Moja Hrvatska
Naslovnica Blogovi

Hrvatica nakon potresa na Haitiju: Bojala sam se otmice djece!

Haiti baš i nije neko veselo mjesto za život, a nakon potresa postalo je još gore. Ulice su i dalje zakrčene ruševinama, automobilima i ljudima. Vozimo jako sporo u nepreglednoj koloni
13. travnja 2016. u 13:49 0 komentara 387 prikaza
Potres na Haitiju
Foto: Renata Kasač
Pogledajte galeriju 1/10

U svitanje napuštamo grad. Veliko slano jezero koje tvori prirodnu granicu između Haitija i Dominikanske Republike blista na suncu dok se vozimo prašnjavom cestom.

Propustili ste prvi dio priče o hrvatskoj obitelji koja je preživjela potres na Haitiju? Pročitajte ovdje!

Iz vode strše potopljena stabla, bijela od soli, poput inja. Osjećamo se kao da napuštamo nekakav ružan san u koji smo slučajno zalutali.

Potres na Haitiju | Autor : Renata Kasač Foto: Renata Kasač

Kako sve više ulazimo u novu zemlju, cesta je šira, bolja, drveće se zeleni. Nakon onog sivila napokon počinjem prepoznavati boje.

Sve djeluje nekako veselije. Iza sebe ostavljamo dugačku kolonu tegljača koju smo jedva prošli na uskoj prometnici. Kamioni su puni željeznih cijevi, betonskih blokova i građevinskog materijala.

Nakon višesatne vožnje dolazimo u Santo Domingo, ali svi hoteli su zauzeti. Nigdje ne pronalazimo smještaj pa se odlučujemo za mali hotelčić koji nam izvana izgleda solidno.

Uskim stubištem nosimo ogromne i teške kovčege. Nakon ulaska u mali apartman, vidimo kako je mračan i skučen. Ne mogu zamisliti da ostanemo ovdje.

Od stvari nagomilanih na sredini prostorije ne možemo se normalno kretati. Odlučih zatražiti nešto veće, što nam odobravaju pa odlazimo kat iznad gdje u kupaonici sa stropa visi dio plastike odakle se voda slijeva točno po mojoj glavi.

Na rubu plača s djecom i silnom prtljagom spuštam se niz strme stube. Knedla u grlu postaje sve veća i u tom trenutku pucam. Nakupljena tuga, bol, strah te neizvjesnost napokon izlaze. Padam na pod i plačem.

Povratak iz karipskog raja u karipski pakao

Ubrzo ipak pronalazimo predivan hotel. S prozora mogu vidjeti more i sunce. Pogled mi ulijeva osjećaj sigurnosti.

U Dominikanskoj Republici ostajemo nekoliko tjedana i već 1. ožujka djeca su sjedila u školskim klupama.

Haiti baš i nije neko veselo mjesto za život, a nakon potresa postalo je još gore. Ulice su i dalje zakrčene ruševinama, automobilima i ljudima. Vozimo jako sporo u nepreglednoj koloni.

Potres na Haitiju | Autor : Renata Kasač Foto: Renata Kasač

Sate i sate provodim u prometu razvozeći djecu. Uvijek imamo vode, nekih suhih grickalica i voća. Mališani gledaju crtane filmove, a ja vodim brigu da mi je automobil stalno pun goriva, jer u takvim uvjetima ne možeš znati kad će ti zatrebati. Život postaje sve kompliciraniji.

Nakon povratka, broj djece se u školama i vrtićima smanjio. Razredi broje po četvero učenika.

Kako je prisutan strah od otmica, roditelji s automobilima ulaze u školu, dovezu se do ograde gdje učiteljicama kažu ime svog djeteta koje nam tek tad dovedu do vozila, kao u McDriveu. Zbog toga nerijetko čekamo i pola sata. Ne samo da nisam upoznala nijednog roditelja, nego ih čak nisam niti vidjela.

Ionako siromašan društveni život sada je sveden na minimum. Nema ni druženja, ni igranja, čak su i domaće zadaće ukinute jer učitelji smatraju kako su učenici proživjeli šok te da ih ne treba dodatno opterećivati.

Potres na Haitiju | Autor : Renata Kasač Foto: Renata Kasač

Kod kuće počinjem dodatno raditi s djecom po hrvatskom školskom programu i knjigama koje smo ponijeli iz domovine.

Pišem i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta da razmisli o pokretanju online knjižnice ili škole za učenje našeg jezika, ali nažalost ne dobivam odgovor.

Danas, šest godina poslije više ne živimo na Haitiju. I mnogi drugi su otišli diljem svijeta.

No, svi mi koji smo se ondje našli kobnog 12. siječnja 2010. godine ostat ćemo trajno i čvrsto povezani nevidljivim nitima tragedije.

Potres na Haitiju | Autor : Renata Kasač Foto: Renata Kasač

Početkom svake godine sjećamo se ljudi kojih više nema. Točan broj žrtava nikad nećemo saznati, jer se u toj siromašnoj zemlji ne zna ni broj živih.

Poginuli ostaju samo nijemi svjedoci tragedije, zauvijek prekriveni haićanskom prljavštinom.

>> Semana Santa ili Veliki tjedan

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.