Natpis "Dobro došli u raj" dočekat će vas na ulazu, u zračnoj luci Las Americas.
Kad u sitnim jutarnjim satima sjednete u stari rasklimani taksi, vozač će svu prtljagu povezati konopcem i provesti vas kroz Aleju palmi.
Dolaskom na plažu, sitan bijeli pijesak zavući će vam se između nožnih prstiju, a u pozadini ćete slušati šumove valova.
Jednostavno, nema osobe koja se neće zaljubiti u ovaj raj.
No, da karipski način života nisu samo plaže, sunce, palme i kokteli, shvatite nakon što neko vrijeme provedete u gradskoj džungli.
Česte nestašice struje, neprestane prometne gužve, visoki postotak vlage u zraku, obilni pljuskovi pri kojima niti jedna obuća ili kišobran ne odolijevaju, bogati biljni i životinjski svijet te opasni komarci, samo su neke "sitnice" koje vam zagorčavaju ovu idilu.
Stoga Dominikanu i njezine stanovnike ili volite ili ne volite. Ili prihvatite i smijete se njihovim svakodnevnim nepodopštinama ili se ljutite i bespomoćno plačete od nerazumijevanja.
Većina stranaca, a ima ih dosta iz cijelog svijeta, balansiraju između ove dvije krajnosti, poput mene same.
Dominikanci su druželjubivi, lako ostvaruju kontakte, radoznali su i vole znati sve o vama.
Već umorna od objašnjavanja pozicije Hrvatske, pitam ih znaju li gdje je Italija.
"Da", uvijek spremno odgovaraju.
"Pa nasuprot je moja zemlja, a ono između je Jadransko more", kažem im.
U dodiru sa stranim kulturama dolazi do zanimljivih situacija. Često se dogodi da izvorni govornici španjolskog jezika ne razumiju što im Dominikanac želi reći.
Tijekom okupacije grada, kada je bio prisutan veliki broj američkih vojnika, nastale su neke riječi koje su se tako uvukle u svakodnevni govor i zamijenile dotadašnje.
Zafakon je nastala od natpisa safe for can koji je stajao na kantama za smeće u američkoj vojnoj bazi.
U Dominikani termin gaugu označava mini bus, a nastao je od engleske riječi vagon.
Sva djeca u školu nose lanchera, odnosno lunch box.
I stanovnici voze caro, umjesto coche.
Nije rijetkost da vam se ulični prodavači zahvale s mucho thank you.
Dominikanci su ludi za bejzbolom i dominom pa nije rijetkost da usred grada ili ispred kuće vidite veselu ekipu sa zelenom bocom lokalnog, ali odličnog piva Presidente.
Vole plesati uz taktove merengue i bachate, stoga ne čudi što su uvijek pri vrhu ljestvice najsretnijih nacija.
Ne mijenjaju sat dolaskom proljeća, jer je prilikom prvog i posljednjeg pokušaja zemlja doživjela kaos pa su jednostavno odustali. Nisu ranoranioci. Na jutarnju kavicu prije 11.30 sati slobodno zaboravite, jer mnogobrojni restorani ne rade.
Iako je prosječna temperatura zraka tijekom cijele godine oko 30 Celzijevih stupnjeva, zaboravite na sjedenje po terasama jer ih jednostavno nema. Uglavnom su to lijepo uređeni i dobro rashlađeni zatvoreni prostori.
Prosječni Dominikanac ne hoda, nego cijeli dan provede u automobilu. Ako se ipak bavi sportom, onda odlazi u dobro rashlađene teretane.
Zbog pretilosti, kao posljedice amerikanizacije, u posljednjih nekoliko godina potiče se zdrav način života i bavljenje sportom.
Dominikanci su objeručke prihvatili sve blagodati modernog života, ali i kao veliki tradicionalisti čuvaju svoju izvornost.
Nije rijetkost vidjeti poslovnog čovjeka u odijelu koji izlazi iz luksuznog restorana i kod uličnog prodavača kupuje kokosov orah kako bi se zasladio dok čeka u prometnoj gužvi.
