Naslovnica Priče

Hrvati su bili utemeljitelji peruanskog peradarstva, pioniri zrakoplovstva i ugledni graditelji

Moglo bi se nabrojiti nekoliko ministara, znanstvenika, diplomata i generala, a neki su se istaknuli kao umjetnici
10. siječnja 2017. u 09:55 0 komentara 934 prikaza
Peru
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/4

Prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati bila je Peru. Za vrijeme španjolske vladavine, svima koji nisu imali španjolsko podrijetlo useljavanje je bilo ograničeno, a odnosilo se samo na mornare i svećenike. 

Prvi doseljeni Hrvat koji se spominje u spisima bio je Pizarrov suputnik, dubrovački trgovac Basilio Basilivich.

Nakon španjolske vladavine teško je odrediti broj doseljenih naših ljudi jer su dolazili kao njemački, austrijski, talijanski ili dubrovački državljani. Možemo ih prepoznati samo po prezimenima.

Lajkajte nas na Facebooku i prvi doznajte što je novo u hrvatskom iseljeništvu!

Tako se spominje svećenik i istraživač iz Dubrovnika Manuel Biedma kojeg su ubili Indijanci 1696. godine.

Poslije se spominju hrvatski misionari Manuel Bajo, zatim fra Honorio Matos koji je došao u Peru 1713. godine te svećenik Amich poznat kao iznimno kulturan čovjek i istraživač šumskih područja Perua. 

Peru je postao neovisan 1821. godine i tada je otvorio vrata useljenicima uz uvjet da znaju pisati, imaju neki zanat ili barem osnovnu školu. Jeftina radna snaga nije im trebala jer su je imali u izobilju i kod kuće. 

Uspješni Manuel Chiurliza (Ćurlica)

Iako su Hrvati počeli u Peru vrlo rano dolaziti, nakon Prvog svjetskog rata nije ih bilo više od tisuću. 

Kada bi stali na noge, naši ljudi povlačili su za sobom i svoje sumještane. Mahom su bili iz Kvarnerskog primorja, južne Dalmacije, osobito iz dubrovačkog kraja i s otoka Pelješca. 

Za vrijeme austrijske vladavine, važan je bio Manuel Chiurliza (Ćurlica) koji je došao kao službenik austrijskog konzulata, a u samo nekoliko godina u luci Callao imao je već vlastiti mol. Dio njegovih prezimenjaka naselio se u Ekvadoru. 

Callao je tada bio luka useljavanja, posebice hrabrih pomoraca jer Panamski kanal još nije postojao. Spominju se pomorci Alejandro Dorich, ujak Stiglich i Esteban Splivalo. 

Većina doseljenika bavila se obrtom, trgovinom (osobito guanom), a neki su imali svoje rudnike ili su uzgajali kaučukovac. 

Kako se tada gradila peruanska država, baš u tome Hrvati su se pokazali kao sposobni. Spominju se prezimena poput Antončić, Marušić i Cuglieva. 

Graditelj peruanskih, ali i ekvatorskih cesta bio je Miho Perković, pruge je gradio Carlos Antonio Antich, a mostove Josip Spoja.

Drugi naraštaj Hrvata, koji je dobio peruansko državljanstvo, mogao se zaposliti u državnim službama pa su postali pioniri peruanskog zrakoplovstva (Juan Bielovucich – utemeljitelj prve zrakoplovne škole u Peruu) i pomorstva te važne osobe u policiji i vojsci. 

Tako je 1905. godine peruanska vlada poslala u Europu profesora Cesara Bielicha da nadgleda izgradnju brodova Grau i Bolognesi. S njim je putovao i najbolji student German Stiglich.

Dalmatinci i ribarstvo

Nakon Drugog svjetskog rata, u Peru dolazi hrvatska politička emigracija i naseljava se uglavnom na jugu. 

Bili su iz različitih krajeva i nisu došli na poziv sumještana pa im je početak bio težak. Nisu znali jezik i radili su uglavnom u zemljoradnji. 

Neki su se teškim radom ipak uspjeli osamostaliti tako da su Hrvati postali utemeljitelji peruanskog peradarstva. U toj branši poznata je tvrtka Galeb.

Hrvati su se u Peruu bavili svim i svačim. Dalmatinci su se najčešće posvetili ribarstvu. Danas je po proizvodnji ribe poznata obitelj Baraka s Dugog otoka, čija se tvrtka zove Velebit. 

Kada je potres uništio grad Santa Cruz 1949. godine, mnogi naši ljudi pohrlili su onamo kako bi radili na obnovi. Živjeli su mahom jedni pokraj drugih pa se područje od tih nekoliko ulica i danas zove Croacia. 

Kao i u ostalim zemljama Južne Amerike, Hrvati u Peruu također su vrlo rano počeli osnivati svoja društva. 

U rudarskome mjestu Cerro de Pascu već je 1881. godine bilo utemeljeno "Austrougarsko društvo od dobročinstva" koje je u svom znaku imalo hrvatski grb. 

Članovi su uplaćivali članarinu i time su osiguravali prihod u slučaju bolesti i nesreće. 

Društvo je tijekom povijesti mijenjalo naziv, a s vremenom je dobilo i pjevački zbor za čijeg je voditelja iz Dubrovnika doveden profesor Marko Baće.

Hrvati su se, osim uz rudnik Cerro de Pasco, naselili u gradovima Callao i Santa Clara, dok im je Lima postala zanimljiva tek nakon Drugog svjetskog rata. 

Crkva San Leopoldo u Limi

S vremenom su u Peru počeli stizati i hrvatski svećenici. Među prvima je došao don Ivo Sangaletti koji je držao propovijed na hrvatskom jeziku.

Danas se Hrvati u Limi okupljaju u crkvi San Leopoldo gdje su jednako zastupljene slike hrvatskih i peruanskih svetaca. 

Blažena Marija Petković iz Blata na otoku Korčuli proglašena je sveticom baš zbog spašavanja peruanskih svetaca. 

Hrvatska katolička misija zaslužna je za očuvanje hrvatskog identiteta, iako se jezik uglavnom izgubio.

Hrvati su dali veliki doprinos razvoju Perua. Moglo bi se nabrojiti nekoliko ministara, znanstvenika, diplomata i generala, a neki su se istaknuli kao umjetnici. 

Spomenut ćemo samo neke poput slikara Kristijana Krekovića, Vladimira Rončevića, Darka Dovidjenka Božanića te glumicu i vlasnicu kazališta Dalmaciju Samohod. 

U Limi djeluje "Hrvatski klub Dubrovnik" koji njeguje kulturne i sportske aktivnosti, što je moguće zbog prostora koji posjeduje. Društvo štuje svetog Vlahu i obilježava Dan državnosti Republike Hrvatske. 

Susret s prijateljima u Čileu

Nakon Perua slijedio je posjet sjeveru Čilea te susret sa starim prijateljima i suradnicima. 

Ovoga puta nismo obilazili napuštene rudnike salitre, već smo posjetili mjesto Chusmizu 200 kilometara u zaleđu Iquiquea. 

Papić Iseljenička pisma "Da ti rabotaš otamo kako ja ovamo, ne biš ni živ bijo" Matica Nakon naše objave Hrvatica traži rodbinu u Čileu: Cijeloga života sanjala sam imati oca kao što je stric

Tamo je tridesetih godina prošlog stoljeća stigla jedna grupa Hrvata, mahom s otoka Brača, da bi radila na flaširanju mineralne vode. 

Mjesto je smješteno na visini od 3100 metara i tu voda pada s visine od 3300 metara. Odlične je kvalitete, a temperatura joj je 40 Celzijevih stupnjeva. 

Putovanje je završilo u Antofagasti, gradu prijatelju našeg Splita. 

I ovim putovanjem dokazano je da su nam veze s Hrvatima u Južnoj Americi sve bolje i da nismo daleko jednih od drugih iako nas dijele tisuće kilometara. 


Branka Bezić Filipović

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.