Zašto potomci hrvatskih iseljenika sve više posjećuju roditeljski zavičaj? Je li posrijedi traganje za vlastitim korijenima, nostalgija za djedovinom, dublja spoznaja nacionalnog i kulturnog identiteta, ili pak nešto sasvim drugo?
O tome smo razgovarali s tada mladom studenticom međunarodnog prava iz kanadskog grada Vancouvera, Anom Katalinić, kćeri doseljenih Hrvata koji su svoju rodnu Liku napustili sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ana je od djetinjstva s roditeljima posjećivala stari kraj, no tada je (1998.) prvi put sama doputovala u Zagreb.
"Došla sam usavršiti svoj materinski jezik. Uključila sam se u Matičinu Ljetnu školu hrvatskog jezika u Zagrebu. Mi potomci iseljenika u prvom naraštaju obično ga znamo, ali po 'domaći', pa nam je zato ovaj tečaj doista koristan", priznala je Ana.
Naša sugovornica već se neko vrijeme zanima za mnogo toga što pripada njezinoj tradiciji.
"Na Sveučilištu British Columbia, gdje studiram međunarodno pravo, postoji i slavistički odsjek. Neko vrijeme sam ga pohađala, izazivajući u početku čuđenje svojih kolega koji su se pitali što me to zanima i privlači istočnom bloku. Međutim, nakon poznatih događaja i na istoku, u Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, a napose u Hrvatskoj, i moji prijatelji u Kanadi počeli su se zanimati za taj dio svijeta..."
Ana je otkrila i što misli o tada aktualnim promjenama u Hrvatskoj.
"Sve je ovdje drukčije nego prije. Primijeti se sloboda govora i mišljenja, što je velika stvar. Prijašnjih godina kad bismo s nekim razgovarali, uvijek se osjećao strah, nekakav oprez. Ljudi su imali prst na ustima, a toga više nema. Prije nekoliko dana sam s Ljetnom školom posjetila Smiljan u Lici. Bili smo na proslavi Hrvatske demokratske zajednice. Ljudi su pjevali stare hrvatske pjesme, koje se prije nisu smjele ni izustiti..."
Mlada iseljenica posebno je bila oduševljena zagrebačkim muzejima, poput "Mimare", kao i posjetom Saboru Republike Hrvatske.
"Velika je stvar spoznati da pripadaš narodu koji ima bogatu povijest, kulturu i umjetnost. Sve više sam svjesna da se mogu ponositi svojim hrvatskim korijenima. Bila sam i izuzetno dirnuta kada nas je u Ljetnoj školi posjetila gospođa Vjera Poduje iz Kabineta ministra za iseljeništvo, gospodina Šuška. Gđa Poduje pozvala nas je da razgledamo Hrvatski sabor. Tako mi se pružila prilika da vidim to povijesno zdanje. Razgovarali smo i s ministrom Šuškom. Vrlo je neposredan u kontaktu, a meni se svidio i zbog još nečega. Naime, jedna polaznica Ljetne škole, Renata Draženović iz Chicaga, studentica medicine, čula je da zagrebački Medicinski fakultet ima studij i na engleskom jeziku, za studente iz inozemstva. U nakani da se nastavi obrazovati u domovini, zanimala se za potrebne uvjete. Rečeno joj je da kao studentica iz inozemstva mora plaćati fakultet. Kad je to čuo ministar Šušak, razljutio se i rekao: 'Nećeš ti plaćati! Pa nisi ti stranac, ti si kći hrvatskih iseljenika...' To mi se jako svidjelo", rekla je ova Kanađanka hrvatskog podrijetla.
Posjet domovini Ani je donio još mnogo lijepih uspomena: odlazak u Brinje, u Lici, gdje su je srdačno dočekali njezini rođaci, zatim nova poznanstva u školi. Ipak, najdublje je doživjela ono što se 26. srpnja dogodilo u Zagrebu.
"Toga dana prisustvovala sam podizanju hrvatske trobojnice s hrvatskim grbom na Saboru Republike Hrvatske. Bila sam na Markovu trgu. To je bio veličanstven događaj i ja sam sa suzama u očima pratila te svečane i povijesne trenutke za hrvatski narod. O svemu što sam ovdje doživjela, o svim novostima koje se događaju u Hrvatskoj, pisala sam i svojima u Kanadu, mnogim prijateljima, znancima. Ali, čini mi se da oni još ne mogu shvatiti što se ovdje događa. To doista moraš vidjeti vlastitim očima... Ja bih svakako jednog dana željela raditi za Hrvatsku. Mislim u profesionalnom smislu, kroz neki posao. To vrijedi i za mog brata koji je zaposlen u aviokompaniji u Torontu. Kako čujem, Hrvatska će napokon dobiti svoju Croatia Airlines, što ga posebno zanima i rado bi se uključio u posao. Želimo kao Kanađani hrvatskog podrijetla ostati trajno povezani s roditeljskom domovinom, a to bi nam najviše omogućile upravo poslovne veze", za kraj je priznala Ana.
M. Greblo
