Naslovnica Priče

Sjećanje na prijatelja na dan kada je otišao

Bio je opasan svima koji su čuvali režime, prije ili poslije devedesete, jer režimi nisu nikada postojali u području idealnoga ili domoljubnoga
31. kolovoza 2017. u 15:04 5 komentara 5791 prikaza
Zvonko Bušić
Foto: Privatni album

Dom je mjesto gdje su skupljene čovjekove memorije. Čovjek je stariji od dana svoga rođenja. Memorija njegova naroda veže ga stoljećima. A stoljeća mu govore o niti koja veže duše istog neba i iste zemlje. Pripadnost tako oblikuje ljubav. Domovina nije posao, obveza, ugovor. Domovina je ljubav.

Nikola Dugandžić Chicago Potresna priča! Čak 22 godine trebale su da hrvatska obitelj ponovno bude zajedno

​Susretoh puno ljubavi koja nije tražila uzvratnost osim postojanja, nije pitala ni zašto, osim nazočnosti. Dovoljno je bilo biti. A biti je značilo vrijeme, sve vrijeme. Da, točno: najvažnije je takvo bivstvovanje. Takvo postojanje. Svatko, osim fizičkog doma, kuće, treba imati i duhovni dom duše. Duša traži mjesto i vrijeme, prijatelje i razumijevanje.

Zvonko Bušić dobro je razumio tu nit koja ga je vezala ljubavlju prema zemlji Hrvatskoj. Ona ga je duboko ukorijenila i dala mu snage da voli zemlju hrvatskog čovjeka više od sebe. Da više od sebe! Samo nesebični ljudi postaju ideali koje se slijedi. Samo nesebični ljudi postanu revolucionari pravde. Samo oni u tami svijeta vide svjetlo. Onima koji vole pripada nebo.

​Bio je opasan svima koji su čuvali režime, prije ili poslije devedesete, jer režimi nisu nikada postojali u području idealnoga ili domoljubnoga.

​Riječi su mu bile odraz karaktera na kojem počivaše uvjerenja: "Pola sam dosadašnjeg života proveo u zatvorskoj džungli i znam što znači borba za preživljavanje, pa ipak sam ostao kod svojih uvjerenja iz mladih dana da život vrijedi samo onda kad postoji ono za što smo ga spremni žrtvovati."

Velike duše su velike upravo zbog izvanredne kombinacije karaktera, uvjerenja, ideja i samodiscipline. Oni su uspjeli razdvojiti samouvjerenost od arogancije, odlučnost od predrasuda, skepticizam od prihvaćanja danoga. 

​Kao da to bijaše jučer kad vidjeh u zatvoru čovjeka slobodna.

​Kao da jučer sjedasmo pod sjene stabla njegova doma razgovarajući o stvarima većima od tema svih dnevnih novina.

​Kao da jučer vidjeh tugu u očima njegovim jer vidjeh veličinu naroda, ali zbunjenoga bez vođe.

​I često se pitah zajedno s njim: Zar ne razumiju da se život sastoji u tome da imaš nešto za što živiš? Ako nemaš nešto za što živiš, ništa nemaš! U svoje je bilješke prepisao odlomak iz jednog nenaslovljenog eseja koji je pročitao u zatvoru, jer je na njega ostavio dubok dojam: "Smisao života, ukratko, dolazi od ljubavi prema borbi: čovjekove spremnosti da čuva, bori se i, ako je potrebno, umre za više ciljeve – za ciljeve više od njega samoga. To što je grčki bog Narcis propao u svojoj ljubavi prema samome sebi samo je simbol traćenja mnogih života koje u današnje doba gledamo svuda oko sebe. To su prazni životi u potrazi za vlastitim užicima, jednako kao što su prazni i izrazi njihovih lica. Lišeni zanimanja, svrhe, iskustva i, što je najvažnije, predanosti."

​Da i ljubav je definicija sve snage. Kolika snaga bijaše u Zvonku. I sve to iz ljubavi i zbog ljubavi. Ljubav je najbolji učitelj kojeg imamo. 

​Da, njega, Zvonka Bušića nikada se zaboraviti ne može!

Pismo iz Chicaga Ljubav koja povezuje kontinente Pismo iz 1909. godine: Sine, ako ne radiš, imaš se gdje vratiti John Aranza Drugi dio priče Posljednje očevo pismo: Oči stare, naočale ne pomažu, zbogom sine moj! Ivan Čondić Ivan Čondić Hrvat – padobranac na Normandiji
  • miso:

    Od kad su nam prijatelji došli postali smo siromašni, beskućnici i robovi u vlastitoj zemlji, pa bježimo u Irsku, Njemačku, Kanadu, ... do Australije! ... Valjda nisu oni krivi?

  • Ivan Pavao III:

    Zvonku Bušiću ZA SVE TI HVALA! Dok slušam zvonjavu crkvenih zvona Ja vidim masu ljudi koja uz tvoj odar kleči I zemlja u muku kako čeka da te udomi ona, Pa osjećam slabost i nemam nikakvih riječi. Osjetno drhtim, grozan ... prikaži još!zan me grč steže, Te prožimaju boli, zaprepašćuje me zbilja, Što nam je Hrvatska, legendarni viteže, Iz dana u dan sve dalje od cilja. Zalud su joj, nažalost, podnijete žrtve Kada se korovi množe na svakoj njenoj njivi A i je grobari već vuku među mrtve. Ali ne vrijedi se žaliti, sami smo tome krivi. Žbiri je opet muče kako god im se prohtije, U vrat su joj zarili svoje prljave kandže Jezivo na nju sikću, k'o otrovnice zmije I okrutno je gaze orijunaške bakandže. Uvidjevvši njeno veoma tragično stanje, Rastočilo te je ono i neopisivo dojmilo, Uništilo ti radost, zgazilo tvoje nadanje, Sasvim te je dotuklo i nemilosrdno slomilo. Nailazeći svakodnevno na mnoštvo raznih zala Iznemogao si, pa podignuo na se ruku, Mučeniče moj dragi – nek ti je za sve hvala I nek te anđeli prate kroz vječnu luku!

  • supertonkica:

    Teroristi nisu dobro došli u Zagreb.