Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Zašto su naši ljudi u Louisiani dobili nadimak Tako?

Začetnik ribarstva u Južnoj Australiji bio je neizravno Martin Petrić iz Tacome. Vijest o najvećem svjetskom tunolovcu pročula se po svijetu pa su iz Australije poslali zamolbu za nacrt broda koji je Petrić rado ustupio
15. listopada 2019. u 10:35 0 komentara 183 prikaza
Foto: Branka Bezić Filipović
Pogledajte galeriju 1/8

Austrija je političkom odlukom snizila visinu carina s Italijom pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Takozvana "Vinska klauzula" bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavilo. Osim toga, mladići su odlazili iz domovine i kako bi izbjegli vojničku dužnost, a u slučaju povratka bili su podvrgnuti teškim kaznama jer su smatrani bjeguncima. 

Nafta Anthony Lucas Naftu u Teksasu otkrio je Splićanin

Ribarenje na Aljasci

Kraj 19. stoljeća bilo je pionirsko vrijeme ribarenja lososa na Aljasci. Mreže i brodovi morali su biti pripremljeni za plovidbu do 1. svibnja. Zorno ga je opisao John Resić: "U vrijeme kada smo lovili u Beringovome moru, nije bilo motornih čamaca, nego smo plovili na vesla. Čim bismo ustali, morali smo urinirati po rukama da bismo ih zagrijali, inače ne biste mogli micati prste. Ruke vam se ukoče od rada i zime. Čizme sam morao uzimati zubima jer nisam mogao rukama. Nemoguće je povjerovati da to nije bilo zimi, nego ljeti, od svibnja do kolovoza, kada dan traje 24 sata. Spavali smo 3-4 sata dnevno".
 
Najpoznatiji hvarski ribar na Aljasci bio je Ivan Peratrovich koji je došao u Kaliforniju 1860. godine. Njegovo prezime povezuje se s obiteljskim nadimkom Peratrović ili Valensolo. Ivan je radio na ribarskom brodu koji se jednom prilikom nasukao na istočnim Aleutima, a spasili su ga Eskimi. Na putu za Kanadu došao je u Klawock. Tamo je odlučio i ostati jer je shvatio da je jedini koji zna plesti ribarske mreže. Radeći u tvornici za konzerviranje lososa postao je ključna osoba pa su na etiketi Family brands otisnuli fotografiju na kojoj je on sa suprugom i njihovim kćerima. Etiketa je bila povučena nakon smrti jedne od djevojčica 1901. godine.

Ivanov sin Roy, diplomirani ekonomist, oženio se domorotkinjom Elizabeth Wanamaker. Starosjedioce se tada tretiralo kao građane drugog reda pa je Elizabeth iskoristila svoju pravničku vještinu i započela borbu za ljudska prava ne odustajući sve dok državni Senat nije zakonom zabranio diskriminaciju. Umrla je od karcinoma 1958. godine, a 16. veljače proglašen je Danom Elizabeth Peratrovich za cijelu Aljasku. 

Brodogradnja u Tacomi

Dolaskom u Tacomu Hvarani su se naselili na mjestu koje su nazvali Stari Grad ili Old Town, a taj naziv koristi se i danas. Godine 1881. tamo je došao jedan od prvih brodograditelja, Starograđanin Stjepan Babare, koji se kada je dobio vijest o smrti djeteta vratio kući. Nakon toga otišao je na školovanje u Trst, gdje je dobio diplomu inženjera. Procijenio je da bi stečeno znanje najbolje mogao upotrijebiti u Tacomi pa je ponovno otišao u Ameriku i otvorio brodogradilište. Izgradio je mnoge brodove, a posljednji, iz 1909., zvao se Starigrad. Sljedeće godine Babare je umro. Brodograditeljski posao nastavili su njegovi sinovi Nick i George.

Još jedan Starograđanin se okušao u brodogradnji. Bio je to Martin Petrić, poznat kao kralj brodogradnje, rođen 1880. godine. U Ameriku je došao kad mu je bilo samo sedam godina, s majkom Katom Budrović i mlađim bratom Jerryjem. U Kaliforniji ih je čekao otac Juraj. Kada je Kate bila trudna s četvrtim djetetom, Juraj je umro u dobi od samo 33 godine. Majka se 1891. odlučila preseliti u Tacomu gdje je imala rođaka. Tamo je otvorila pansion, kuhala je i pekla kruh koji je Martin raznosio kupcima. 

Grad sporta Prvi bazen u Antofagasti otvorili naši ljudi

Jedanaestogodišnji Martin zaposlio se u tvornici, gdje je bio slabo plaćen, ali se naučio koristiti strojevima, a tamo se počeo družiti s ribarima. Vremenom su motori postali dio broda pa su Petrića zaposlili "neka se bavi tom nepoznatom spravom". Malo pomalo udružio se s nekoliko ribara pa su zajedno kupili brod. Nakon ribarenja dobio je priliku raditi u građevinarstvu. Počevši s izgradnjom kuća, došao je i do izgradnje mula, koji još uvijek stoji u Gig Harboru.

S dvojicom partnera Petrić je osnovao brodogradilište, gdje su tijekom osam mjeseci izgradili osam ribarskih brodova, a onda je posao nastavio raditi sam. Petrić je oženio Mary Ellen Moore s kojom je imao petero sinova, a kada je ona umrla 1948., već sljedeće godine iz njegova brodogradilišta je porinut tunolovac udičar, tada najveći na svijetu, nazvan njoj u spomen Mary E. Petrich, kolokvijalno American Queen. 

Začetnik ribarstva u Južnoj Australiji bio je neizravno Martin Petrić iz Tacome. Vijest o najvećem svjetskom tunolovcu pročula se po svijetu pa su iz Australije poslali zamolbu za nacrt broda koji je Petrić rado ustupio. Time je pomogao da se utemelji tunolov u vodama Južne Australije. Po njegovu nacrtu izgrađen je tunolovac Tacoma, prvi u Australiji. Isporučen je 1951. godine ribarima u Port Lincolnu koji je nakon toga postao najveća ribarska luka Australije i primjer uspješne primjene i prilagodbe američkoga dizajna australskim uvjetima.

Najstariji restoran u Kaliforniji

Hvarani su se naselili i u području sjevernije od San Francisca, odnosno u Tomales Bayu, gdje se jedan predio zvao Mala Dalmacija. 

Uz ostale, tu je početkom 20. stoljeća iz rodne Vrboske došao Grgo Matković. Nakon dolaska u Ameriku radio je u rudnicima ugljena pokraj Chicaga kako bi zaradio za dolazak svoje braće Andrije i Mihe te sestre Franke. Oko 1906. godine obitelj se preselila u Kaliforniju u Tomales Bay. Ivan Lupis Vukić posjetio ih je 1927. godine i s njima proveo nekoliko dana.

San Francisco bio je glavno središte za prodaju ribe, koja se dovozila vlakovima iz okolice u kojemu je 1849. godine živjelo 25 tisuća stanovnika. Te godine Nikola Budrović otvorio je restoran, najstariji u Kaliforniji i treći najstariji u SAD-u, pod nazivom New World Coffee Saloon and Market. Kasnije ga je prodao Antoniju Gašpariću, a ovaj Franku Košti, da bi zatim došao u ruke Johnu Tadiću iz Starog Grada. Tadić je restoranu promijenio ime u Tadich Grill, koji postoji i danas i poznato je mjesto u gradu. 

U Južnoj Kaliforniji središte ribarstva bio je San Pedro, gdje se lovila tuna. Od ribarstva se moglo pristojno živjeti, ali u ovome nesigurnom poslu izgubljeno je na stotine života. Prema podacima Obalne straže, između 1992. i 2002. poginulo je 630 profesionalnih ribara. 

Ribari su jedni druge pozdravljali riječima u želji da vjetar i more budu mirni: Fair winds and Following sea!

Hvarskih ribara bilo je i u južnim američkim državama, primjerice u Louisiani, gdje su se bavili skupljanjem oštriga. Jedan od njih bio je Peter Vujnović, vlasnik broda Captain Pete, koji je došao iz Sućurja 1931. godine kao desetogodišnjak. Sjećao se tehničkog napretka u uzgoju i vađenju oštriga, ali jedina stvar koja se nikada nije mogla promijeniti bilo je krpanje mreža jer to se može raditi samo ručno. Naši ljudi u Louisiani su dobili nadimak Tako, što je bio njihov odgovor na pitanje: Kako si? Postojao je čak i brod po imenu Big Tako (Veliki Tako).

Peru Brojni uspjesi Hrvati su bili utemeljitelji peruanskog peradarstva, pioniri zrakoplovstva i ugledni graditelji

Ribari na Novom Zelandu

Na Novom Zelandu svi došljaci na početku su radili na nalazištima smole da bi se dio njih iz Drvenika i Sućurja okrenuo ribarstvu. 

Jakov Juričević, iz Sućurja, koji je svoje ime anglizirao u Jim Jurie, došao je na Novi Zeland 1926. godine, kao 16-godišnjak. Tamo je sa sumještanima kopao smolu. Brzo je naučio engleski jezik pa se zaposlio u kuhinji Spa Hotela, a poslije dvije godine postao je chef. Uspješno se bavio boksom i do 1935. godine imao je 36 borbi, a izgubio samo tri. Iste te godine oženio se Olgom Dean, kćeri Luke i Mare, voćara iz Oratije, predjela Aucklanda koji su zvali Mala Podgora. Ženi za ljubav ostavio se boksa i okrenuo ribarstvu. Kupio je vojni brod, koji je kasnije postao baza Jurie Shipping Co. U Aucklandu je bilo dosta hvarskih ribara, ali i vlasnika ribarnica, mahom iz Bogomolja i Sućurja. 

Jedan od njih bio je Tony Anić (Tex), rođen u Sućurju 1919. godine. Njegov otac Ivan otišao je na Novi Zeland, a za njim i Tony u dobi od deset godina. Obojica su naporno radila kako bi doveli ostatak obitelji s Hvara. Ivan je otišao po njih 1936., a Tony ih je ostao čekati na Novom Zelandu. Nije mogao znati da će tada, u dobi od 17 godina, posljednji put vidjeti svoga oca. Naime, kada je došao u Sućuraj, Ivan više nije mogao natrag. Započeo je Drugi svjetski rat, a Ivan je umro 1941. godine. Trebala su proći dva desetljeća da bi Tony vidio svoju braću.

U međuvremenu je na Novom Zelandu osnovao obitelj, oženivši se Darinkom (Dot) Alač iz Drašnica s kojom je imao sedmero djece. U blizini Aucklanda otvorili su ribarnicu, kavanu i restoran gdje su nudili riblje specijalitete. 

I na kraju, završimo s ribarskom krilaticom koju nam je otkrila Clare Petrić, unuka brodograditelja iz Tacome u američkoj državi Washington, koja ih je u crnim danima gurala naprijed: Tomorrow will be a good catch! Sutra će biti dobar ulov!

"Moj posao s kamenicama je isto kao da radim u vrtu u Sućurju, gdje sam se rodio 1922. godine", rekao je Vujnovich, dodavši: "Tamo bih vadio krumpir, a ovdje vadim oštrige. Sadim mladu oštrigu i čekam da naraste. Nažalost, ovo je područje uragana pa se dogodi da uragan premjesti očekivani plod i izgubimo ono što smo posadili. Uragan nanese i ribu koja pojede malu oštrigu. Da bih pokrio troškove i imao za život, trebam izvaditi tisuću vreća mjesečno".

Ivan nikada nije dobio američko državljanstvo jer je Aljaska smatrana teritorijem, a starosjedioci nisu htjeli položiti zakletvu Sjedinjenim Državama. Prilikom plovidbe od tvornice do sela Klawock prevrnuo mu se brod pa je Ivan, iako spašen, preminuo od zatajenja bubrega uzrokovanog izlaganjem hladnome moru. Iza sebe je ostavio treću suprugu i, koliko je poznato, 29 djece. Pokopan je na Peratrovich Islandu, malenom otoku uz Klawock, nazvanom njemu u čast, na kojem je smješteno gradsko groblje.

Priča iz Kalifornije Na otoku kod San Pedra prva bijela djevojčica koja se rodila bila je kći Hvaranina

Preko puta San Pedra nalazi se otok Catalina, gdje su do 1830. živjeli Indijanci. Zatim su došli Europljani, a među njima je bio i Hvaranin Vincent Maričić. Rodio se na Hvaru u uglednoj obitelji, a već s 13 godina počeo je ploviti. Na Catalinu je došao s obitelji, zbog ribarenja. Skrasio se u Avalonu, još i danas jedinom naselju na otoku. Tamo mu se 1894. godine rodila kći Ruthie. Vijest je izazvala senzaciju i objavljena je u lokalnim novinama The News, u izdanju 30. studenoga: "U ponedjeljak je supruga Vincenta Maričića rodila prvu djevojčicu rođenu u Avalonu na Santa Catalini. Do tada se na otoku rodilo nekoliko dječaka, ali niti jedna djevojčica do sada, čime se gospođa Maričić treba ponositi. Svi građani Avalona razveselili su se njezinu rođenju".

 

Branka Bezić Filipović

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.