"Što me je dovelo iz daleke Argentine u domovinu? Kad se zavičaj roditelja nosi u srcu, onda ne postoje takve daljine da ga jednog dana ne pođeš vidjeti. Tako sam i ja, iako rođena u Argentini, došla sa suprugom i dva sina vidjeti Bednju u Hrvatskom zagorju, gdje se rodio moj otac, i Virje u Podravini, rodno mjesto moje majke".
Tako je 1976. govorila prof. Estefania Plantich de Varela, pri prvom susretu u Domu Matice iseljenika Hrvatske u Zagrebu, gdje je došla sa suprugom Alesandrom te sinovima Mariom i Cristianom.
"Živimo u Chacu, provinciji Argentine, gdje su se nastanili mnogi naši iseljenici sa svojim potomcima. Čudite se kako dobro govorim materinji jezik, iako sam rođena u Argentini i premda mi je suprug Argentinac... Kako se u mojoj roditeljskoj kući uvijek govorio hrvatski, tako sam ga uspjela i naučiti. Vezana sam uz rodni kraj svojih roditelja, osjećam tu krv koja teče u meni, a posebno sam sretna što i moj suprug, iako rođen u Južnoj Americi, gaji osjećaje i voli domovinu", rekla je prof. Estefania Plantich de Varela, koja je tada bila direktorica "Instituta Don Orione" u Chacu gdje je predavala i biologiju. Spomenutu instituciju pohađalo je oko 50-ak djece naših iseljenika.
"U našem društvu imamo 400 članova, a ja sam i članica Uprave. Pjevamo, plešemo, razgovaramo, slušamo ploče s pjesmama koje nam stižu iz domovine, a imamo i radijsku emisiju u sklopu koje se emitiraju naše skladbe. Kako je na rasporedu u rano nedjeljno jutro, iskreno rečeno, redovito je prati moj suprug, a ne ja", otkrila je naša sugovornica i nastavila: "Kada smo na ovaj put odlazili iz našeg grada Presidencia Logue Saenz Pena, u Chacu, iseljenici su nas molili da im donesemo ploče sa starim pjesmama, većinom dalmatinskim, kao i početnice za učenje hrvatskog jezika".
A bilo je i govora o tom što ju je najviše uzbudilo pri prvom susretu sa starim krajem...
"Iskreno rečeno, ostala sam začuđena koliko ovdje imam rođaka koji se natječu tko će me ljepše ugostiti. U Zagreb sam bratu moga pokojnog oca dovela svoja dva sina da vidi kako izgledaju poput dva 'prava Zagorca' i kako posebno mali Cristian sliči na mog oca Isidora", otkrila je.
Nakon obilaska Hrvatskog zagorja, sljedeća postaja bila je Dalmacija za koju su junaci naše priče čuli da je prekrasan kraj vrlo zanimljive arhitekture.
"Kada sve obiđemo, ponovno ću se javiti i opisati svoje doživljaje", zaključila je Estefania u intervjuu za Maticu 1976. godine.
M. G.
