"Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovu fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku", naziv je nosača zvuka kojeg je u srijedu navečer u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču predstavila Ivana Jelača, mlada hrvatska pijanistica i fortepijanistica iz Dubrovnika.
"Nosač zvuka rezultat je dugogodišnje suradnje Ivane Jelače s Dubrovačkim muzejima", rekao je Domagoj Marić, savjetnik za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu, koji je kroz razgovor s dubrovačkom fortepijanisticom predstavio Bečanima ovu svestranu 33-godišnju slobodnu umjetnicu. Jelača kroz projekte i vlastite ideje istražuje, izvodi i promovira klasičnu glazbu u zemlji i inozemstvu.
Predstavljanje CD-a održano je trojezično, na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, uz sjajan prijevod Katarine Dorkin-Križ našim austrijskim prijateljima.
Na nosaču zvuka, čija je autorica i urednica Ivana Jelača, nalazi se sedam djela hrvatskih i drugih europskih skladatelja. Od Luke Sorkočevića, Ivana Manea Jarnovića i Juraja Murata do Josepha Haydna, Domenica Antonietta, Tomasa Restija i W. A. Mozarta.
"Želja mi je bila pokazati pripadnost navedenih glazbenika istom europskom kulturološkom krugu, kroz repliku povijesnog instrumenta fortepijano iz radionice poznatog bečkog graditelja instrumenata Antona Waltera iz 1790. godine, koji je restauracijom osposobljen za muziciranje i zaštićen kao nacionalno kulturno dobro", napomenula je Jelača.
Zanimljivo je da je danas u svijetu sačuvano samo desetak Walterovih fortepijana, a jedan od njih je i onaj u Dubrovniku, u vlasništvu Dubrovačkih muzeja. Jedan primjerak posjedovao je i Mozart. Taj se danas nalazi u Salzburgu.
Marić je napomenuo da se pijanistica Ivana Jelača specijalizirala za izvođenje glazbe na povijesnim instrumentima, završivši poslijediplomski studij specijalizacije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, obradivši temu "Umjetnost izvođenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena", pri čemu je posebnu pozornost posvetila povijesnom razvoju instrumenata s tipkama i glazbenom izričaju druge polovice 18. stoljeća, odnosno razdoblju od 1770. do 1830. godine.
Jelača je napomenula kako fortepijano nije preteča klavira, nego prvi, drveni klavir, pojasnivši razlike u odnosu na suvremeni pijano.
"Jelena Pucić Sorkočević, prva je hrvatska glazbenica koja je svirala na fortepijanu (1949. godine otkupljenom od obitelji Vujnović)", dodala je, uz opasku da su na takvom tipu instrumenata svirali i tadašnji vodeći glazbenici, Bachovi sinovi, Joseph Haydn i W. A. Mozart. Osim nosača zvuka, Bečanima je audio-vizualno predstavljen i impozantni dubrovački fortepijano.
"Tako smo pokušali njegov zvuk, vrijednost i izgled, približiti svima zainteresiranima za glazbu i povijesne instrumente", otkrila je dubrovačka fortepijanistica.
Marić je istaknuo kako je Ivana Jelača, istražujući kulturološki aspekt nastanka i izvođenja glazbe u drugoj polovici 18. stoljeća, osmislila i dva važna hrvatska glazbeno-povijesna projekta: o Dori Pejačević i Vatroslavu Lisinskom. Napomenuo je da je Jelača i predsjednica i umjetnička voditeljica udruge "Sve je ostalo glazba", utemeljene 2012. godine, kroz koju radi na približavanju klasične glazbe, posebno mladim naraštajima, te promicanju izvedbenih umjetnosti.
"Sretna sam da sam mogla i Bečanima predstaviti CD s hrvatskim glazbenicima i njihovim suvremenicima na Walterovu fortepijanu kao poveznici grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike s Bečom“, priznala je Jelača.
Ovoj sjajno organiziranoj umjetničko-promotivnoj večeri bila je prisutna i hrvatska veleposlanica dr. Vesna Cvjetković. Organizatori su bili veleposlanstvo Republike Hrvatske u Austriji i Hrvatsko-austrijsko društvo (HAD) iz Dubrovnika na čelu s predsjednicom Brankom Martinović Vuković.
Martinović Vuković zaključila je kako HAD potpomaže mlade umjetnike, pa tako i pijanisticu Ivanu Jelaču koja svoje glazbeno-kulturne projekte promovira već drugi put u Beču, a jednu je promociju imala i u Željeznom, glavnom gradu austrijske pokrajine Gradišće.
