Naslovnica Priče

Potresna priča! Čak 22 godine trebale su da hrvatska obitelj ponovno bude zajedno

Nakon 41 godine života, nakon gotovo 15 tisuća dana provedenih u ovom gradu, nakon svega što ne može stati ni u sjećanja ni u knjige, fra Nikola se stvarno i simbolički vratio na početak, u Hrvatsku
28. srpnja 2017. u 19:38 0 komentara 7965 prikaza
Nikola Dugandžić
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/13

Otac Nikola Dugandžić, svećenik, dominikanac, misionar, učitelj... Čovjek iz Cerna, mjesta malog, hercegovačkog! Nekada se govorilo blizu Mostara, blizu Ljubuškoga, a danas blizu Međugorja.

Tereza Nađ Preživjela je šest logora Preminula najstarija Hrvatica u Chicagu

Ljudi se bavili duhanom. Živjeli teško i patili pod svim režimima. Nikada ih niti jedan sustav, vlast ili moć nisu štedjeli ili pravedno prema njima postupali. Težak život uvijek je bio njihov put. Ali sve te težine nikada nisu bile bez molitve, nade, blizine s Gospodinom. 

Otac Ilija rođen je 1. travnja 1907., dakle prije točno 110 godina. Majka Luca rodila se dvije godine poslije, 30. rujna 1909., prije 108 godina. 

Život u Hercegovini bijaše težak. Osim vlasti i režima, svakodnevicu je ljudima otežavala i škrta zemlja. Ako i ona zakaže izbora je jako malo, a glad je stalna prijetnja. Tako bijaše mnogo puta. 

Ove godine se obilježava stota godišnjica velikog preseljenja djece Hercegovine pod vodstvom fra Didaka Buntića u Slavoniju. Spašeno bijaše više od 12 tisuća mališana, a njihovi potomci danas su živi. 

Slavonija uvijek bijaše viđena kao obećana zemlja. U tom kontekstu početkom stoljeća rođeni su i živjeli Luca Primorac i Ilija Dugandžić. Vjenčali su se 1930. godine. Imali su šestero djece: Marijana, Radojku, Nikolu, Vidu, Jozu i Ivana.

Slavonija

Obitelj Dugandžić s petero djece odlučila se na tada dalek put, u lipnju 1942. godine. Djeca bijahu mala: Marijanu bijaše deset godina, Radojki sedam, Nikoli pet, Vidi tri, a Jozi tek jedna godina života. Put u Slavoniju je dalek. Prvo dolaze u selo Jazavica gdje ostaju kratko. Zatim se sele u Pakrac, a otac dobiva posao u Novoj Gradiški.

U Pakracu obitelj doživljava suprotnosti i napade. Njihov jezik ih odaje da su stranci. Komunisti i lokalni Srbi ih napadaju. Opet su u pokretu. Iz Pakraca odlaze u prelijepi slavonski gradić Lipik. Ali ne za dugo! Iz Lipika opet selidba u Novsku gdje doživljavaju strahote rata. 

Ovaj mali gradić bio je najviše bombardiran u Drugom svjetskom ratu. To vrijeme je mučno. Stradanja ljudi su svugdje oko njih. I tako je to danima, mjesecima... 

Rat se privodi kraju, a nažalost, u svibnju 1945. počinje njihova Kalvarija. Propada država Hrvatska. Dugandžićima poput tisućama hrvatskih obitelji počinje život križnih putova i neizvjesnosti. 

Oca Iliju partizani odvode. Tog dobrog čovjeka koji nikome ništa zlo učinio nije. Samo zato što je bio Hrvat, pošten i častan. Hrvatski domobran! 

Jedno noćno kucanje na vratima i odlazak u nepoznato. Majka Luca ostaje s malom djecom u neizvjesnosti. Najmlađe dijete Ivan tek je rođen. Veli mudrac: "Od svih teškoća s kojima se čovjek treba suočiti, niti jedna nije teža od običnog čina čekanja". Kako je ovo istina!

Strah je ogromna stvarnost. Taj veliki strah za goli život postao je dio djece i majke od tada pa u godinama koje dolaze.

Je li otac živ ili ubijen? Ta noć bijaše duga kao vječnost i neizvjesna kao bolest. Ipak otac uspijeva pobjeći partizanima iz ruku. Vraća se obitelji u tišini. Pokazuje im prstom da šute. I mrak ima uši! Zidovi mogu govoriti. Šapće da ga nitko ne čuje i govori im: "Uspio sam pobjeći. Ja moram nestati, a vi pokušajte prijeći granicu". 

I Ilija je nestao ponovno u tami noći boreći se za goli život, želeći doći do slobode. Sljedećih pet godina, sve do 1950. nisu znali je li on uopće živ.

Kolona i križni put

Nakon očeva odlaska u tami noći u spašavanju vlastitog života, majka je skupila djecu na molitvu. Molitva kao hrana u danima tuge i neizvjesnosti uvijek je pratila obitelj Dugandžić. Molitva je mjesto sigurnosti i mjesto gdje biti zajedno zaista znači ne živjeti u strahu. 

Majka Luca pakira djecu na kola koja vuku konji, njihovi omiljeni konji vranci i pridružuje se koloni tisuća ljudi, vojnika, žena, djece, nevinih i slabih. Kolona koja želi slobodu i živjeti bez straha. 

Od Novske preko Zagreba prema Sloveniji. Kroz Sloveniju do Bleiburga. Prešli su u Austriju. Bili su tako blizu slobode. Otac je bio nedaleko od njih. Zamislite, u istoj državi, a nisu ni znali da su jedni do drugih. Obitelj u Bleiburgu, a Ilija u Klagenfurtu. Ali otac već bijaše na slobodi, a majka i djeca pod kontrolom engleskog feldmaršala koji ih 15. svibnja predaje u ruke partizana. 

Vraćaju ih natrag u Jugoslaviju, u upravo otvorenu tamnicu naroda i bezimene teške sudbine. I tada bijaše početak križnog puta. Puta bez nade i smisla, patnje velike, majke koja s djecom živi na putu, bez oca za kojega ne znaju je li uopće živ.

Ponovno u koloni. Gladni i žedni, slabo odjeveni. Partizani im oduzimaju njihove konje vrance. Kolona u suprotnom smjeru nije vodila u slobodu.  

Svaki dan netko nestaje iz kolone, svaku noć netko je ubijen, bačen u neki jarak ili šumu. Pitanje stalno isto: tko je sljedeći? Krivi su samo zato što su to što jesu – Hrvati.

Ponovno kroz Sloveniju natrag. I onda se kolona razdvaja. Jedni na istok, drugi na jug. Fra Nikolina obitelj biva usmjerena za kolonu prema jugu. 

Koliko je, Bože moj, bilo tih kolona, razdvajanja, sudbina i strahova. U moje riječi oni ne mogu stati. Najstarije dijete je 12 godina, najmlađe tek nekoliko mjeseci. 

Majku su maltretirali, nazivali svakakvim imenima, pljuvali i ponižavali. A ona ne bi ni mrava zgazila. Ostala je uporna izdržati i čuvati svoju djecu. 

Mater ima najviše snage, rekao bih i svu božansku snagu kada štiti svoju djecu. To vi majke dobro znate. Majka Luca je cijelo to vrijeme čuvala i nosila sina Ivana na ruci. Dijete sa samo nekoliko mjeseci života imalo je zaštitu majke. Stalno i uvijek!

Kao da su Dugandžići dobro znali riječi mudrog Siraha: "Sine, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nastalosti svoje bijede. Jer u vatri se zlato kuša!" (Sirah 2,1-3).

Kolona je išla kroz Hrvatsku prolazeći sva poniženja ili kako reče fra Nikola: "Bio je to križni put na kojem smo doživljavali i pljuvanja po nama, i udarce, i zlostavljanja, i vrijeđanja, i psovanja ustaške majke i nazivanja različitim imenima. Bilo je svega s križnog puta Isusa Krista osim razapinjanja na križ!"

Putuje se danima pješice. Konačno je kolona stigla do Zadra. Ali obitelj tu nije dobrodošla. Partizani ih ne žele ostaviti. Bit će prevelik teret za njihovu državu. Idu dalje. Prebacuju ih od Zadra do Ploča, pa od Ploča do Mostara. 

U Mostaru nemaju adrese, ne znaju kamo idu, a majka po sjećanju traži kuću svoga brata. Nalaze kuću, susreće se s bratom, a on ju ne prepoznaje. Nije ni čudo. Nakon proživljenog pakla i puta da tijelo postane toliko iscrpljeno da ga ni najbliži ne poznaju.  

"Ja sam tvoja sestra. Moj muža je Ilija". 

Nakon svih razgovora i konačnog zagrljaja sestre i brata, malo olakšanje.

Završetkom kratkog odmora obitelj se konačno vraća u rodno Cerno. Kakav put! Kakav život! Kakva muka! Selo prepolovljeno. Ranjeno ratom i stradanjima. 

Ljudi koje je pokosio rat jednostavno više nema. Majka postaje otac, vodi kućanstvo, brine se za djecu. Mališani idu u školu. Pješice po nekoliko kilometara svaki dan u Čitluk ili Ljubuški. 

Godine 1950. doznaju za oca. Preko nekoga Ilija je uspio poslati pismo svojima. U njemu piše: "Vodili su nas kroz šumu. Smrt je bila prisutna svake minute. Stigli smo do jedne poljane. Tu su nam dali u ruke lopate i motike. Kopali smo rovove za partizane... U jednom trenutku nekoliko nas iskoristilo je nesmotrenost naoružanih partizana koji su nas čuvali. Dali smo se u bijeg kroz šumu. Što se dogodilo s ostalima, ne znam! Ali ja sam hvala Bogu uspio izbjeći njihovim pucnjevima. Dok se partizani još nisu snašli, odlučio sam se vratiti k vama one noći i reći vam samo da sam živ. Sad sam na sigurnom mjestu u Austriji. Ako Bog da vidimo se uskoro!"

Pismo je značilo život. Od tada počinje dopisivanje s ocem. Iliji kao i mnogim Hrvatima u logorima u Austriji pomaže Vilim Cecelja, hrvatski mučenik, patnik i veliki pomoćnik progonjenih Hrvata. 

Tako preko braće fratara, fra Venedelina Vasilja i fra Ljube Čuvala Ilija uspijeva dobiti dokumente i stići u New York 1948. te u Chicago tri godine poslije.

Fra Gracijan Raspudić mu pomaže u Chicagu gdje radi u našoj franjevačkoj tiskari neko vrijeme dok se ne snađe kao i mnogi drugi. 

Ponovno Hercegovina i gimnazija

Nakon razgovora s majkom i kontakta s ocem, fra Nikola odlučuje poći u sjemenište, u gimnaziju otaca dominikanaca u Bolu na Braču. 

Maturirao je 1958. godine. Budući da komunisti ne priznaju tu školu, iako takve gimnazije bijahu najbolje u njihovoj zemlji, Nikola odmah mora u vojsku. 

Iako je tek stupio u dominikanski novicijat, sljedeće dvije godine šalju ga u vojsku u Srbiju: Valjevo i Beograd. Tamo mu pokušavaju isprati mozak i uvjeravati ga u svoju istinu, ali on ostaje čvrst. 

Nikola je znao istinu! Ne samo da ju je znao iz vlastitog iskustva svoje obitelji, nego su u sjemeništu često profesori tiho šaptali svojim đacima: "Samo neka se zna. Neka se ne zaboravi". 

Dominikanska braća, poput franjevačke, slijedila su taj put istine svoga naroda. Jer put istine vodio je do Krista.

Tih godina punoljetna braća i sestre uspijevaju pobjeći preko granice i nakon dugog lutanja stići u Chicago. Brat Marijan sa suprugom i sinom izlazi iz Marseillea 1958. godine, a u svibnju 1961. obitelj dolazi u Chicago. Koliko je taj famozni svibanj obilježio hrvatskih tragedija i odlazaka! 

Brat Jozo također uspijeva izbjeći iz komunizma u Francusku 1959. godine te također doći u Chicago, 1962. 

Majci Luci nisu dali za dugo. Tek 1963. ona i mali Ivan dobivaju dokumente i nakon punih 18 godina konačno majka i otac opet se ujedinjuju. Brat Ivan koji je jedini rođen u Slavoniji, u Pakracu, u siječnju 1945. prvi put vidi svoga oca. Bijaše mu tada 18 godina.  

Fra Nikolin život nakon vojske vodi ga ponovno na put. Prvo u Dubrovnik na studij filozofije, a onda i u Zagreb na studij teologije.

U Zagrebu je na Petrovdan, 29. lipnja 1965. godine zaređen za svećenika po rukama kardinala Šepera. U tom velikom trenutku njegova života on bijaše sam, bez obitelji, bez ikoga. Sudbina je to mnogih od vas koji ostadoste bez domovine, a obitelji u izbjeglištvu.

Već nakon nekoliko dana odlazi u Ameriku. Dolazi u Chicago te na O’Hare uzletištu prvi put susreće oca nakon više od 20 godina. Ilija ga čeka. Konačno ponovno je gotovo cijela obitelj zajedno.

Obitelj pripada župi Srca Isusova u Chicagu. Župnik bijaše dobri fra Miron Lasić. S njim obitelj organizira fra Nikolinu mladu misu, u nedjelju 25. srpnja 1965. 

Uz njega su njegova dva dominikanska brata: otac Stjepan Budrović i otac Hijacint Eterović. Crkva Srca Isusova je prepuna. Fra Nikola se oduševio vidjevši toliko ljudi, a još više znajući koliko cijene njegovu obitelj.

Bijaše to burna godina. Drugi Vatikanski sabor pripremao je svoj završetak. Američki predsjednik Lyndon Johnson malo prije tog srpnja 1965. poslao je dodatnih 3500 marinaca u Vijetnam. 

Kultura je već tada bila na raskrižju između obiteljski popularnog filma Sounds of Music i engleskih Beatlesa koji su obilježili novo vrijeme i bili dio nekog čudnog pokreta. 

Gemini 3 putuje prvi put s ljudima oko zemlje. Odjedanput je sve postalo drugačije. Svijet se počeo radikalno mijenjati. Fra Nikola je to znao. Stoga je opet išao učiti, studirati... Put ga je odveo u Dubuque, država Iowa. 

Po povratku u Chicagu odlazi na Sveučilište Loyola. Fra Nikola traži, uči, prati zbivanja oko sebe i razmišlja: "Ako budem radio s ovim ljudima moram znati kontekst u kojem žive, moram naučiti razloge zašto se što događa oko njih". 

Bavio se stoga sociologijom, računovodstvom i drugim znanostima. Spremao se na rad s ljudima ovog grada.

Sestre Radojka i Vida s muževima, pok. Radom i Zvonkom te četvero djece, uspijevaju konačno otići iz takozvane države koja im je nametnula samo patnju i bol. 

Bijaše to godine 1967. Došli su u Austriju. Tamo je i njima pomogao fra Vilim Cecelja. U logoru bijahu šest mjeseci, a onda krajem iste godine stižu u Chicago. I tako je cijela obitelj prvi put bila zajedno nakon 22 godine.  

Uskoro nakon toga fra Nikola okuplja i spaja ljude u župnim zajednicama. Koliko sakramenata, koliko susreta, koliko događaja! Tko bi dobrotu izbrojio? I to sve kao svećenik, uvijek iznova u potrazi za svetim, u traženju smisla i u danima mučnim. Ali uvijek pun vedrine.

Živio je s ocem Eterovićem koji je uvijek ustrajao na intelektualnoj strani osobe. Razgovarajući s Hrvatima koji su već nastanjivali sjeverni dio grada, fra Nikola 1971. godine započinje s idejom hrvatske zajednice, hrvatske mise i hrvatske crkve. 

Nakon neuspjelog prvog pokušaja, kardinalu nadbiskupije Chicaga Johnu Codyju donosi popis Hrvata koji nastanjuju sjeverni dio grada. I kardinal pristaje. I tako počinje novi život, novog dijela povijesti naših ljudi na ovim prostorima.  

U Chicago dolazi fra Ivo Plenković koji odmah preuzima vođenje misije. Fra Nikola je na katoličkom sveučilištu kapelan, učitelj... Bavi se mnogim poslovima od učitelja duhovnosti, do duhovnika u staračkom domu sestara dominikanki... 

Nakon odlaska fra Ive Plenkovića u domovinu 1981. godine, fra Nikola preuzima Hrvatsku misiju Anđela čuvara. Tijekom sljedećih 25 godina, do 2006. fra Nikola je zauzet oko ljudi i programa, sakramenata i obitelji, škole i nogometa. Sve to radeći ne gubeći iz vida dimenziju duha koja ga je vodila cijeli život. 

Pokreće, vodi, daje ljudima sigurnost, plaće i raduje se njihovim životima. Kao i većina naših ljudi ovdje devedesetih godina čini sve kako bi se Hrvatskoj pomoglo. 

Demonstracije od Chicaga do Washingtona i drugih američkih gradova, pomoć i peticije, nada stalna da će Hrvatska biti slobodna, da će konačno nakon skoro 50 godina Hrvat moći stati časno na komad svoje zemlje i reći: "Zemljo moja, evo mene, sina koji te patnjom voli. Uvijek. Zauvijek!" 

Neki to znaju bolje od mene jer su dijelili dane s fra Nikolom u hrvatskoj zajednici. Ovaj dobar i pošten sluga Gospodnji zaista nam može biti nadahnuće.

Naša zajednica nosila je ime Hrvatska misija Anđela čuvara, kako je to ime dobro odgovaralo prvom dijelu života i fra Nikole i obitelji Dugandžić. Kada se ispunilo vrijeme, fra Nikola znajući vrijednost istine, traži i dobiva da se ova misija zove novim imenom: "Hrvatska misija blaženog Alojzija Stepinca". 

I tako u gradu Chicagu gotovo iste godine dobivamo Misiju blaženog Alojzija Stepinca na sjeveru i ulicu kardinala Stepinca na jugu.

Nakon 41 godine života, nakon gotovo 15 tisuća dana provedenih u ovom gradu, nakon svega što ne može stati ni u sjećanja ni u knjige, fra Nikola se stvarno i simbolički vratio na početak, u Hrvatsku. Vratio se odakle je i pošao. Za njega kao i za mnoge ovdje, i Cerno i Hercegovina su zemlja Hrvatska. 

Vratio se u Split, ne u mirovinu, nego opet na posao: prior, knjižničar, arhivar, slavljenik svetih misa, suradnik radio programa... Fra Nikola je živio svaki dan. I počela je godina 2017. 

Siječanj je već najavljivao da njegov život ide svome zemaljskom kraju. I tako bijaše! Posljednji dan njegova života, u brojkama 28 884 dana ili 79 godina i 29 dana, bijaše 19. siječnja 2017. Fra Nikola je pošao na posljednji put. Svi križni putovi su iza njega. Vjerujem, ostala je samo svjetlost i uskrsnuće. 

Sv. Pavao veli: "U svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za tijelo njegovo koje je Crkva". (Kol 1, 24). 

Poput sv. Pavla i mnogi patnici u velikoj nevolji postaju nositelji radosti koju daje Duh Sveti! Nikola je uzeo udjela u toj patnji i vjerujem u Kristovu tom uskrsnuću. Nikola je dobro znao život sv. Dominika. Slijedio je ovog sveca, utemeljitelja svoga Reda svojim životom. 

Riječi sv. Dominika: "Moramo sijati sjeme, a ne gomilati ga!" kao da su našle plodno tlo u Nikolinom životu. I stalno kao da je bio svjestan riječi koje Gospodin uputi starozavjetnom mudracu: "Oči je svoje stavio u srca njihova da im pokaže veličanstvo djela svojih". (Sirah 17, 3). Mislim da je otac Nikola znao da je Gospodin stalno bio tu.

Otac Nikola je još davno naučio snagu riječi koje kažu da je "Ti starije od ja". I da je uvijek drugi onaj kojemu sam poslan navijestiti riječ. 

Drugi koji je važniji uvijek bio od njega. Taj drugi bio je odraz fra Nikoline velike nesebične duše! Njegov hod iz vlastite slobode bijaše darivan drugima. Za drugoga darovati sve. Primati drugoga za nas je temeljna kršćanska misao. 

Uza sve slabosti naše ljudske ograničenosti, darivanje za druge ostala je primarna crta života ovog dobrog dominikanca Nikole Dugandžića. 

Istina prakticirana u ljubavi, oslobođena svih zabluda, spremna je putovati do kraja. Takav bijaše njegov život. Mogu se i na njega primijeniti riječi velikog Dostojevskog: "Stvarnost je fantastičnija od mašte". 

Njegov život i život obitelji Dugandžić velika je knjiga novije hrvatske povijesti, hrvatskih dominikanaca i Hrvata Chicaga. Za sve to im danas govorimo hvala.  

Budimo zahvalni jer zahvalne duše uvijek znaju čitati prošlosti i vjerovati da vječnost pripada pravednicima. Neka svima nama ovaj čovjek bude nadahnuće.

Put završava poput pjesme Josipa Pupačića: "Našao sam ga i On je našao mene, moj Bog koji me voli. Našli smo se tražeći jedan drugoga. Našao sam ga u sebi jer živi u meni, za mene, ja se u njemu radujem. Od iskona bili smo skupa, i do konca bit će mi pratilac, moj Bog!"

Mate Kovačević Jozo Grbeš Hrvati u Chicagu opraštaju se od voljenog Mate: Veličine nema bez jednostavnosti Ivan Čondić Ivan Čondić Hrvat – padobranac na Normandiji Ivan Meštrović Ivan Meštrović Michelangelo svog vremena koji je odbijao Tita
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.