Naslovnica Priče

Znali smo da idemo u bolji život, ali i da nam Njemačka nikada neće biti poput domovine

Više nam nitko nije bio ravan. I dok smo se veselili, morali smo se opraštati od prijatelja. Tada nam ni na kraj pameti nije bilo da ćemo uskoro zaplakati. Baka je bila stara i bolesna, svi smo na nju naučili. Ipak, za Njemačku nije imala volje, nije željela napustiti svoju kućicu, svoje blago i svoje imanje za koje se cijeli život mučila
16. svibnja 2018. u 10:31 1 komentara 4720 prikaza
Foto: Josef Mayer

Iz godine u godinu mi, djeca, bili smo sve veći i veći, a život na selu postajao je sve teži i teži. Pomalo smo shvaćali da ćemo i sami jednog dana morati otići svojim roditeljima...

Zanimljiva priča Kako je mačka gastarbajtera postala humanitarka

Propustili ste prvi dio Markove priče?

Nije lagano opisati taj osjećaj koji smo tada imali. Baka je bila dobra, brinula je o nama. Svakog dana slala nas je u školu i dočekivala, ali za domaću zadaću nedostajali su roditelji. Molili smo Boga da se uskoro sastanemo kako bismo opet bili potpuna i zajednička obitelj. 

Nestrpljivo smo čekali poštara i trčali pred njega iz dana u dan očekujući majčino pismo. Ta naša nestrpljivost, s jedne strane, bila je izmiješana s ljubavlju, a s druge strane radoznalošću. Dan prije sv. Josipa stiglo je mamino pismo, možete zamisliti kako smo se veselili i skakali u zrak očekujući tko će ga prvi pročitati. Njega nam je na sav glas pročitala baka. Veselili smo se da je mama sretno stigla i da je otac živ i zdrav.

U pismu je još stajalo kako je tata dobio jednu slobodnu baraku gdje bi se cijela obitelj mogla smjestiti. Naravno da smo se pitali zašto bismo išli u baraku jer je naša kućica u domovini ipak bila pristojnija. No, bilo nam je važnije da smo konačno opet cijela i potpuna obitelj. Kada će doći taj dan? Hvala Bogu, to zanimljivo pitanje nije nas dugo mučilo. 

Nekoliko dana prije Uskrsa stiže i sljedeće pismo od roditelja u kojem nam svima šalju lijepe pozdrave i čestitke, a i ono najvažnije: "Za Uskrs dolazimo po vas". 

Više nam nitko nije bio ravan. I dok smo se veselili, morali smo se opraštati od prijatelja. Tada nam ni na kraj pameti nije bilo da ćemo uskoro zaplakati. Baka je bila stara i bolesna, svi smo na nju naučili. Ipak, za Njemačku nije imala volje, nije željela napustiti svoju kućicu, svoje blago i svoje imanje za koje se cijeli život mučila. 

Zbog toga nam je rastanak s bakom teško pao, nešto poput onoga kada su nas morali napustiti mama i tata. Znali smo da idemo s roditeljima u bolji život, ali smo isto tako predosjećali u sebi, u srcu, da se rastajemo od nečega što nam ta druga zemlja nikada neće moći nadoknaditi. To je rastanak od naše bake, od školskih prijatelja, rastanak od domaćih životinja, rastanak od doma i domovine... I naši roditelji znali su da nam tu slobodu više nikad neće moći pružiti. Nije to bilo jednostavno... 

Dolazak u Njemačku 1964. godine pamtim kao veliku traumu. Smjestili smo se u očevoj baraci koja se nalazila na industrijskoj periferiji kod Stuttgarta. Bila je veličine 47 četvornih metara, a naš šestero jedva se u njoj smjestilo. Mislim da mi djeca tu ne bismo izdržali ni jednog dana da nam nije bilo roditelja. Oni su nam bili jedina utjeha i nada. Bilo nam je potrebno više od pola godine da se malo priviknemo tim okolnostima. Puno ljudi, puno automobila... Kamo god dođeš, tijesno je. Mislili smo da će nam deka pasti na glavu. Nedostajale su nam naše livade i staze na kojima smo se igrali i bili veseli.

Tata je radio na baušteli kao strojar, a mama kao pomoćna medicinska sestra. Ja sam učio za zidara, a brat Ivica za soboslikara. Tako smo uz školu nešto mogli i zaraditi. Sestre su polazile osnovnu školu, a financijskih problema nismo imali.

Najteža nam je bila tuđina oko nas, svladavanje njemačkog jezika i tuga za domom i domovinom. Znala nas je posjetiti i obradovati naša baka, slavili smo imendane i rođendane, tako su nam vremena prolazila. Sve je išlo brzo kao u filmu. Ivica i ja završili smo zanate, odselili se od roditelja i uskoro zasnovali svoje obitelji.

Poslije nam je umrla i baka, roditelji su morali prodati sve domaće životinje koje su nam ostale u sjećanju. Naša roditeljska kuća bila je zatvorena. Tata i mama sa sestrama konačno su dobili novi stan, opet smo se podijelili, ali razumno, bili smo i stariji. 

Oženio sam se u ožujku 1969., u prosincu 1970. rodio nam se sin, a dvije godine poslije i kći. Time naša obitelj sada već prelazi u drugi naraštaj Hrvata u Njemačkoj. Naši roditelji postaju baka i djed, a mi smo ono što su oni nekad bili za nas – roditelji...

I još nešto... Marko sam zapravo ja. Ovo je moja iseljenička priča!

Nastavit će se...

Berlin Ugodno druženje Gastarbajter u Berlinu okupio sve prijatelje pa otkrio tajnu svoje škrtosti Novo iseljeništvo Dobiva pomoć i radi na crno Odlaze raditi u Njemačku pa traže socijalnu pomoć: Ako lažete, bit ćete uhvaćeni Razočarani gastarbajteri Vraćaju se kući Razočarani gastarbajteri: Dok sam radio u Njemačkoj, bio sam dužan svima