Životni izazov. Tako je troje prosvjetnih profesionalaca saželo odgovor na pitanje zašto će u idućih nekoliko tjedana spakirati svoje stvari, uzeti kartu i putovnicu i otisnuti se zbog posla u tri različite zemlje – Njemačku, Švicarsku i Čile. Oni su Kristina Alviž Rengel, magistrica primarnog obrazovanja, te Vatroslav Herceg i Petra Vodarić, magistri edukacije hrvatskog jezika i književnosti. Odlaze u nepoznato – hrvatske učionice i rad u domaćim obrazovnim i odgojnim ustanovama zamijenit će onima u stranoj zemlji, sve kako bi u inozemstvu djecu hrvatskih državljana koji privremeno ili stalno žive u tim zemljama, odnosno djecu koja žive u obiteljima u kojima se govori hrvatski, podučavali materinski jezik.
Riječ je o programu koji nije nov – štoviše hrvatska nastava u inozemstvu u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja koje je zaduženo za taj program provodi se godinama u 21 zemlji, ali je posljednjih godina zanemaren. Sve do nedavno raspisanoga i provedenoga natječaja.
Nastava se, naime, održava na temelju kurikula koji datira iz 2004., a cilj joj je očuvati hrvatski jezik koji, barem prema statistici, neuspješno usvajaju čak i učenici koji cijeli obrazovni vijek provedu u hrvatskim školama. No, broj djece koja u inozemstvu uče naš jezik nije zanemariv, iako ne odgovara broju iseljenih Hrvata, kao ni broju učenika koji su samo u posljednjih osam školskih godina napustili naše škole – njih više od 51 tisuću. Samo u školskoj 2020./2021. godini naš jezik u inozemstvu učilo je 5141 dijete, podučavala su ih 94 učitelja na 304 nastavna mjesta od Austrije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Irske, Poljske, Rumunjske, Slovačke, Slovenije i Rusije do Argentine, Kanade i Australije. Naravno, najviše polaznika, pa tako i najviše nastavnika hrvatskog jezika boravi u Njemačkoj. Ondje naš jezik podučava 48 učitelja, a nastavu pohađaju 2734 učenika. Premalo, budući da statistika kaže da u Njemačkoj živi 54.350 naših ljudi mlađih od 18 godina.
– Dodijeljeno mi je pet škola na pet različitih mjesta, stoga očekujem da ću na svakom nastavnom mjestu imati različit broj učenika, a pretpostavljam da ću raditi s učenicima od predškolske dobi do trinaestoga razreda, odnosno od šeste do osamnaeste godine. U neposrednom radu s učenicima predviđena su četiri školska sata dnevno, no onaj tko se prijavljuje za ovaj posao treba imati na umu da su često najveći kradljivac vremena putovanja do određenog nastavnog mjesta – rekla nam je Petra Vodarić koja se prijavila na natječaj upravo za odlazak u Njemačku.
S radom će početi 14. rujna, a završiti 29. srpnja jer se školska godina prilagođava zemlji u kojoj se odvija. Od hrvatske države je, kao i ostali kandidati koji su prošli na natječaju, dobila novac za odlazak na rad u inozemstvo, ali se za smještaj i vizu, ako je potrebna, kandidati moraju pobrinuti sami.
– Moj je odabir SR Njemačka iz praktičnog razloga, želim nastaviti zajednički život sa svojim partnerom koji je i sam bio uključen u hrvatsku nastavu u inozemstvu. Upravo su me njegova iskustva ohrabrila da se okušam u jednoj poprilično zahtjevnoj formi izvođenja nastave s heterogenom strukturom učenika – različite dobi, raznovrsnih interesa i potreba, kao i predznanja. Posebno me privlači određena sloboda u kreiranju plana i programa, mogućnost provedbe problemske nastave te kreativan i interdisciplinaran pristup sadržajima iz područja kulturne, povijesne i prirodne baštine, zato što hrvatska nastava obuhvaća sadržaje ne samo iz područja poznavanja hrvatskog jezika, već i zemljopisa, povijesti, likovne i glazbene kulture – pojašnjava svoje motive Petra Vodarić.
Cijene li naši ljudi u inozemstvu više svoj materinski jezik nego kad su kod kuće, pitamo je budući da već ima iskustvo života izvan domovine.
– I sama sam u Njemačkoj promijenila perspektivu, moj materinski jezik dobio je druga značenja. On jest i bit će moje utočište, sredstvo kojim se najlakše povezujem s drugima. Vjerujem da i našim ljudima u inozemstvu čuti hrvatski jezik znači čuti nekoga tko je prošao nešto slično, tko vas razumije i doživljava kao svoga, iako ste se prvi put sreli na kolodvoru. Uostalom, što li priželjkuju ljudi više od osjećaja pripadnosti – ističe.
Upravo zato što Hrvata najviše ima u Njemačkoj, još je u svibnju održana sjednica hrvatsko-njemačkoga stručnog povjerenstva za obrazovanje naših učenica i učenika, a cilj joj je riješiti brojna otvorena pitanja poput vremenika održavanja nastave, trajanja nastavnoga sata, ustupanja prostorija, korištenja tehničke opreme, broja učenika u grupi, ali i certificiranja i vrednovanja hrvatskoga jezika u obrazovnom sustavu Njemačke.
– Hrvatska nastava u inozemstvu suočena je sa sve većim brojem iseljenika, stoga posebnu pažnju treba posvetiti tom području, očuvanju hrvatskoga jezika i kulture u cijelom svijetu, za koje treba pravovaljano skrbiti u smislu pružanja znatnije financijske, ali i diplomatske podrške kada je u pitanju očuvanje statusa hrvatskoga jezika kao materinskog jezika naših iseljenika, u svakoj pojedinoj državi odnosno zemlji svijeta u kojoj se hrvatska nastava održava, kao i u onima u kojima se ne održava, a za to postoji prijeka potreba – poručili su iz Ministarstva obrazovanja. Ta prijeka potreba očituje se i u činjenici da je od iduće školske godine održavanje hrvatske nastave predviđeno i u Norveškoj i Južnoafričkoj Republici.
Do njezina početka na najdulji će put Zagrepčanin Vatroslav Herceg koji je donedavno radio u srednjoj školi, a sada će minimalno četiri godine na koliko je sklopio ugovor hrvatski podučavati u Čileu.
– Razlog zašto sam želio otići u inozemstvo bio je taj što me uvijek zanimala kultura naših iseljenika, također zato što iz obiteljske predaje znam da je puno mojih predaka otišlo u daleke zemlje. Izbor je zato pao na Republiku Čile. Sama ideja da se hrvatske zastave vijore podno Anda, da se čakavština govori na obalama Pacifika meni je izuzetno uzbudljiva i zanimljiva – otkriva taj profesor koji ujedno ističe da je za njega najbolje školsko iskustvo upravo onaj trenutak kada bi, kaže, uvidio da je zaintrigirao učenike da naprave nešto izvan školskog kurikula ili kada bi oni samoinicijativno tražili preporuku za čitanje.
– Naša čitalačka pismenost na sramotnoj je razini, mislim da smo si sami za to krivi. Odnos mnogih roditelja prema školstvu i kulturi vrlo je loš, naše društvo kao da se ponosi time što ne čita. Mnogi u Hrvatskoj gledaju na intelektualni rad kao da je to nerad, imaju taj, kako bih ga nazvao, “sjevernokorejski” odnos prema intelektualnom radu te slavljenju manualnog rada kao jedinog oblika rada. Jako me zanima je li to svjetski fenomen, zato jedva čekam vidjeti kako se u Čileu odnose prema obrazovanju, knjigama i znanju općenito – odgovara Vatroslav Herceg na molbu da prokomentira to što odlazi u inozemstvo upravo u trenutku kada je u našem obrazovnom sustavu čitalačka pismenost na nezavidnoj razini, a maturanti vlastiti jezik u prosjeku na maturi polažu s trojkom. I tako već nekoliko godina.
Herceg je i jedan od nastavnika koji podržava uvođenje školskih uniformi, ali i uvođenje redovitog testiranja srednjoškolaca na droge jer je to, navodi, problem o kojem se ne govori.
– Mislim da bi se odnos prema školstvu i učenika i roditelja znatno promijenio uvođenjem školskih uniformi. Time bi se povećala razina poštovanja prema školi kao instituciji, vjerujem da odijelo čini čovjeka, u tom smislu bi se učenici drukčije osjećali u školi pa se i drukčije ponašali. Sam taj čin znatno bi pridonio smanjivanju broja ekscesa u našim školama. Također, učenike bi se svaki dan trebalo testirati na droge jer sveprisutnost droga u našem društvu nije normalna, a taj je problem pak povezan s nekim osnovnim moralnim vrijednostima koje se urušavaju – zaključio je Vatroslav Herceg koji će djeci u Čileu početi predavati 1. rujna.
Magistra primarnog obrazovanja Kristina Alviž Rengel dnevno će u prosjeku u Švicarskoj, u talijanskom kantonu, surađivati s 10 do 15 učenika od 1. razreda osnovne do završnog razreda srednje škole.
– Cijeli život osjećam veliku ljubav prema djeci, njihovu odgoju i obrazovanju i poduci svih vrsta, imam veliku želju i potrebu nadograđivati svoja znanja cjeloživotnim obrazovanjem, tako da sam u odlasku u inozemstvo prepoznala veliku priliku za stjecanje novih znanja i iskustava. Smatram da je rad u hrvatskoj nastavi u inozemstvu velika čast i zahvalna sam što sam dobila priliku raditi s djecom hrvatskih iseljenika. Radi se o jednoj neraskidivoj vezi s hrvatskom kulturom i identitetom pa kroz nastavu učenicima prenosimo bogatstvo našeg jezika, iznimne ljepote i vrijednosti naše baštine i krajolika, a time pridonosimo i produbljivanju ljubavi prema domovini – kaže Kristina Alviž Rengel koja je većinu radnog staža provela u visokom obrazovanju.
Ipak, po struci je odgojiteljica predškolske djece, radila je i u dječjem vrtiću, bila i vjeroučiteljica djeci 4. razreda osnovne škole, a posljednje dvije godine je asistent – vanjski suradnik na fakultetu budućim odgojiteljima.
– Moj adut u Švicarskoj bit će bogato i raznoliko radno iskustvo s djecom raznih uzrasta te poznavanje raznih tehnologija i blagodati koje one pružaju u nastavnom procesu. A za vrijeme rada u hrvatskoj nastavi u inozemstvu imam u planu završiti i započeti doktorski studij te steći titulu doktora znanosti – kaže Alviž Rengel naglašavajući da će nakon isteka četverogodišnjeg mandata razmotriti sve mogućnosti koje će joj se pružiti.
I ona smatra da kod kuće vlastiti jezik uzimamo većinu vremena zdravo za gotovo, dok mu se u inozemstvu pridaje puno veća važnost jer znači povezanost s domovinom.
– Odlazak na rad u inozemstvo za mene će biti jedno veliko i novo iskustvo, a samim time i jedan novi životni izazov. Vjerujem da će me ono obogatiti mnogim novim znanjima, ali da će i dodatno unaprijediti moje dosadašnje iskustvo neposrednim radom s djecom. Veselim se susretima s novim učenicima, produbljivanju njihovih znanja o našem jeziku i kulturi, kulturno-umjetničkim programima, suradnji s roditeljima i kolegicama iz hrvatske nastave u Švicarskoj – pojasnila je Puljanka Kristina Alviž Rengel.
Učenici koji pohađaju nastavu u inozemstvu redovito posjećuju Hrvatsku, sudjeluju na brojnim natjecanjima i raznim projektima, a u svakoj državi zajedno sa svojim nastavnicima izdaju i časopise.
– Hrvatska nastava u inozemstvu, nastava hrvatskoga jezika i kulture, obuhvaća jezikoslovlje, stjecanje znanja o hrvatskoj i njezinoj povijesnoj, kulturnoj i prirodnoj baštini, upoznavanje sa svakodnevnim životom i vrijednostima stanovnika Republike Hrvatske te razvijanje osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi. Razvojem jezičnih kompetencija te usvajanjem hrvatske kulturne, povijesne i prirodne baštine hrvatska nastava pridonosi razvijanju osjećaja pripadnosti hrvatskoj kulturi i hrvatskoj domovini – rekli su nam u Ministarstvu obrazovanja.
A nastavi li se iseljavanje mladih, Hrvatska će ubrzo morati i unaprijediti kurikul po kojem se sada predaje hrvatski jezik u inozemstvu, kao što će se morati izboriti i da u domaćim školama materinski jezik postavi na poziciju koja mu pripada. A put prema tome nije ukidanje praga prolaznosti na esejskom dijelu ispita državne mature, kao ni toleriranje učenicima da ne čitaju lektiru te da strane jezike uče pažljivije i više nego vlastiti.
