Centar.Razgovor“, naziv je serije razgovora s poznatim osoba iz hrvatsko-gradišćanskog i austrijskog kulturnog i javnog života, koje jednom mjesečno organizira Hrvatski centar gradišćanskih Hrvata u Beču. Ovaj je mjesec gost bio sveuč. prof. dr. Michael Moser, ukrajinist i slavist s Instituta za slavistiku Bečkog sveučilišta. Tema je bila aktualna situacija vezana uz rat u Ukrajini i doprinos Bečke slavistike austrijskim akcijama solidarnosti i pomoći Ukrajincima. A prof. Moser, inače rođen u Linzu u Gornjoj Austriji, bio je prava osoba za to, jer je i privatno, dakle obiteljski, ali i poslovno, odnosno znanstveno, vezan za Ukrajinu. Između ostalog, predsjednik je i Međunarodnog udruženja Ukrajinista, te profesor i na Ukrajinskom sveučilištu u Münchenu i Katoličkom sveučilištu Peter Pazmany u Budimpešti.
„Ono što nisam do zadnjega mogao vjerovati je, kao ni svi drugi, da će se Rusija usuditi napasti Ukrajinu“, rekao je uvodno prof. Moser. Svoje izlaganje počeo je privatnom pričom o tome kako je iz Kijeva, nakon što je 24. veljače počela invazija ruske vojske, iz okupiranog Kijeva spašavao svoju suprugu Ukrajinku i dvoje posinaka. Emotivnu priču od koje mu je i prigodom ovog pričanja drhtao glas, a publici se koža ježila.
„Hrvatima ne trebam pričati što znači kada od svojih najmilijih, koji su negdje u skloništu sčučureni i čekaju što će se dogoditi, satima ne čuješ ni glasa, ili razgovaraš i odjednom se prekine telefonska veza - jer su to i oni sami osjetili na vlastitoj koži u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji“, dodao je. Ispričao je kako od svega toga više nije mogao govoriti nego samo pisati, sve dok nije uspio spasiti svoje, kupivši im kartu za jedan od posljednjih letova iz Kijeva za Beč, gdje su stigli tjedan dana nakon što je rat već tutnjao Ukrajinom. Naravno, kao sjajno umrežen i dobro informiran ukrajinist uspio je u Austriju prebaciti i ostalu blisku rodbinu osim šogora i šogoricu koji su i dalje u Ukrajini.
„Bio sam svjedokom strašnog rata i 1990-tih godina u bivšoj Jugoslaviji, ali onda sam bio mladi sveučilišni asistent i osjećao sam se bespomoćno. Danas sam stariji i snažniji i borim se i boriti ću se svim sredstvima kao profesor, a to je pisanje i protestiranje da se zaustavi ovo Putinovo rusko ludilo u Ukrajini“, istakao je prof. Moser. Zanimljivo je bilo čuti i o tome kako se je Bečka slavistika solidarizirala s Ukrajincima, kako na sve gledaju studenti, među kojima ima i Rusa i Ukrajinaca, kao i planovima organizacije Ljetne škole ukrajinistike u ljeto ove godine u Beču, te drugim akcijama pomoći na znanstvenoj razini. Bilo je riječi i o prijedlogu uvođenja studija ukrajinskog jezika na Bečkoj slavistici, odnosno njegovog odvajanja od ruskog jezika, o položaju B/K/S-a (bosansko/hrvatskog/srpskog jezika), kao umjetne jezične tvorevine, te o vremenu iza rata, kada će svi morati zajedno sjesti za isti stol i pregovarati i dogovarati se. Ono što mu je važno bilo na kraju istači je da je pobjeda Ukrajine neupitna, jer se bori za svoju slobodu, te da će Putin završiti onako kako je zaslužio.
Razgovor s prof. Moserom, inicirala je i vodila, asistentica na Institutu za slavistiku Bečkog sveučilišta, gradišćanska Hrvatica dr. Katarina Tyran. Kako nam je rekla nakon razgovora, cilj gostovanja dr. Mosera kod gradišćanskih i ostalih Hrvata u Hrvatskom centru je bio „pokazati da i filolozi i slavisti imaju svoju ulogu u onome što se događa u Ukrajini“.
„Važno je pokazati da i znanstvenici mogu doprinijeti tom društvenom diskursu. Isto tako pojasniti neke stvari, pogotovo one koje se tiču ukrajinskog jezika, dvojezičnosti u Ukrajini, te ostalih dvojbi koje su sada isplivale na površinu“, istaknula je dr. Katarina Tyran koja je je sjajno vodila taj razgovor. Prije svega visokoprofesionalno, ostavljajući i publici dovoljno vremena za pitanja, iz kojih se je mogao očitovati ne samo ogroman gnjev i zaprepaštenje onime što se događa u Ukrajini, nego i nesebična volja i želja za pomoć Ukrajincima, sada kada im je to najpotrebnije. A Hrvati to dobro razumiju.
