Vrlo često, kad sam u Hrvatskoj, vidim čudne poglede nekih mojih poznanika kad im postavim određena pitanja.
Jednom me dobra znanica nazvala čak seljankom jer sam u Zagrebu tražila hrvatsku trenirku kako bi svi u Kanadi znali odakle sam.
Neke riječi prolaze pokraj mene, a da me se uopće ne dodirnu. No u ovom slučaju, ja ću rado biti nazivana tim imenom jer, dragi moji prijatelji Hrvati koji živite u domovini, vi ste u krivu, a ne ja.
Kad ulazim u stanove mojih poznanika u Hrvatskoj, pogledom obično tražim čime se diče domaćini i često mi je jako teško, no šutim.
U mnogim domovima nalazi se kojekakav kič iz Italije, Francuske, Austrije... Zaista ne želim vrijeđati, nije mi to namjera, jer tu i tamo ima nekih dobrih stvari, ali sve su to suveniri koji nemaju neku veliku vrijednost.
Izloženi su jer su domaćini ponosni na njih i žele pokazati što vole. I ne čudim se takvom ponašanju budući da suvenir ustvari ima emotivnu vrijednost, no s tim stvarima pokazujemo tko smo i što smo.
Ono što nedostaje u hrvatskim domovima jesu stvari izrađene u domovini, ono čime ste okruženi, a vi, izgleda, više uopće ne vidite njihovu posebnu ljepotu i vrijednost.
Mi koji živimo izvan granica Lijepe Naše imamo mnoštvo hrvatskih suvenira. Kupujemo ih u domovini ili nam ih donose dragi gosti i obitelj koja nas posjećuje u Kanadi.
Mnogi suveniri zaista su prekrasni. U svojoj kući imam mnogo toga što smo donijeli sa sobom, a zbog čega su me neki moji poznanici u domovini gotovo ismijali.
"Seljanka", govorili su mi, a vjerujte mi, moj bi život bio mnogo prazniji da te stvari nisam donijela sa sobom i stavila oko sebe. Kad god ih pogledam, srce mi je prepuno Hrvatske.
Ne govorim o drvenim magarcima ili nekim čudnim zdjelama, već o onim prekrasnim stvarima, koje možete kupiti u svim turističkim dućanima.
Naša licitarska srca, počnimo s njima, nevjerojatna su lijepa i po njima nas polako svijet raspoznaje. Umješni umjetnici ukrasili su tim prekrasnim licitarskim srcima razne tanjure, slike, božićni nakit, ženske ukrase, odijela... Svaka slika je posebna iako to vama koji živite u domovini nije toliko važno.
Navikli ste na tu ljepotu i više je i ne vidite, a kamoli da je cijenite. Rijetko sam vidjela licitarsko srce izvješeno s ponosom po stanovima u Zagrebu, dok po našim kućama u Kanadi gotovo da nema doma bez licitarskog srca!
Posebno me to pogodilo ove zime kad sam bila u glavnom hrvatskom gradu. Zagreb je bio stvarno prekrasan, okićen hrvatskim nakitima, licitarska srca na sve strane... Adventski vjenčići, sastavljeni od prekrasnih ukrasa koji su povezani s licitarskim srcima, krasili su mnoge izloge, dućane, reklame...
No rijetko je koja kuća, a mnogo sam ih vidjela, vjerujte mi, imala jedan takav pravi adventski vjenčić nasred stola, na vratima ili na božićnom drvcu! Žalosno!
Kad ulazim u hrvatske domove, gledam slike po zidovima i nisam zadovoljna. Vrlo rijetko vidjet ćete slike hrvatskih slikara, ali zato ima napretek djela raznih umjetnika iz drugih zemalja.
Molim vas, nemojte mi reći kako su slike jako skupe. Neke jesu, slažem se, ali kad ste na izletu, negdje na sajmu, naći ćete prekrasna djela hrvatskih autora s ljepotama naše domovine koje su zaista dostupne.
U Kanadi imamo samo hrvatske slike. Njihova vrijednost nije velika, ali za mene je više nego velika jer svaki put kad pogledam snagu Maruševca, sliku dvorca Trakošćana ili panoramu Zagreba, djelo našeg prijatelja Ilije Vranešića "Mariju Bistricu", moje srce je puno te ljepote, ali i radosti.
Tada se prisjećam trenutka kad smo je kupili ili pomislim na prijatelje koji su mi darovali neku sliku, sjetim se nekog posjeta dvorcu ili plavetnila mora.
Jasno, sad će mnogi koji uopće ne vide što imaju oko sebe i pokraj sebe zakolutati očima jer su mi toliko važna licitarska srca i slika Zagreba u staklu koja me dočeka svako jutro i daje mi onu posebnu ljepotu i zadovoljstvo.
Pretjerujem li pomalo? Ma jasno, pretjerujem tu i tamo, ali treba biti u našim cipelama i živjeti izvan Hrvatske pa shvatiti što nam znači crveno licitarsko srce ili slika Jadranskoga mora kupljena negdje u domovini.
Tek onda ćete možda moći razumjeti zašto mi toliko volimo ono što su nam preci ili sadašnji umjetnici ostavili.
Često razmišljam o tome kako su naši stari bili tako pametni i vrsni umjetnici, a mi – to jest mnogi od vas koji živite u domovini – to ne cijenite dovoljno.
Sve je to tu, pokraj vas, pa zašto stavljati na zid hrvatske ukrase ako se može staviti nešto, primjerice s imenom "Pariz", pa neka svijet zna da smo bili u Parizu. Nije važno što je to neka nevažna stvar, glavno da je ime stranoga grada negdje na nekom zidu...
No, ima još jedna stvar koja je neobično važna: vaša djeca usvajaju vaše životne navike. Ako vi toliko malo držite do svoga i ne učite svoju djecu da tuđe treba poštovati, ali svoje se ne smije podcjenjivati, što se piše budućnosti Hrvatske? Djeca su ona koja prenose to što ih naučimo.
Mi koji živimo izvan domovine duboko cijenimo prekrasne hrvatske suvenire, čak koji puta i pretjerujemo u kupnji tih suvenira, to je istina.
Moram spomenuti jednu kuću u Kanadi, dom mojih prijatelja Pernara, kuću koja blista okićena hrvatskim suvenirima.
Zahvaljujući prijateljici Dolly, uspjela sam pronaći prekrasne, rukom oslikane božićne kuglice s hrvatskim motivima i moje božićno drvce gotovo je jednako lijepo kao kod mojih prijatelja Pernara.
Svaki put kad dođem kod njih, uživam gledajući razne folklorne motive po njihovim vitrinama, sliku zagrebačkog tramvaja (na kojoj sam im upravo zavidna), a na zidovima djela hrvatskih slikara.
Ni njihovi ukrasi po zidovima, baš kao ni moji, nisu osobito skupi, ali zadovoljstvo koje im daju svi ti predmeti koje su s ljubavlju kupili kad su bili u Hrvatskoj ne može se novcem platiti.
I na kraju članka moram vas zapitati o još jednoj stvari: o odnosu prema domaćim stvarima, recimo stolnjaku koji je kukičala baka ili mama s tolikom ljubavi baš za nas, a koji stoji negdje spremljen u ladici, zaboravljen... A na stolu ponosno držimo nešto kupljeno u kineskom dućanu.
Na mojem stolu gotovo je uvijek bijeli kukičani stolnjak, rad moje pokojne mame prije njezine teške bolesti.
Ne čini li vam se da mnogi koji žive u domovini često nisu zainteresirani za ono što ih okružuje i radije bi imali oko sebe sve tuđe, kao da se srame svoga domaćega?
Ja ću zato rado nositi naziv "seljanka", jer meni je moje prvo, a sve ostalo je iza mojeg.
Moje hrvatsko licitarsko srce i mamin stolnjak uvijek su ispred tuđih ukrasa.
>> Hrvati u Torontu organizirali slavonsko kolinje
Bla bla, umjesto hrvatskog kiča, svako ljeto odem u Hrvatsku i uživam u ljepotama u živo. Na Google imaš milijun slika pa uzivaj ako ti se baš gledaju slike. Na zidovima ima suvenire iz svakog mjesta koje sam posjetio. Zar bih trebao cijeli život plakati za onim što sam ostavio jer mi tamo nije bilo dobro. Alo, otišao sam jer mi nije bilo dobro. Bio u depresiji svaki dan jer sam razmišljao o budućnosti djece. Svaki onaj koji kaže da mu fali Hrvatska, a u mirovini je, laže, jer da mu fali, uživao bi u Hr. Nedavno su neki veliki Hrvati ovdje napisali da su kupili kuću u Costa Rica, spremaju se za mirovinu. Mislim stvarno.