Naslovnica Priče

Ružmarin s Korčule miriše u Seattleu

I što je Alma više spoznavala svijet oko sebe, taj raznoliki etnički mozaik u kojem je rasla i školovala se, tim je više osjećala potrebu da otkrije i vlastitu etničku pripadnost, korijene
10. travnja 2018. u 08:19 0 komentara 1033 prikaza
Alma Franulović-Plančić
Foto: Matica

"Alma, dušo moja, evo ti ovaj ružmarini neka te sjeća na mene. Kad drugi put dođeš, mene više neće biti".

Steve Lanik Vremeplov Hrvatski iseljenik potvrdio još osamdesetih: Kad jednom kreneš, onda je teško stati

Tako je baba Marija Damjanović iz Blata na Korčuli 1982. godine ispratila svoju unuku Almu Franulović-Plančić. I Alma se vratila u Ameriku, zasadila babin ružmarin pokraj svoje kuće u Seattleu, u državi Washington. Babu Mariju uistinu više nikada nije vidjela, ali danas se zeleni pedeset grmova korčulanskog ružmarina oko njezina američkog doma.

"Kad se sjetim babe, Vele Luke i svog zavičaja, iziđem iz kuće, duboko udahnem i miris ružmarina dozove u moje sjećanje plavi Jadran i babu Mariju", kaže Alma. 

I tako je ovaj korčulanski ružmarin na američkom tlu za našu sugovornicu postao trajna veza s domovinom. Dapače, svijest o vlastitom podrijetlu osmislila je njezin život, postojanje, pa čak i profesionalni poziv. No ovu priču treba ispričati otpočetka.

"Bile su mi samo dvije i pol godine kada sam otišla iz svoje rodne Vele Luke. Putujući u Ameriku prošli smo doista trnovit i težak put. Najprije smo bili u Italiji, potom u Južnoj Americi, a godine 1949. doselili smo u američku državu Washington. Na tom iseljeničkom egzodusu umrla su dva moja brata. Tako ostadosmo mi – tri kćeri: Binki, Marija i ja. Vjerojatno zbog neprežaljenog gubitka sinova, otac me odgajao poput muškog djeteta, pa sam u najranijem djetinjstvu radila teške poslove. Sjećam se, ujutro prije škole odlazila bih na farmu, a kad sam malo porasla, vodio me sa sobom na ribanje. Moj otac, Jure Franulović, sada pokojni, s vremenom je postao jedan od najpoznatijih ribara i vlasnika triju velikih ribarskih brodova u Anacortesu, gdje smo živjeli", prisjeća se Alma koja se, kada je krenula u školu, stidjela svog podrijetla. 

U to vrijeme bilo je mnogo hrvatskih obitelji u njezinoj sredini, među kojima je i poprilično nepismenih. Nisu znali govoriti engleskim jezikom, radili su najteže poslove izazivajući podsmijeh svojih domaćina. Naša sugovornica to je osjetila kao uvredu, nesreću... Zarekla se: "Postat ću pravom Amerikankom, dobro ću govoriti engleski!" Pa pošavši u školu više nije ni beknula hrvatski jezik. 

"Tako sam dobro govorila engleski da u školi nitko nije ni primijetio da sam doseljenica. Nastojala sam zatomiti u sebi svoje hrvatsko podrijetlo, svoj materinski jezik. Završila sam i studij engleskog na poznatom Sveučilištu Washington gdje sada namjeravam studirati i antropologiju. To sveučilište ima najbogatiju biblioteku slavističke literature u Americi i na njemu se nikada nije predavao tzv. srpsko-hrvatski, već samo hrvatski jezik i književnost. Danas ima dosta mladih hrvatskog podrijetla, među njima je i moja kći, koji studiraju na tom sveučilištu, pohađaju predavanja iz hrvatskog jezika i književnosti, povijesti... Vjerujem da malo tko zna da je 1916. godine predsjednik sveučilišta bio Henry Suzalo, Amerikanac podrijetlom s otoka Brača", otkriva Franulović-Plančić.

I što je Alma više spoznavala svijet oko sebe, taj raznoliki etnički mozaik u kojem je rasla i školovala se, tim je više osjećala potrebu da otkrije i vlastitu etničku pripadnost, korijene...

"Ta potreba za otkrivanjem vlastitog nacionalnog identiteta rasla je u meni s potrebom pronalaženja osnovnih vrijednosti u životu. Gledajući svijet oko sebe, taj neprestani američki muving, svijet plastike u kojem sve vrijedi samo jedan dan, u kojem se stalno trči za nečim novim, spoznala sam da mi valja pronaći nešto čvrsto u sebi samoj, nešto što će imati trajnu vrijednost. Takvu vrijednost našla sam u vlastitoj tradiciji, u svom nacionalnom identitetu", napominje.

Bio je to poticaj za Almu da s nekoliko sebi sličnih 1980. godine osnuje Ethnic Heritage Council u Seattleu, najjaču etničku ustanovu u državi Washington, u kojoj žive pripadnici 208 različitih etniciteta. 

"Što je cilj naše ustanove? Mi želimo da svaka etnička grupa razvija i njeguje svoju kulturnu baštinu i tradiciju, da se međusobno poštujemo i budemo jednaki u svojoj različitosti. Obogaćujući svoje etnicitete, mi obogaćujemo zapravo našu novu domovinu Ameriku", naglašava naša sugovornica.

Članovi društva raznim aktivnostima njeguju svoje tradicionalne običaje, nacionalnu kulturu, nastupajući u školama, muzejima, raznim ustanovama, na radiju i televiziji, a jednom u mjesecu izdaju i novine. Organiziraju i veliki, trodnevni World festival na kojem se svaka etnička grupa predstavlja svojom tradicijom, nošnjom, glazbom, knjigama... Društvo se financira od članarina, a uživa i veliku podršku i ugled kod američke vlade. 

"U središtu Seattlea, pred od oko tisuću ljudi, nastupala sam (i to u hrvatskoj narodnoj nošnji) u društvu uglednih ljudi američkog javnog života. Skup su svojim govorima obogatili i gradonačelnik Seattlea, senator, guverner i kongresmeni", ističe Alma.

Koja je etnička skupina u Washingtonu, prema njezinu iskustvu, s najvećim uspjehom sačuvala svoja etnička obilježja? 

"U tome su najviše uspjeli Norvežani i Šveđani. Oni imaju najbogatiji etnički muzej. A što se tiče predstavljanja svoje kulturne baštine, najpopularnija je naša hrvatska grupa 'Vela Luka' koja je upravo ove jeseni bila na turneji po Hrvatskoj. Vrlo smo popularne i mi sestre, rođene Franulović, kao sastav 'Ruže Dalmatinke', pa je o nama snimljen i TV film", tvrdi naša sugovornica.

Alma zna prije nekog nastupa ubrati babinog ružmarina oko svoje kuće. Uđe u dvoranu, razdijeli ga i ispriča priču kako je taj ružmarin s prekrasnog otoka Korčule u Hrvatskoj dospio i vječno se zeleni oko njezine kuće u Seattleu. 

"Jednom sam ružmarin darovala slijepom čovjeku. Pomiriše ga, pa mi na hrvatskom jeziku reče: 'Hvala ti, kraljice ružmarina', a potom zaplače. Bio je to dirljiv trenutak i oboje smo tada znali da su nam misli otišle daleko, daleko, da nam se duša ispunila čežnjom za najdražom nam Hrvatskom", zaključuje Franulović-Plančić.


Mirjana Greblo, 1998.

Jure Farac Vremeplov 'Nakon odlaska iz domovine, oca sam vidio jedino na svojoj svadbi' Mary Curac Vremeplov Hrvatica otišla u svijet prepuna nade, a vratila se kao onemoćala starica Mladen Dino Berta Vremeplov Iseljenik priznao: To je onaj trenutak kada bi se najrajše vrnul nazaj, vu naš Zagreb
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.