Sandra Vacca navlači pamučne rukavice, penje se na maleni stolac i otvara patentni zatvarač: iza cerade stoje table s ispisanim zanimanjima na turskom: automehaničar, varitelj, radnik na pakiranju, piše Deutsche Welle.
"To su originalni natpisi posrednika za radna mjesta u Istanbulu gdje su se tražili radnici za rad u Njemačkoj. Radnici su se regrutirali u njihovim domovinama i to su zanimanja koja su se tražila u Njemačkoj. Slao se i broj, dakle koliko se osoba traži za takvo radno mjesto", objašnjava nam ova muzeologica.
Vacca vodi projekt "Virtualni projekt migracija" pri Dokumentacijskom centru i muzeju o migraciji u Njemačku (DOMiD) u Kölnu. U tu svrhu njeni suradnici vodili su razgovore s ljudima koji su došli u Njemačku. Priče su predstavljene digitalno, interaktivno i zanimljivo: korisnici mogu prolaziti kroz desetljeća i upustiti se u pojedine ljudske priče i sudbine.
"Mi želimo nanovo ispričati povijest Njemačke, iz očišta onih koji su došli u ovu zemlju. Jer njihova iskustva uglavnom su ostala nepoznata. Svaka priča je važna. Svi ti predmeti koje imamo u skladištu, počev od lončića za kavu preko knjiga pa sve do audiokazeta, pričaju priče o došljacima", kaže nam Sandra Vacca.
Zrcalo njemačkog društva
Izlošci su pažljivo spremljeni u skladištu u kutijama i zaštitnim folijama. Sakupljanje je počelo prije tridesetak godina kad su 1990. turski došljaci osnovali udrugu. U međuvremenu je sakupljeno oko 150 tisuća eksponata sada već iz gotovo svih zemalja svijeta iz kojih su doseljenici dolazili.
"Često ljudi misle kako nemaju što ispričati. Ali onda razgovaramo s njima, zajedno gledamo stare fotografije, nađemo predmete i onda počnu pripovijedati priču koja stoji iza njih. Često tek tada primijete koliko je i njihov život zapravo bio važan, mnogoznačan i zanimljiv".
To su, na primjer, predmeti kao što je njihova putovnica kada su dobili svoju prvu boravišnu i radnu dozvolu, školska svjedodžba njihova djeteta na kojoj nema ocjena jer nije znalo njemački, u prvom razredu nije ni dobilo ocjene. To su priče o dolasku. Ali i o otporu njihovu dolasku: "Rasizam je također nešto što nas zanima. Na primjer, imamo i optužnicu i plakate prosvjednika koji su na suđenju neonacističkoj terorističkoj organizaciji tražili 'Raspustite kompleks NSU', razgovore sa žrtvama i druge predmete koji svjedoče i o toj strani povijesti", kaže nam Vacca. Tako u staklenoj vitrini stoji i radioaparat obitelji Genc koja je postala žrtva paljevine u Solingenu 1993. godine: pet osoba tada je izgubilo život.
Zvuk kuće i prije interneta
Sandra Vacca pokazuje nam i jedan od njezinih najdražih predmeta: "To je audiokazeta jednog takozvanog 'djeteta iz kovčega'. To su bila djeca koja su odrastala kod bake, tete ili drugog člana obitelji nakon što su roditelji otišli na rad u Njemačku. Ona su slala poruke snimljene na kazetu, jedne godine to je bila jedna, onda dvije, tri, u nekom trenutku bilo ih je deset. Slali su si te audiokazete umjesto pisama da im čuju glas. Imamo kazetu gdje jedna djevojčica pjeva. To je samo jedna od mnogih emocionalnih priča".
Pokraj nje stoji još jedan izložbeni primjerak: par "fokusera", boksačkih ručnih jastuka za vježbu. Njihova koža istrošena je i prepuna rupa. U muzej su stigli prije otprilike godinu dana, a darovao ih je Boro Marković.
"Na tim fokuserima je vježbalo mnogo ljudi, bilo s istoka, zapada ili juga, svi smo mi isti", govori nam Marković. On se već mnogo godina bavi boksom i još 1975. kao dijete "gastarbajtera" došao je u Njemačku iz Bosne i Hercegovine. Godine 1988. vratili su se u tadašnju Jugoslaviju, a samo nekoliko godina poslije počeo je rat i 1993. Marković se zaputio u Njemačku – ovog puta kao ratni izbjeglica.
Što mu je domovina?
Danas živi u jednom malom mjestu u blizini Kölna. Na pitanje što je sad njegova domovina, smije se i kaže: "FC Köln", pa ponosno pokazuje na sebi majicu nogometnog kluba iz tog grada. Radeći kao posrednik integracije udruge BIKUP (Internationale Gesellschaft für Bildung Kultur, Partizipation Internacionalno društvo za obrazovanje, kulturu i participaciju) Marković pokušava stvoriti mostove: kulturne, jezične i društvene. Samo ako postoje takvi mostovi mogu funkcionirati integracija i mirni suživot, kako u Njemačkoj tako i u Europi.
I Markovićevi "fokuseri" mogu se vidjeti u virtualnom muzeju koji je postavljen prije godinu dana. Od onda i Sandra Vacca obilazi cijelu Njemačku, projekt je predstavljen u 18 gradova. I njena osobna priča nešto je posebno: njeni roditelji talijanski su migranti, rođena je zapravo u Francuskoj, ali već deset godina živi u Njemačkoj.
"Ja sam na neki način dijete Europe. Migracija je konstitutivni dio europske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i o tome moramo govoriti više i drukčije. Mnoga djeca migranata u drugom ili trećem naraštaju prvi put kroz ove izloške doznaju priču svojih djedova i baka, jer često se u tim obiteljima ne govori mnogo o prošlosti, o vlastitom iskustvu ''došljaka''. Zato je važno da tim razgovorima i predmetima prenesemo te priče i dalje".
Njena velika želja jest jednoga dana otvoriti "pravi" muzej. Izložaka ima već ionako dovoljno. Već se vode razgovori s gradom Kölnom, a postoji i veliko zanimanje za takav muzej migracija. Velika je i njegova važnost. Do tada se on može razgledati na internetu...
