Naslovnica Priče

Kako je mačka gastarbajtera postala humanitarka

Situacija je ubrzo postala obojici smiješna. Ispod plombirane cerade stvarno je bila zatvorena mačkica. Unatoč njezinu mijaukanju zapečaćeno teretno vozilo nisu smjeli otvoriti
08. svibnja 2018. u 09:54 1 komentara 1069 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/2

Prema izvješću Svjetskog udruženja za zaštitu životinja (WSPA), od sredine studenoga 1991. u Domovinskom ratu u Hrvatskoj stradalo je 18.809 grla stoke, 143.784 svinje, 4809 ovaca i koza, 213 konja te 854.700 komada peradi. 

Vladimir Mark Jakopanetz Preci se okreću u grobu Šokirao ga Zagreb nakon 30 godina iseljeničkog života: Pa i životinje ste 'poenglezili'

Posebno se spominje pokolj 120 lipicanaca u ergeli Lipik. Ovdje moramo spomenuti i sve one životinje čije su štale, svinjci i domovi izgorjeli. Njihovi gazde ili susjedi morali su ih pustiti na slobodu da žive životinje ne izgore pod krovom, iako slobode u to vrijeme nije bilo nigdje. Životinje su lutale po selima i gradovima. Neke od njih vjerojatno su završile u privatnim škrinjama, većina i u privatnim gospodarskim klaonicama za prodaju. 

Naša obitelj u Njemačkoj imala je kućne ljubimce. Svog peseka (pekinezera) dobili smo u Sisku od susjeda supruginih roditelja. Za njega smo morali nabaviti sve potrebne prekogranične papire pa se volimo našaliti da naš pesek posjeduje domovnicu i putovnicu. Dali smo mu ime Đeki, po poznatom američkom whiskeyu. Mačka po imenu Tigrica bila je iz Njemačke i godinu dana starija. Đeki i ona dobro su se slagali. 

U našim garažama koje su služile kao skladišta tijekom Domovinskog rata nalazila su se invalidska kolica, ortopedska pomagala i pelene. Tako su često dolazili teretnjaci, a vozilo sisačkog Crvenog križa stizalo nam je tijekom tih sedam godina čak četiri puta godišnje. Imali su sedam tona ukupne nosivosti. Katkada bi dolazili i veći šleperi s prikolicama pa smo mogli više toga natovariti. Osim pelena, invalidskih kolica, slali smo i rabljene prozore, ulazna i sobna vrata, električne peći, peći na kruto gorivo, kotlove za kuhanje...

Jednog predbožićnog dana, prilikom utovara humanitarne pomoći koja je bila namijenjena sisačkom staračkom domu, naša Tigrica se izgubila. Tog dana šetala se, kao i uvijek, oko naših nogu. Kada smo otišli na ručak, popela se na teretno vozilo iz kojeg vjerojatno više nije znala ni mogla izići.

Nakon utovara, teretno vozilo morali smo dovesti na obližnju carinu u njemački grad Backnang na pečaćenje. Čak ni tamo nitko nije čuo mijaukanje naše mačkice. Kada je vozač nakon carinske obrade krenuo na put, slovenski carinik upozorio ga je ovim riječima: "Gospodine, imate mačku pod ceradom". A vozač mu je u tom trenutku odgovorio: "Ma nemojte me zezati, gospodine. Umoran sam kao pas od vožnje, a vi mi govorite da imam mačku u teretnom vozilu".

Situacija je ubrzo postala obojici smiješna. Ispod plombirane cerade stvarno je bila zatvorena mačkica. Unatoč njezinu mijaukanju zapečaćeno teretno vozilo nisu smjeli otvoriti. Tako je naša draga mačkica gladna i žedna bila zatvorena cijeli vikend, od petka do ponedjeljka, sve dok ujutro s radom nije počela sisačka gradska carina. Naravno, svi su se čudili mačkici i njezinoj avanturi.

Mišo Štagljar, vozač humanitarne pomoći, danas je u mirovini i živi u obližnjem sisačkom selu u Prelošćici. Taj dobar čovjek smilovao se našoj Tigrici, uzevši je sa sobom i ponudivši joj ono najvažnije: hranu i vodu, što je mačkica onako žalosna odbijala. Radije bi otišla u našu kupaonicu, skočila na umivaonik i polizala kap vode koja je kapala iz ne tako čvrsto zatvorene slavine. A na spavanje bi došla u obiteljski krevet pod noge.

Svi smo jako žalili za našom Tigricom. Kada su kći Renata i sin Robert doznali gdje je mačkica, odmah su htjeli ići u Sisak po nju. No uspjeli smo se dogovoriti s vozačem Miškom da nam između Božića i Nove godine doveze mačkicu pri sljedećem dolasku po humanitarnu pomoć iz obližnjeg grada Pforzheima. No stvari su se zakomplicirale jer su za prelazak granice bili potrebni važeći putni papiri. Ali i to smo riješili. Supruga Brigita i kći Renata odmah su krenule pred vozača kojeg su dočekale na parkiralištu, nakon izlaza s autoputa kod grada Wendlingena. Tako su od njega dobile mačkicu koja je bila izmučena od puta, iako je ovaj puta imala dovoljno hrane i pića. 

Put nije bilo nimalo jednostavan. Iako je mačkica u vozačkoj kabini bila uredno zatvorena s hranom i vodom u veliku kartonsku kutiju na kojoj su bile izrezane rupe, jedan od proreza je proširila i provukla se iz kutije u vozačku kabinu. Tako nemirna i preplašena počela je skakati preko volana, s jedne strane prozora prema drugoj. Na sreću, taj mačji cirkus i strah vozača nisu dugo trajali.

A mi se od tada u obitelji, svake godine prije Božića, podsjetimo na avanturu naše Tigrice... Lijepo je voljeti kućne ljubimce.

Male životinje Iz emisije Dobar dan Hrvati Atraktivne snimke! Ljubav gradišćanskih Hrvata prema malim životinjama Martina Gabaj Fota Wildlife Park Hrvatica u Irskoj: Životinje ovdje slobodno hodaju među ljudima Stjepan Papić Santiago, Čile 1954. Tama u iseljeništvu: Životinje dobivale vodu prije ljudi!
  • Avatar Josip M
    Josip M:

    Naši kućni Ljubimci pesek Đeki i mačkica Tigrica doživjeli su svaki punih 18 godina starosti.Danas ih nema više.Mačkicu nismo više uzeli drugu.Đekija zamjenjuje pekinezica Đeni koju smo nabavili iz Gornje Bistre.lp.jm