipu u Dalmaciji, koji je zbog svojih revolucionarnih prohrvatskih stavova bio kažnjavan i zatvaran.
U vezi s Hrvatskom, napomenule su da je otac 1992. godine zbog "vezanosti uz Dalmaciju" zatražio hrvatsko državljanstvo, no zbog problema s dvojnim državljanstvom i austrijskim zakonskim odredbama za državne službenike, zbog kojih bi izgubio svoje austrijsko državljanstvo i političku mirovinu, ostao je Austrijanac.
"Našem je ocu bilo posebno važno što je pred svoju smrt 2005. godine doživio početak pregovora Hrvatske s EU, znajući da je ostvario svoj san i ispunio riječi svoga oca da nikada ne zaboravi hrvatski jezik i Hrvatsku", zaključile su kćeri Luje Tončića-Sorinja koji je kao optimalan spoj političara i diplomata bio višestruko odlikovan, između ostaloga, i visokim hrvatskim odličjem – Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom 1995. godine.
