Koji puta razmišljam o svojim unucima, koji ne znaju mnogo o mojem radu. Baka nešto piše, stalno je kraj računala, na telefonu, ali što točno radim rijetko tko od njih razumije.
Svi misle o bakama i djedovima u uobičajenim mjerilima: baka kuha, deda se igra s nama, ima novac za sladoled...
Razgovarajući s mnogima shvatila sam da ta naša treća generacija malo razumije što se dogodilo s nama, kako smo počeli kad smo došli u Kanadu, zašto smo došli. Oni vide samo rezultate.
Imam prijatelja kojeg poznajem već dulje od 25 godina i koji me je zadivio svojim radom i razmišljanjima, no njegov "pravi" život bio mi je nepoznanica jer nismo bili toliko bliski.
I on ima unuku, koja ne zna mnogo o životu svoga dide, pa sam odlučila malo napisati o mojem – sada prijatelju – a njezinu didi, kojeg sam srela za vrijeme Domovinskog rata.
Predstavljam vam Janka Heraka, poznatog čovjeka naše kanadsko-hrvatske zajednice, koji je zadužio i Hrvatsku i našu kanadsko-hrvatsku zajednicu Toronta svojim stalnim radom, posebno u vrijeme kad je snažno "puhalo" u domovini.
Za one koji ne znaju, gospodin Herak bio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog fonda za Kanadu, najvažnije udruge na našim područjima u vrijeme Domovinskog rata.
Često mi je pomogao riječju, gestom, i na njegovo sam prijateljstvo uvijek mogla računati. Od tada do danas prošlo je mnogo dana.
Mi i dalje razgovaramo tu i tamo, ne viđamo se često jer nas život nosi na sve strane svijeta. Moja djeca i unuci su u Kanadi, dok su njegovi i u Kanadi i u Hrvatskoj.
Gledam svoju unučad koja toliko malo zna o meni i pitam se koliko njegova jedina unuka Ema Rea, koja živi u Zagrebu s roditeljima, zna o svome posebnom djedu, mome prijatelju, dragom čovjeku, izvanrednom poslovnom čovjeku, domoljubu, prijatelju, ocu?
Možda bi njegova životna priča mogla biti odgovor na pitanje koje stalno slušamo mi koji živimo u Kanadi: zašto ste otišli i kako ste došli do uspjeha, a ja dodajem – i nikad zaboravili domovinu!
Janko Herak rođen je u Žumberačkim Doljanima, tom prekrasnom brdovitom dijelu Lijepe Naše. On potječe iz gotovo svjetski poznate obitelji Herak koja obiluje znanstvenicima. Navedimo ih samo nekoliko; akademik Milan Herak, profesor geologije, dr. Janko Herak, profesor kemije, Jankov stric, dr. Marko Herak, opet poznat profesor kemije i drugi Jankov stric, zatim još jedan dr. Janko Herak, fizikalni biokemičar, bratić. Svi su bili članovi "Ruđera Boškovića".
To je jedna strana obitelji, dok su na drugoj strani prof. Ilija Vranešić, poznat na našim prostorima, dr. Zvonko Vranešić, sveučilišni profesor računarstva u Torontu, Zora Heršak, profesorica itd. Svi su izvanredno pametni ljudi koji su obogatili Hrvatsku i svijet svojim dostignućima.
Moj prijatelj Janko proveo je djetinjstvo u Zagrebu, a ljeti uživao na Žumberku, u svom rodnom selu. No, kao i kod mnogih drugih hrvatskih obitelji, dio je napustio domovinu i stigao u Kanadu.
Janko nije bio znanstvenik kao mnogi iz njegove obitelji jer je njegov svijet – poslovni svijet! Kako bismo rekli mi u Kanadi, "business" mu je uvijek bio i ostao u glavi. Osim toga, nije vidio nikakvu budućnost za sebe i buduću moguću obitelj.
Završio je gimnaziju u Zagrebu, upisao ekonomiju. Godine 1958. napustio je tadašnju domovinu, no tek 1961. stigao je u Kanadu, gdje se našao s dijelom obitelji – bratićem prof. Ilijom i prof. Zvonkom Vranešićem te sestričnom Zorom Heršak. Smjestio se kod njih kratko jer je shvatio da mora krenuti svojim putem.
Ilija Vranešić pomagao mu je nekoliko puta s po 20 dolara tjedno, a to je u ono doba bio dosta velik novac. Tada je upoznao i svoju buduću suprugu Nevenku.
Srela sam jednom najbolju Nevenkinu prijateljicu koja mi je ispričala kako ju je srela u jednom izbjegličkom kampu u Austriji nakon Nevenkina uspješnog bijega iz Hrvatske.
Ta priča me zaista potresla i nikad je nisam zaboravila. Rekla mi je tada kako su joj se bijelile samo goleme oči kad bi dignula glavu ispod deke, a sve ostalo bilo je prekriveno tamnom prašinom.
Nevenka nikada nije zaboravila ta iskustva i mnogo je pomagala svima, posebno za vrijeme Domovinskog rata.
Nevenka i Janko osnovali su obitelj koju je trebalo nekako hraniti. Ubrzo su došla i djeca, Adrianne Jasmin i Denis Allan, oboje mamin i tatin ponos.
Nešto kasnije u obitelj je ušao i prijatelj njihove djece, Ivan Pavković, tada dječak, a danas čovjek, koji je osjetio dobrotu i ljubav obitelji Herak i postao punopravnim članom te obitelji.
Janko, koji se nikada nije sramio nikakvog posla, shvatio je da mora početi odmah raditi i pronašao je način: počeo je od kuće do kuće prodavati proizvode za kućanstvo i kozmetiku.
Za one, koji se nikada nisu time bavili, nemam riječi kojima bih mogla opisati neugodnost tog posla jer kucate ili zvonite na vrata raznih ljudi, susrećete se često s vrlo neugodnim karakterima, izloženi ste koji put ružnim riječima, a morate biti više nego ljubazni jer svaki prodan kućni proizvod zapravo je hrana na stolu vaše obitelji.
Kad sam ga pitala što mu je bilo u tom poslu najteže, rekao mi je kako mu je najteže bilo kad su ljudi galamili na njega jer ih je smetao u privatnom životu.
Prodavao je tako Janko kućne potrepštine dvije i pol godine. Zatim je otkrio prostor gdje su ljudi igrali biljar i kupio je taj posao u ne baš najboljem dijelu grada Toronta. Opet ponavljam, živjeti se moralo, kako god se moglo. Kaže Janko da je kupio biljarnicu po nagovoru oca i požalio.
Nakon godine dana s dvojicom partnera kupio je "Tri-ad Graphic", tvrtku koja je bila do tada neuspješna, vjerojatno zbog pogrešnih smjernica u vodstvu.
Tri partnera uhvatila su se posla i ta mala tvrtka postajala je sve uspješnija i poznatija. Trebalo je pet ili šest godina da počne raditi kako treba.
U torontskom poslovnom svijetu svi su ubrzo znali za tu tvrtku jer su iz nje izlazile kvalitetne grafičke usluge. Postali su najpoznatiji i najveći u Kanadi.
U međuvremenu su partneri otišli, a Janko je sam vodio tu veliku, vrlo uspješnu kompaniju, koja je profitabilno radila i zapošljavala više od 150 ljudi.
Godine 2006. moj prijatelj je prodao svoje poslovno carstvo trećoj svjetskoj tvrtki te vrste "Southern graphicsu", barem 20 puta većoj od "Tri-ada", s proizvodnjom po cijelom svijetu.
Janko je svestran i ima prijatelje i partnere svuda. Jedan od njih je i gospodin Drago Vučković. Njih dvojica partneri su već 43 godine u poznatoj kanadskoj građevinskoj tvrtki "Ashley Oaks Homes", s glavnim uredom u Mississaugi.
Tako Janko i Drago Vučković s obiteljima grade i prodaju obiteljske objekte, niske gradnje, višekatnice, kao i poslovne trgovačke centre.
Mnogi kanadski Hrvati žive u kućama koje je sagradila ova vrlo poznata i uspješna građevinska tvrtka, koja ne djeluje samo u Kanadi, već i u Hrvatskoj. Tako pomalo u domovini niču objekti koje su sagradili kanadski djelatnici tvrtke "Ashley Oak Homes".
Jankova životna filozofija je zanimljiva. U kraćem razgovoru koji smo imali rekao mi je jednu misao koja i njega označava: "Treba razmišljati mozgom, racionalno raditi i biti odgovoran!"
Mislim da je to odgovor na pitanje kako to da je čovjek, koji nije imao gotovo ništa kad je stigao u Kanadu, postao jedan od najuspješnijih ljudi u našoj zajednici.
Za vrijeme Domovinskog rata Janko je bio jedan od glavnih ljudi u ovim našim predjelima. Bio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog fonda.
Sjećam se prikupljanja sredstava za uniforme za hrvatske branitelje. Tada je unajmio četvoricu hrvatskih mladića na četiri lokacije (Oakville, Centar, Mississauga, Toronto), obukao ih u uniforme hrvatskih branitelja, a uz njih stavio i vreću za spavanje. Svatko od nas tada je kupio bar jednu uniformu za nekog branitelja u domovini, ali i vreću za spavanje.
Prema Jankovim riječima, to je bila jedna od najuspješnijih kampanja za pomoć Hrvatskoj. Izvanredna ideja, ali takav je Janko! Uz njega je radila i njegova supruga Nevenka.
Tada sam bila u udruzi "Bedem ljubavi" Toronta i dobro se sjećam kako su otvorili svoju prekrasnu kuću svima nama i svatko od nas uvijek se osjećao dobrodošlim.
Sretali smo se za vrijeme Domovinskog rata na mnogim sastancima i dobro se sjećam kako su ljudi pozorno slušali svaku Jankovu riječ. On ne govori mnogo, ali svi ga slušaju jer svaka mu je na mjestu, sve objašnjava i razlaže dobro promišljenim riječima.
Ima mnogo kvaliteta, ali mene je uvijek oduševljavala njegova težnja za istinom. Često je teško reći istinu, posebno ako su u pitanju veliki problemi.
U takvim situacijama treba imati karakter, odabrane riječi, možda čak skočiti i u vruću vodu ako je to nužno za dobro zajednice, a on je to dokazao djelima.
Nažalost, gospođa Nevenka 1999. zaklopila je oči, tako je Janko ostao sam. Njegova je kći Adrianne uz njega, a sin Denis sa suprugom i kćeri živi u Zagrebu.
Ivan je u Kanadi, ima dva vrlo sposobna sina i čujem iz Jankova glasa kako uživa kad ga ti mladi Ivanovi sinovi zovu "dida".
Dobro se dobrim uvijek vraća, tako je to. Janko je, često mi se čini, stalno negdje u zraku, na putu prema Hrvatskoj ili Kanadi. Kako rekoh, veliki je domoljub, radi u Kanadi, a ulaže i u domovini.
Cijeni Kanadu i život koji mu je ova zemlja omogućila i vraća Kanadi koliko god može. Tako je novčano pomogao poznatu bolnicu St. Joseph u Torontu, a ovo je samo jedan od njegovih projekata.
Kako vrlo često dolazi u posjet Hrvatskoj, nadgleda poslove u koje je uložio. Sagradio je i kuću na Jadranu, a nedaleko od svoje kuće sada gradi "Eko selo Selce", gdje će turisti moći živjeti u zaista ekološki čistom dijelu Hrvatske, u prekrasnim kućama nedaleko od mora.
Janko ne zastaje u radu iako mu je zdravlje narušeno, no kad je nešto zaustavilo Janka? Nevjerojatno je marljiv i čini mi se da stalno smišlja što dalje učiniti. Možda neki novi posao?
Često mi se čini, kad razmišljam o njemu, da ima zlatne ruke i srce pa mu zato sve ide od ruke.
Ima još jednu važnu osobinu – vrlo je samozatajan i ako ga sretnete, nećete znati da je pred vama izvanredno uspješan poslovni čovjek.
Duboko se nadam da njegova unuka Ema Rea, koja živi u Zagrebu i koju on neizrecivo voli pa često o njoj govori, ima neke od posebnih kvaliteta svoga dide Janka i da će i nju voditi njegova životna rečenica: "Treba razmišljati mozgom, racionalno raditi i biti odgovoran!"
Jer samo tako možemo očekivati i uspjeh i poštovanje ljudi oko nas.
Svaka čast, moj respekt. Realna priča s dubinom i empatijom. Well done, mr. Janko and good luck!