S djecom pokušavam učitati jedan edukativni CD iz Hrvatske. Moramo upisati lozinku, školu, razred, telefonski broj, a po običaju sve su zakomplicirali. To nam je već drugi pokušaj, no jednako bezuspješan kao i prvi. Djeca su nestrpljiva, hoće zabavu.
Odjednom čujem nekakav zvuk, poput grmljavine. U prvi trenutak me podsjeća na granate, okrećem glavu prema njemu razmišljajući što je...
"Potres, djeco brzo van!" Trčimo prema izlazu iz kuće na suprotnu stranu od zvuka koji se čini sve bližim. Na pola puta vidim zaposlenika zgrade Jocelyna kako se skrio ispod dugačkog šanka. Njegove uplašene oči sve govore. Izlazi, vičem. U nekoliko skokova već smo na dvorištu. Djeca su prestrašena, a meni se noge tresu i ne mogu stajati. Zagrljeni smo jedno vrijeme. Brzo zovem supruga koji je blizu kuće.
Govori nam kako je zgrada glavnog stožera UN-a srušena te da se odmah mora vratiti na posao. Telefonske veze su u prekidu, a struje ionako nemamo.
Jocelyn odlazi potražiti svoju obitelj pa ostajem sama s djecom. Noć brzo pada, legli smo u krevet i srećom nije pretoplo. Pokušavajući zaspati pratim lanac koji visi s ventilatora na stropu ne bi li se zanjihao i dao mi do znanja da tlo opet podrhtava. S jedne strane kreveta stavila sam čašu vode koja bi potvrdila moje negativne slutnje.
Nekako uspijevam zaspati, ali u pet sati me budi brujanje automobila i glasovi izvana. Tad dolazi suprug koji traži da spakiram najosnovnije stvari te uzmem putovnice jer je vani prestrašno. Kaže kako ima puno mrtvih te da neki ljudi spavaju na cesti. Delmas je sravnjen! Nijemo ga slušam i pokušavam shvatiti što se događa.
U međuvremenu počinju kružiti priče o srušenom zatvoru i tisućama zatvorenika koji pljačkaju i siluju.
S nama su prijatelji koje smo pronašli putem. Njihove zgrade više nema, a automobil je poklopljen pod ruševinama. Gospođa je trudna i imaju malo dijete od dvije godine.
Nitko ne zna kako dalje. Brzo dolazimo u bazu UN-a. Vani sviće. Dok prolazimo ruševnim ulicama, suprug govori da su svi naši dobro, što donosi veliko olakšanje. Pod našima misli na ljude iz bivše države. Inače, s njima se družimo i slavimo blagdane.
U tom trenutku i cijeli sljedeći dan nismo bili svjesni razmjera tragedije. Nalazimo se u informativnoj blokadi.
Samo UN ima vlastite generatore pa se nekako uspijevamo spojiti na Internet te putem Skypea javiti svojima. Portale ne mogu otvoriti. Baza je preplavljena ljudima i ne smijemo ju napuštati.
Sanitarni čvorovi ne rade, vode nema. Sunce nemilice prži, a mi čekamo ni sami ne znajući što.
U maloj kantini pokupovala se sva hrana i piće. Do podneva trgovina je bila gotovo prazna.
Negdje oko 14 sati jasno nam je da se više ništa ne događa. Zbunjeni se pitamo zašto ne idemo spašavati ljude koji su ostali zatrpani pod ruševinama.
I tad se odlučujemo vratiti kući. Ako ništa drugo, hladnjak je pun hrane, a imamo i neki mali generator.
